“Srce mi je čisto, pa nema veze što činim grijehe”

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čovjek dok čini blud, nije vjernik, dok pije alkohol, nije vjernik, dok krade, nije vjernik, dok na očigled ljudi nešto otima, nije vjernik.”[1] U jednoj verziji stoji dodatak: “…pa, čuvajte se, čuvajte se!”[2] U drugoj verziji, opet, stoji: “…a vrata pokajanja otvorena su.”[3]

Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vrijeđanje muslimana grijeh je, a borba protiv njega nevjerstvo je.”[4]

Džerir, radijallahu anhu, pripovijeda da mu je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, na Oprosnom hadžu naredio: “Reci ljudima neka dobro slušaju”, nakon čega je rekao: “Nemojte se nakon mene vratiti u nevjerstvo ubijajući jedni druge.”[5]

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenio je sljedeći Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: “Dvije stvari ljude vode u nevjerstvo: ruganje nekome zbog njegovog porijekla i naricanje za umrlim.”[6]

Eš-Šabi prenosi da je Džerir, radijallahu anhu, čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: “Koji god rob odbjegne od svojih gospodara počinio je nevjerstvo, i takav ostaje sve dok se ne vrati.”[7]

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte izbjegavati svoje očeve, jer onaj ko izbjegava svoga oca čini nevjerstvo.”[8]

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, sljedbenici ehlu-sunneta jednoglasni su u mišljenju da postoji nevjerstvo koje izvodi i ono koje ne izvodi iz islama (kufr dune kufr). Na to nas je uputilo istraživanje kur’anskih ajeta i hadisa, kada je o tome riječ, te usklađivanje onih dokaza što se naoko ne podudaraju u značenju. Pitanje ćemo lakše shvatiti ako objašnjenje damo u dva pravca: prvo, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, između ostalih djela, okarakterizirao je ubistvo muslimana kao nevjerstvo, dočim je Svevišnji Allah ubicu muslimana svrstao u vjernike: “O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodna, i rob za roba, i žena za ženu. A onaj kome brat njegov oprosti, neka on velikodušno postupi, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka.” (El-Bekara, 178) Usklađivanjem hadisa (u kojem se kaže da je ubica muslimana nevjernik, op. prev.) i gornjeg ajeta zaključujemo da je posrijedi malo nevjerstvo, koje ne izvodi iz islama. Na to nas upućuje sljedeće: Svevišnji Allah ubicu muslimana nije isključio iz vjernika, već ga je nazvao “bratom” onoga čijeg je člana porodice ubio, a pod izrazom “brat” nesumnjivo se misli na bratstvo u vjeri[9]; Svemogući je Allah u gornjem ajetu spomenuo olakšanje (isključivanje pogubljenja, a prihvatanje krvarine, op. prev.) nakon što mu oprosti rod ubijenog, a da je posrijedi nevjerstvo koje izvodi iz vjere, po jednoglasnom mišljenju učenjaka, niko ne bi imao pravo da mu oprosti i definitivno bi bio pogubljen (jer nevjernik se u svakom slučaju ubija kada ubije muslimana, op. prev.); Allah, dželle šanuhu, spomenuo je i milost nakon olakšanja, a milost iziskuje oprost grijeha, i budući da Svevišnji Allah nikome neće oprostiti nevjerstvo, a oprostit će ono što je manje od toga – zaključujemo da je posrijedi grijeh manji od nevjerstva, koje izvodi iz vjere, i Allah će ga oprostiti kome On hoće.

