“Tako ti Allaha, učini mi uslugu!”

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Ebu Musa el-Eš‘ari pripovijeda da je čuo Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem,  gdje govori: “Proklet je onaj ko zatraži Svevišnjim Allahom, i proklet je onaj od koga bude zatraženo Allahovim licem, pa uskrati, osim ako je zatraženo nešto nepristojno.”[1]

Ibn Abbas, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je prilikom upitao: ‘Želite li da vas izvijestim o najvrednijim ljudima?’ Rekli smo: ‘Naravno, Allahov Poslaniče.’ On reče: ‘Najvredniji je onaj čovjek koji se bori na Allahovom putu sve dok ne umre, ili dok ne bude ubijen; želite li da vam kažem ko slijedi iza njega?’ Rekli smo: ‘Naravno, Allahov Poslaniče.’ On reče: ‘Čovjek koji se osami u kakvom klancu, obavlja namaz, daje zekat i bježi od ljudskog zla; želite li da vam kažem ko je najgori čovjek?’ Rekli smo: ‘Naravno, Allahov Poslaniče.’ On reče: ‘Onaj od koga se zatraži nešto u ime Svevišnjeg Allaha, pa uskrati.’”[2]

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, rekao je: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je prilikom upitao: ‘Želite li da vam kažem ko je najbolji čovjek?’ Odgovoriše: ‘Naravno, Allahov Poslaniče.’ On reče: ‘Čovjek koji se bori na Allahovom, dželle šanuhu, putu, drži svoga konja za uzde i kada god čuje poziv, odazove se; hoćete li da vam sada kažem ko ga slijedi?’ Rekoše: ‘Naravno.’ On reče: ‘Čoban koji čuva svoje stado, obavlja namaz i daje zekat; hoćete li da vam kažem ko je najgori čovjek?’ ‘Hoćemo’, odgovoriše, a on kaza: ‘Onaj od kog se zatraži u ime Svevišnjeg Allaha, pa uskrati.’”[3]

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, zabranjeno je u ime Allahovog, dželle šanuhu, lica tražiti bilo kakvu ovosvjetsku potrebu, jer onaj koji to traži zaslužuje prokletstvo. To i jesam ograničio samo na ovosvjetske potrebe jer se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, utjecao Allahovim licem, ali kada je riječ o onome svijetu. U tome je smislu prenesen slab hadis koji glasi: “Allahovim se licem traži samo Džennet.”[4] To je zabranjeno zbog toga što često posezanje za Allahovim, dželle šanuhu, imenom, kada je riječ o ovosvjetskim potrebama, nipodaštava Njegovu svetost. Da je to zabranjeno, potvrđuje i činjenica da je onome ko nešto zatraži pozivajući se na Svemogućeg Allaha – obaveza izaći u susret (o tome će uskoro biti govora), jer možda će onaj od koga je traženo uskratiti onome ko traži i tako počiniti zabranjeno, a poznato je pravilo u kojem stoji da je zabranjeno i sve ono što vodi u haram. Također su od sljedbenika ispravne tradicije prenesena predanja u kojima stoji da su oni prezirali traženje ovosvjetskih potreba Allahovim licem ili Kur’anom. Ibn Ebu Šejba u djelu El-Musannef, 4/68, zabilježio je izjavu tabiina Ataa u tome pogledu.

Drugo, zabranjeno je uskratiti potrebu onome ko zatraži Allahovim licem, za šta je dokaz činjenica da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, u nekoliko hadisa naredio da mu se izađe u susret. Jedan njih jest i Ibn Omerov, radijallahu anhu, hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko od vas zatraži zaštitu Allahovim imenom, zaštitite ga, ko od vas zatraži kakvu potrebu Allahovim imenom, dajte mu; ko vas pozove, odazovite se, ko vam učini dobročinstvo, uzvratite mu, a ako nemate čime, onda molite za njega dok ne osjetite da ste mu se odužili.”[5]

Nastaviti će se inšallah

Knjiga: Enciklopedija zabrana u islamu 1.

Autor: Selim el-Hilali

Prevodilac: Abdurrahman Kuduzović

Narudžba na broj: 061/700-370, Edin.