Preveo: mr. Ahmed Purdić
Jedan poznanik mi kazuje: “Doprlo je do mene da se moja majka naljutila na mene zbog neizvršenja onoga što je od mene tražila. Požurio sam da to što prije uradim, a po svome djetetu sam poslao pisanu poruku da joj pročitaju u kojoj sam naglasio: ‘Oprosti mi, majko, molim te.’ Kada su joj to pročitali, ona se smirila i počela me hvaliti pred mojom djecom. Nakon nekog vremena posjetio sam je, a ona me radosno dočekala riječima: ‘Oprosti ti meni, sinko, za ono što je bilo.’”
Mudra suprugo, požuri da svome mužu pokažeš kako on ne zaslužuje da mu izazivaš bijes i navodiš ga na ljutnju. Izvini mu se na pogrešci koju si napravila, a za sve strpljenje nadaj se nagradi od Allaha, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko god se ponizi radi Allaha, Allah će njegov ugled i položaj povećati.” Ako ti muž jezikom ne izrekne svoje izvinjenje zbog ljutnje koju je pokazao, srcem će to sigurno učiniti i sam će sebi priznati da situacija nije zahtijevala ljutnju i toliki bijes, možda je ukor bio dovoljan. To ćeš osjetiti na njegovim kasnijim postupcima i ponašanju.
Kada je Haleta bint Huvejlid došla do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on se tada nalazio kod svoje supruge Aiše, radijallahu anha, koja mu je bila najdraža supruga u to vrijeme, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prepoznao je glas Halete i povikao: “Ma je li to Haleta?!” – prisjećajući se lijepih trenutaka provedenih sa Hatidžom, svojom prvom ženom.[1] Na to se Aiša, radijallahu anha, iako ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oženio poslije smrti Hatidže, radijallahu anha, a ujedno mu je bila najdraža među svim njegovim ženama, ipak naljutila i pokazala ljubomoru, kazavši Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Šta imaš od žene crvenih desni, Allah ti je dao bolju od nje?!” (misleći na Hatidžu koja je od starosti pogubila zube pa se pri otvaranju usta samo vidi crvenilo desni, a Aiša, radijallahu anha, bila je najmlađa od svih Poslanikovih žena). Na ove njene riječi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naljutio se i rekao: “Ona je bila to i to”, nabrajajući njene vrline, “i s njom sam imao djecu.” Aiša, radijallahu anha, pokajala se i zatražila oprost od Allaha za ono što je kazala za Hatidžu, radijallahu anha, obećavajući Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da tako što više nikada neće kazati. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio je njenu ispriku i oprostio joj. (Ahmed)[2]
Priznati grešku ne znači umanjiti svoj ugled i položaj ili se poniziti. (Evo jednog primjera koji govori u prilog ovome.) Muavija b. Ebu Sufjan, radijallahu anhu, napisao je pismo Akilu b. Ebu Talibu, radijallahu anhu, izvinjavajući se i tražeći oprosta za ono što se desilo među njima dvojicom. Napisao je sljedeće: “Od Muavije b. Ebu Sufjana, Akilu b. Ebu Talibu. O potomci Abdul-Mutalibovi, vi ste, tako mi Allaha, roda Kusajjovog, najbolji u plemenu Abdul-Menafa, izabranici Hašimija, zato očekujem od vas vaš plemenit moral i mudrost osvjedočenu. Tako mi Allaha, vođa pravovjernih (misleći na sebe) ogriješio se prema vama i to više neće ponoviti dok ga zemljom ne zagrnu.” Kasnije je Muavija, radijallahu anhu, osobno odjahao do Akila, moleći za oprost, dodvoravajući mu se lijepom riječju, sve dok mu Akil nije oprostio i obnovio njihovu vezu i dobar odnos.
Jedan muž nam kazuje svoju priču: “Zatražio sam od svoje supruge da mi uradi nešto veoma važno, ali kada sam se vratio primijetio sam da to nije učinila. Bio sam ogorčen, pa sam je upitao, prikrivajući svoju ljutnju: ‘Zašto mi to nisi uradila?!’, a ona je hladno odgovorila: ‘Bila sam zauzeta drugim stvarima.’”
Na ovaj način supruga nije pokazala svoje kajanje i nelagodnost zbog neizvršene obaveze, nego je iznijela jedan veoma loš i nedoličan šablonski odgovor, ostavljajući negativan dojam kao da je rekla: “Šta je, zar ti to nije dovoljno opravdanje.”