Također, kada uskladimo prethodne hadise sa sljedećim ajetom: “Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah zaista pravedne voli. Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala” (El-Hudžurat, 9-10), vidjet ćemo da je u hadisima ciljano na nevjerstvo koje ne izvodi iz islama, a na to nas upućuje sljedeće: Svevišnji je Allah muslimane koji se međusobno bore uvrstio u vjernike; okarakterizirao ih je kao braću, a nesumnjivo se misli na braću po vjeri, kao što je i onima koji ih nastoje pomiriti dao tu karakteristiku; onu skupinu koja ponovo napadne nazvao je nasilničkom, i protiv nje se mora boriti sve dok se ne prikloni Allahovom, dželle šanuhu, propisu: pomirenju, što nas upućuje na to da ta skupina nije počinila nevjerstvo, koje izvodi iz islama, jer da je time počinila nevjerstvo, bila bi obaveza protiv nje boriti se dok ne povjeruje u Allaha; kada je riječ o nasilničkoj skupini, njihov se porod ne uzima za roblje, niti se njihov imetak dijeli kao ratni plijen, niti se ubijaju njeni vojnici koji bježe, niti se ubijaju njeni ranjenici, a da su počinili nevjerstvo, postupanje prema njima nužno bi se razlikovalo o tim pitanjima, što je općepoznato iz Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, životopisa; a to je da muslimani koji se međusobno bore nisu izašli iz islama, a ovu tvrdnju potvrđuje i hadis koji je zabilježio El-Buhari a u kojem je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio svoga unuka Hasana rekavši: “Ovaj moj sin bit će prvak, a možda će Allah njime pomiriti dvije muslimanske skupine”, a to se, zaista, i desilo 40. godine po H., kada je pravo na hilafet ustupio Muaviji b. Ebu Sufjanu, radijallahu anhu, i ta je godina nazvana “godina jedinstva”, tim prije jer su se muslimani ujedinili nakon razjedinjenosti, otuda, uzevši u obzir da je međusobno ubijanje muslimana grijeh koji izvodi iz islama, morali bismo za ashabe, radijallahu anhum, reći da su nevjernici, a što su haridžije i učinile kada su upale u bezdan tekfira, Allahu se utječemo od zablude i od toga da nas ostavi bez Svoje podrške!

Kada je riječ o drugom pravcu koji nam olakšava da shvatimo pitanje, možemo reći sljedeće: Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, porekao je postojanje vjerovanja kod ljudi koji čine određene grijehe: blud, krađu i konzumiranje alkohola. Objašnjavajući to, imam El-Izz b. Abdusselam, komentirajući djelo El-Akidetut-tahavijja, zapisao je: “…jer da prethodno spomenuti grijesi izvode iz vjere, njihov bi počinilac bio otpadnik od islama i bilo bi ga obaveza pogubiti, a ne sprovesti nad njim samo predviđenu kaznu, a svi muslimani znaju da bi ih bilo pogrešno pogubiti, jer časni Kur’an, hadis i konsenzus svih muslimana kažu da se bludnik, kradljivac i onaj ko potvori nekoga ne ubijaju, već nad njima se izvršava Šerijatom predviđena kazna, što nas upućuje na to da ti ljudi nisu otpadnici od islama. “[10]

Imam Ebu Ubejd, pobijajući mišljenje onih koji muslimane proglašavaju nevjernicima zbog grijeha, kaže: “…također nalazimo da časni Kur’an pobija njihovo mišljenje. Naime, za kradljivca je predvidio odsijecanje ruke, a bludniku i onome koji nekoga potvori za blud bičevanje, a da su oni otpadnici, ne bi im bila kazna to, već bi ih se imalo pogubiti, tim prije što je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naredio: ‘Ko zamijeni vjeru, ubijte ga!’[11] Zar ne vide da je ovo dokazivanje i više nego jasno! Dokaz protiv njih jest i sljedeći ajet: ‘A ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom nasljedniku dajemo vlast…’ (El-Isra, 33) Naime, da je ubistvo muslimana nevjerstvo, nasljednik ubijenog ne bi imao pravo oprostiti niti pristati na krvarinu; ubica bi morao biti pogubljen.”[12]

