Smije li se reći: “Šta htjedne Allah i taj i taj”?

Preveo: Abdurrahman Kuduzović

Huzejfa b. el-Jeman, radijallahu anhu, prenio je Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Nemojte govoriti: ‘Šta htjedne Allah i taj i taj!’, već recite: ‘Šta htjedne Allah, zatim taj i taj!’”[1]

Abdullah b. Abbas, radijallahu anhu, pripovijeda: “Neki je čovjek došao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je on upitao u vezi s nekim njegovim riječima, na šta je čovjek opet ponovio: ‘Šta htjedne Allah i ti.’ Zatim ga je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ukorio: ‘Zar si me učinio Allahu ravnim? Reci: ‘Šta htjedne Allah Jedini!’’”[2]

Aišin, radijallahu anha, brat po majci Et-Tufejl b. Sahbera, radijallahu anhu, sanjao je da prolazi pored skupine jevreja koju upita: “Ko ste vi?” “Mi smo jevreji”, odgovoriše. On reče: “Bili biste zaista divan narod kada ne biste tvrdili da je Uzejr – Allahov sin.” Oni uzvratiše: “I vi biste zaista bili divan narod da ne govorite: ‘Šta htjedne Allah i Muhammed!’” Zatim je prošao pored skupine kršćana i upitao ih: “Ko ste vi?” “Mi smo kršćani”, odgovoriše. On reče: “Bili biste zaista divan narod kada ne biste tvrdili da je Isa – Allahov sin.” Oni uzvratiše: “I vi biste zaista bili divan narod da ne govorite: ‘Šta htjedne Allah i Muhammed!’” Kada se probudio, o tome je obavijestio neke ljude, pa je otišao kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o snu, na šta ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: “Jesi li još kome ispričao svoj san?” “Jesam”, odgovori. Nakon što su klanjali, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zahvalio je Allahu i pohvalio Ga, zatim se obratio prisutnima: “Et-Tufejl sanjao je san i neke od vas obavijestio o njemu; zaista vi izgovarate riječi koje vam nisam iz stida prema vama zabranio; više nemojte govoriti: ‘Šta htjedne Allah i Muhammed!’”[3]

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, zabranjeno je reći: “Šta htjedne Allah i taj i taj”, jer to negativno utječe na tevhid i umanjuje vjerovanje. Hafiz Ibn Redžeb zapisao je: “Riječi: ‘La ilahe illallah’ iziskuju da nema istinskog boga osim Allaha, a bog je onaj kome se čovjek beskompromisno pokorava, boji ga se, veliča ga, voli ga, nada se njemu, na njega se oslanja, traži od njega, moli njega, a sve to priliči samo Svevišnjem Allahu. I onaj ko u vezi s bilo kojom stvari svojstvenom isključivo Allahu, dželle šanuhu, nekoga Njemu učini ravna, umanjio je tevhid, koji očituje riječima: ‘La ilahe illallah’, a robuje onome koga je Allahu, dželle šanuhu, pripisao, i to u onoj mjeri u kojoj ga je izravnao s Allahom, dželle šanuhu, i sve to spada u širk. Otuda je Zakonodavac mnoge grijehe koji se usko vežu za pokoravanje Allahu, strah od Njegove kazne, nadu u Njegovu milost, oslanjanje na Njega, činjenje djela u Njegovo ime – nazvao nevjerstvom i širkom. Primjer za to jeste nazivanje širkom sljedećih djela: pretvaranja, zaklinjanja nečim drugim mimo Allaha, oslanjanja i pouzdavanja u nekoga drugog mimo Allaha, poistovjećivanje Allahove i čovjekove volje (‘Šta htjedne Allah i taj i taj’; ‘Nemam nikoga osim Allaha i tebe’), smatranje da neko ili nešto može naštetiti bez Allahovog dopuštenja, zlosutnja, zabranjena rukja, posjećivanje vračeva i vjerovanje u ono što govore, slijeđenje strasti kada je riječ o onome što je Svevišnji Allah zabranio. Sve to utječe na ispravnost tevhida. Zakonodavac je također mnoge grijehe koji proističu iz strasti nazvao nevjerstvom i širkom, kao naprimjer: ubistvo muslimana, spolno općenje sa ženom za vrijeme mjesečnog ciklusa, općenje sa ženom u analni otvor, konzumiranje alkohola nakon četvrtog bičevanja. Ali ovi grijesi ne izvode iz islama. Otuda su sljedbenici ispravne tradicije i koristili izraze malo nevjerstvo i mali širk.”[4]