Muž nastavlja: “Buknuo sam i izlio svoj bijes direktno supruzi u lice” – u tom trenutku se osjećala kao u izreci: “Željela je spasiti samo goli život.”
Kada je Allah Uzvišeni potopio Nuhov narod, a spasio Nuha, alejhis-selam, i vjernike s njim na lađi, Nuh, alejhis-selam, zavapio je Uzvišenom brinući se o skončanju svoga sina: “Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!” (Hud, 45) – tj. obećao si mi, Gospodaru, da ćeš spasiti porodicu moju, a moj sin je iz porodice moje, ali sve što radiš Ti s mudrošću Svojom to činiš. Pa je onda uslijedio odgovor od Gospodara Uzvišenog koji je ukazivao na Allahovu ljutnju i to da On nije obećao spas nevjernicima iz njegove porodice: “O Nuhu, on nije čeljade tvoje”, rekao je On, “jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem ti da neznalica ne budeš” (Hud, 46).
Da li je Nuh, alejhis-selam, raspravljao sa Allahom Uzvišenim nakon ovog odgovora? Da li je opravdavao svoju molbu? Ne, već je skrušeno pokazao pokornost Svemogućem i sedždu Mu učinio, ponizno moleći i koreći se zbog neupućenosti u molbi, pokazujući svoju slabost i poniznost: “Gospodaru moj”, reče, “Tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, bit ću izgubljen” (Hud, 47).
Nakon ovakvog postupka Nuha, alejhis-selam, stiže brzi odgovor od Gospodara njegova, ispunjen milošću, dobrotom i blagošću: “O Nuhu”, bi rečeno, “iskrcaj se, s pozdravom Našim i blagoslovima tebi i narodima koji će se izroditi od ovih koji su s tobom” (Hud, 48).
Mudra suprugo, priznaj svoju grešku pred mužem i nemoj pokušavati da je opravdaš; ako je ljut, to će povećati njegovu ljutnju, a ako nije, onda će se sigurno naljutiti.
Jedan nam muž kazuje: “Tražio sam od svoje supruge da nešto uradi, pa kada sam se vratio, upitao sam je da li je obavila ono što sam joj rekao, a ona je hladnokrvno odgovorila: ‘Zaboravila sam!’ Ukorio sam je zbog toga, a ona se uzela braniti: ‘Svako zaboravlja. I ti često nešto zaboraviš uraditi!’, što mi je izazvalo bijes pa sam poput groma i munje ‘istresao’ svoju ljutnju na nju.”
U povodu ovoga, supruga kaže: “Kada god se prisjetim te situacije, osjećam da sam postupila nerazumno u tom trenutku. Šta sam zapravo dobila time? Ništa drugo do zatajenje u bračnoj komunikaciji. Ne mogu se prisjetiti te scene a da me ne obuzme osjećaj krivnje i uvjerenje da sam koristila pogrešnu metodu u komunikaciji sa mužem. Bilo je mnogo jednostavnije da sam priznala svoju pogrešku i tako bih na lahak način i brzo pridobila njegovu naklonost i srce.”
Najčešće do razvoda braka dovede ljutnja muža i loše i nepromišljeno ophođenje supruge prema njemu u takvoj situaciji. Supruga svojim stavom doprinese da muž u ljutnji izgovori riječi razvoda, bez obzira bila supruga kriva ili ne. Zbog toga razborita i mudra supruga pazi kako će postupati sa mužem u stanju njegove srdžbe i ljutnje.
Pred nama je primjer Iblisa koji je nakon odbijanja da se nakloni Ademu, alejhis-selam, uzeo opravdavati svoj stav slabim i neutemeljenim argumentima:
“Zar da se poklonim onome koga si Ti od ilovače stvorio?” (El-Isra’, 62) ,
“Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače” (El-A‘raf, 12).
Zbog ovakvog stava Iblis biva kažnjen vječnim prokletstvom i propašću: “E onda, izlazi iz Dženneta”, reče On, “ne priliči da u njemu prkosiš; izlazi, ti si, zaista, od onih prezrenih!” (El-A‘raf, 13).
Na drugoj strani, Adem, alejhis-selam, kada je počinio grijeh, nije raspravljao, niti se pravdao, nego je priznao grijeh: “Gospodaru naš”, rekoše oni, “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni” (El-A‘raf, 23),
“I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv” (El-Bekare, 37).