A šejhul-islam Ibn Tejmijja zapisao je sljedeće: “Također, svaki musliman zna da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije nevjernikom proglašavao onoga što konzumira alkohol, bludnika, onoga što potvara i kradljivca, i nije tražio da ih se pogubi. Naprotiv, časni Kur’an i mutevatir – hadisi za takve prijestupe predvidili su kaznu (bičevanje za konzumiranje alkohola, blud i potvoru, a odsijecanje ruke za krađu) koja se dijametralno razlikuje od kazne za otpadništvo od islama. Potcrtavamo da s tim u vezi postoje mutevatir – predanja od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i odgovorno tvrdimo sljedeće: da su bili otpadnici, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogubio bi ih. Dakle, nužno poznata stvar u islamu jest da je pogrešno mišljenje onih koji tvrde da musliman izlazi iz islama zbog grijeha i da se ima pogubiti.”[13]

Dakle, grijesi ne izvode iz islama i njihovog počinioca ne lišavaju vjerovanju u potpunosti, već ukazuju na njegovu manjkavost i slabost. Na to nas upućuje sljedeći hadis: “Kada čovjek počini blud, vjerovanje iz njega izađe i stoji iznad njega kao hlad, a kada se toga prođe, vjerovanje se vrati.”[14]

Gornju konstataciju potvrđuje i jezičko značenje. Naime, vodio sam debatu s vodećim čovjekom kada je u pitanju tekfir, a koji se poveo za prethodnim hadisima tvrdeći da su bludnik, kradljivac i onaj koji konzumira alkohol itd. – nevjerici. Trijumfovao je stav ehlu-sunneta kada sam se pozvao na arapski jezik i kazao da mu hadisi na koje se poziva ne idu u prilog ni sa jezičke strane, a kamoli izjave koje se u vezi s tim prenose od ashaba i tabiina. Začuđen, upitao je: “A zašto to?!” Odgovorio sam: Zato što rečenica nakon neodređene imenice ima svojstvo atributa, a nakon određene imenice ima svojstvo stanja (akuzativ), i na osnovu toga, hadis je objasnio stanje tih ljudi dok čine te grijehe, a kada prestanu s grijesima, vjerovanje se vraća. Ostao je zbunjen i nije odgovorio.

Ebu Ubejd zapisao je: “Ako neko upita: ‘Kako možemo reći za takvog čovjeka da nije vjernik ako ustvari nije izašao iz islama?’, odgovorit ćemo: Nije nepoznato da Arapi mnogo koriste način izražavanja gdje u cijelosti negiraju djelo koje je nekvalitetno urađeno. Naime, za majstora koji nešto neprecizno i nekvalitetno napravi kažu da nije ništa napravio niti uradio, želeći ustvari kazati da je posao nekvalitetan i da je određeni majstor na jeziku, a u praksi nije. Štaviše, ovaj su način izražavanja koristili kada je bilo riječi i o većim stvarima. Naime, za neposlušno su dijete govorili da ne pripada svome ocu, iako su znali da je određeni čovjek njegov otac. Slično su govorili kada je bilo riječi o bratu, supruzi i robu, želeći istaknuti njihovu neposlušnost i neobavljanje dužnosti kojima su zaduženi, a srodstvo, bračna veza i ropstvo ostaje na snazi i ne mijenja se. Isti je slučaj s grijesima za čije je počinioce rečeno da nisu vjernici: grijesi utječu na potpunost vjerovanja, tim prije jer se radi o nečemu praktičnom, a što je njegov sastavni dio. Dakle, izraz ‘vjernik’ ne mijenja se, i za njih se mora reći da su vjernici. Ovo što smo rekli potvrđuje časni Kur’an i hadis.”[15]

Postoje i brojni drugi dokazi koji potvrđuju konstataciju da postoji i nevjerstvo koje ne izvodi iz islama, a ovdje nema prostora da ih sve pobrojimo, njih će lahko pronaći onaj ko ide Pravim putem.

Sve što smo kazali u pogledu nevjerstva koje ne izvodi iz islama možemo kazati i kada je riječ o nepravdi, griješenju i licemjerstvu, a dokazi koji o tome svjedoče poznati su i mnogobrojni.

Nastaviti će se inšallah

Knjiga: Enciklopedija zabrana u islamu 1.

Autor: Selim el-Hilali

Prevodilac: Abdurrahman Kuduzović

Narudžba na broj: 061/700-370, Edin.