Drugo, musliman mora izbjegavati riječi u kojima ima širka. Ibn Kajjim zapisao je: “U širk, koji je zabranjen i koga se čovjek mora čuvati ulaze i sljedeće riječi: ‘Uz mene je Allah i ti’; ‘Čuva me Allah i ti’; ‘Nemam nikoga osim Allaha i tebe’; ‘Pouzdavam se u Allaha i tebe’; ‘To je od Allaha i tebe’; ‘Allaha mi i tvoga života…’ Sve ove i slične riječi kojima čovjek izjednačuje ljude sa Stvoriteljem veći su grijeh i nepristojnije od riječi: ‘Šta Allah htjedne i ti.’ Ali ne smeta da kaže: ‘Allah je uz mene, zatim ti’; ‘Šta Allah htjedne, zatim ti…’, na osnovu hadisa o trojici iskušanih ljudi, a u kojem stoji da je melek svakom ponaosob rekao: ‘Danas mi može pomoći samo Allah, zatim ti’, i na osnovu prethodnog hadisa u kojem je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dopustio da se kaže: ‘Šta htjedne Allah, zatim taj i taj.’”[5]

Šejh El-Albani rekao je: “…iz prethodnih se hadisa razumije da su riječi: ‘Šta htjedne Allah i ti’, po Šerijatu, riječi širka, jer navode na pomisao da je čovjekova volja na stupnju Allahove, dželle šanuhu; to je, ustvari, poistovjećivanje između njih. Primjer za to jesu i riječi običnog svijeta i onih koji tvrde da su učeni: ‘Nemam nikoga osim Allaha i tebe’; ‘Pouzdavam se u Allaha i u tebe’. Također i riječi nekih govornika: ‘U ime Allaha i domovine’; ‘U ime Allaha i naroda…’ Svi ovi izrazi jesu riječi širka, koje čovjek ne smije izgovarati, od kojih se mora pokajati, iz poštivanja prema Svevišnjem Allahu. Taj lijepi odnos prema Svemogućem Allahu zapostavili su mnogi obični ljudi, ali i dobar dio onih obrazovanih koji dopuštaju izgovaranje mnogobožačkih riječi, kao naprimjer: dozivanje nekoga drugog mimo Allaha u nevolji, traženje pomoći od dobrih ljudi koji su umrli, zaklinjanje njima, njihovo preklinjanje da se zazumu kod Allaha itd. Pa, ako poznavalac Kur’ana i Hadisa ne osudi ono što rade ti obrazovani ljudi, oni će, umjesto da zajedno osude zlo, braniti ga i govoriti: ‘Ljudi koji dozivaju druge mimo Allaha imaju lijepu namjeru, djela se cijene prema namjerama, kako kaže poznati hadis.’ Ne znaju, ili se prave da ne znaju,  a sve da zadovolje običan svijet – da lijepa namjera (čak ako je i prisutna kod spomenutih ljudi) loše djelo ne može pretvoriti u dobro, i da hadis na koje se pozivaju znači: dobra se djela vrednuju prema ispravnoj namjeri, a ne znači da se djela koja proturječe Šerijatu zbog lijepe namjere pretvaraju u dobra; takvo nešto može reći samo neznalica ili pristran čovjek. Naprimjer, namaz prema kaburu ružan je čin jer se suprotstavlja autentičnim hadisima i predanjima od ashaba koji to zabranjuju, pa zar razuman čovjek može reći da onaj ko to sazna pa i pored toga klanja okrenut prema kaburu – ima lijepu namjeru i da je njegovo djelo legitimno u Šerijatu?! Nikako! Isti je slučaj i s onima koji u najtežim trenucima, kada imaju nasušnu potrebu za Allahovom pomoći – dozivaju nekoga drugog, pored Allaha. Zar razuman čovjek može tvrditi da oni imaju iskrenu namjeru, kamoli da je njihovo djelo legitimno u Šerijatu, a svjesno ustrajavaju na tome zlu!”[6]

Treće, mudrost u zabrani izgovaranja riječi: “Šta htjedne Allah i ti” jeste to što se tim riječima izjednačava čovjekova i Allahova, dželle šanuhu, volja. Naime, veznik “i” iziskuje uzimanje istog tretmana kada je riječ o volji. Na ovo nas upućuje predanje Adija b. Hatima, radijallahu anhu, a u njemu stoji da se neki čovjek obratio pred Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: “Ko se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku na Pravom je putu, a ko je njima dvojici neposlušan s Pravog je puta skrenuo…” Na to mu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zao si ti govornik! Reci: ‘…a ko je neposlušan Allahu i Njegovom Poslaniku…’”[7]

Dakle, upotreba veznika “i” iziskuje izjednačenje kada se radi o volji. U tome je smislu ispravno upotrijebiti veznik “zatim”, a on označava slijed uz postojanje razlike kada je riječ o Allahovoj i čovjekovoj volji. Ispravno je učenje da je Allahova, dželle šanuhu, volja ispred volje čovjeka; čovjekova volja zavisi od Allahove, i ne može se desiti ništa drugo osim ono što Allah hoće: šta On hoće, to i bude, a šta neće, to ne bude: “…a vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće…” (El-Insan, 30), također: “…a vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!” (Et-Tekvir, 29)