Rezultat Ademovog pokajanja i priznavanja grijeha, bez pravdanja i raspravljanja, bio je u tome da ga je Uzvišeni izabrao i uputio na Pravi put: “Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio” (Taha, 122).
Mudra suprugo, ako se tvoj muž naljuti i rasrdi zbog neke tvoje greške, priznaj je i nemoj pokušavati dokazati da je on razlog tome ili da on traži i čeka tvoje pogreške kako bi vikao i kudio te. Ako to ipak učiniš, vaš bračni život će postati poput košnice uzrujanih pčela ili kao vatra koja razjareno bukti, a kuća nalik pretis-loncu koji “pišti” i traži oduška.
“Supruga me često iznervira svojim nepromišljenim postupcima do te mjere da mi bijes dosegne vrhunac, no ipak čekam da se ona ljubazno ispriča i lijepo prizna svoju grešku”, priprovijeda jedan muž. “Međutim, ona to ne čini, već priznaje svoju grešku ljutito i rasijano, što kod mene izazove bujicu srdžbe i ljutnje koju ne mogu da zaustavim. Uzvraća na moj prigovor riječima: ‘Ti samo tražiš bilo kakvu grešku kod mene pa da planeš i to stalno činiš.’ Nakon toga dugo vremena ne komuniciramo, a onda mi ona prilazi sa svojim izvinjenjem i priznavanjem pogreške, ali to se dešava nakon što je između nas napravila veliki jaz i barijeru. Zar još na samom početku nije tako mogla postupiti?!”
Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Vaše žene koje će s vama biti u Džennetu su one koje vas vole, rađaju vam djecu, koje se umiljavaju svojim muževima; kada se on naljuti, ona dođe i zavuče svoju ruku u njegovu i kaže: ‘Odbijam spavati sve dok se ne udobrovoljiš.’” (Hadis bilježi Temmam, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim – sahih)[3]
Imam Amir eš-Ša‘bi pripovijeda: “Hadždžadž me postavio za prvaka u mome narodu i izabrao me među svoje bliske i odabrane saradnike. Kada se desila smutnja i pobuna Ibn El-Eš‘asa protiv Hadždžadža, stao sam na stranu Ibn El-Eš‘asa, ali je Hadždžadž na kraju pobijedio. Ibn El-Eš‘asove pristalice se razbježaše i posakrivaše, pa sam i ja tako učinio, bojeći se Hadždžadžove odmazde. U to vrijeme Hadždžadž je izaslao vojsku u borbu protiv Perzijanaca, pa sam im se i ja priključio, mada to nije znao niko među vojskom. Međutim, Hadždžadž je to saznao, te je vojskovođi naredio da me potraži. Kada me je on pronašao, poslao me je Hadždžadžu, a on sav ljut i srdit reče mi pri susretu: ‘Nisi dobrodošao, niti ćemo ti čast pokazati. Kada si mi došao prvi put, bio si bez ikakvog ugleda u svome narodu, pa sam ja učinio to i to…’, uzeo je nabrajati, ‘i na kraju se opet boriš protiv mene. Pričaj!’ Rekao sam: ‘Neka Allah blagoslovi našeg vođu. Sve što ste rekli, poštovani predvodniče, istina je. Nakon tebe nismo imali san i savladao nas je strah. S našim postupkom mi nismo postali bolji i bogobojazniji, pa iako smo bili grješni, nismo imali snagu. Sada kada si nas savladao, ti možeš moje pokajanje prihvatiti i krv moju sačuvati.’ Hadždžadž je nakratko zašutio, a onda rekao: ‘Oprostio sam ti.’”
Zato se čuvaj, mudra suprugo, da koriš muža i u vidiš njemu krivca. Nego, priznaj mu svoju jasnu grešku i prihvati njegovu kritiku, jer čovjeka najviše ljuti kada on uvidi nečiju grešku, a taj se uporno pravda i osporava da je pogriješio.
Budi hrabra i priznaj svoju grešku!
Naslov originala: Kejfe tuhavviline ez-zevdže el-gadibe ila muhibbin ‘ašik
( كيف تحولين الزوج الغاضب إلى محب عاشق )
Serijal: U okrilju bračne ljubavi
Knjiga br. 3
Autor: Adnan Abdul-Kadir
Preveo: mr. Ahmed Purdić
Redaktura prijevoda: hfz. Fahrudin Haseljić, Abdulvaris Ribo, prof.