Kada je riječ o izgovaranju mnogobožačkih riječi, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naveo je lijep primjer u dugom hadisu, gdje je spomenuo trojicu ljudi koje je Svevišnji Allah iskušao, pa je, na kraju, bio zadovoljan jednim, a na drugu se dvojicu rasrdio jer nisu imali Allaha, dželle šanuhu, na umu niti su bili zahvalni na Njegovim blagodatima. Naime, Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda da je čuo Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, gdje govori: “Allahu, dželle šanuhu, pokazalo se[8] da iskuša trojicu ljudi iz Beni Israila: gubavca, ćelavca i slijepca, melekom koga je poslao kao iskušenje. Došao je kod gubavca i upitao ga: ‘Šta bi ti bilo najdraže da imaš na ovome svijetu?’ ‘Da imam lijep ten i zdravu kožu; ljudi me mrze i izbjegavaju me’, odgovori. Melek ga potra, i neprijatnosti nesta, te mu se vratiše lijep ten i zdrava koža. Upita ga: ‘A koji imetak ti je najdraži?’ ‘Najdraže su mi deve’, odgovori gubavac. Melek mu dade devu u desetom mjesecu trudnoće i reče: ‘Neka je Allah blagoslovi!’ Zatim je otišao kod ćelavca i upitao ga: ‘Šta bi ti bilo najdraže da imaš na ovome svijetu?’ ‘Da nestane ova neprijatnost i da imam lijepu kosu; ljudi me mrze i izbjegavaju me’, odgovori. Melek ga potra, i neprijatnosti nesta, te dobi lijepu kosu. Upita ga: ‘A koji imetak ti je najdraži?’ ‘Najdraža mi je krupna stoka’, odgovori ćelavac. Melek mu dade noseću kravu i reče: ‘Neka je Allah blagoslovi!’ Potom je otišao kod slijepca i upitao ga: ‘Šta bi ti bilo najdraže da imaš na ovome svijetu?’ ‘Da mi Allah vrati vid, da vidim ljude’, odgovori. Melek ga potra, i Allah mu vrati vid. Upita ga: ‘A koji imetak ti je najdraži?’ ‘Najdraža mi je sitna stoka’, odgovori slijepac. Melek mu dade noseću ovcu. Nakon nekog vremena prvi je imao stado deva, drugi stado krava, a treći stado ovaca. Nakon toga isti je melek bivšem gubavcu došao u svome pređašnjem liku i rekao: ‘Siromah sam, ostao sam bespomoćan putujući. Danas mi može pomoći samo Allah, zatim ti. Preklinjem te Onim Koji ti je dao lijep ten, zdravu kožu i imetak da mi dadneš jednu devu koja će me poslužiti na putu!’ Bivši gubavac mu odgovori: ‘Imam ja mnogo obaveza…’ Melek reče: ‘Kao da te odnekud poznajem; zar nisi bio gubavac koga su ljudi izbjegavali, zar nisi bio siromah koga je Allah učinio imućnim?!’ ‘Ne, ovo sam naslijedio od svojih pretka.’ Melek kaza: ‘Ako lažeš, neka te Allah vrati u pređašnje stanje!’ Zatim je otišao kod bivšeg ćelavca u njegovom pređašnjem liku i rekao mu isto što je rekao i gubavcu, a on mu je isto odgovorio, pa je i njemu kazao: ‘Ako lažeš, neka te Allah vrati u pređašnje stanje!’ Potom je otišao kod bivšeg slijepca u njegovom pređašnjem liku i rekao: ‘Siromah sam, ostao sam bespomoćan putujući, danas mi može pomoći samo Allah, zatim ti. Preklinjem te Onim Koji ti je vratio vid da mi dadneš jednu ovcu koja će mi poslužiti na putu!’ A ovaj odgovori: ‘I ja sam bio slijep, pa mi je Allah vratio vid, i bio sam siromašan, pa me On učinio imućnim, u ime Allaha,  dajem ti koliko god želiš ovaca, i, Boga mi, neću tražiti da vratiš natrag ma koliko uzmeš.’ Melek mu odgovori: ‘Zadrži svoj imetak, bilo je ovo samo iskušenje, Allah je zadovoljan tobom, a rasrdio se na tvoje prijatelje.’”[9]

Imam El-Buhari poveo se za riječima: “…danas mi može pomoći samo Allah, zatim ti” kada je u Es-Sahihu, u dijelu Zakletve i zavjeti, naslovio poglavlje: Zabranjeno je reći: “Šta htjedne Allah i ti”, a diskutabilno je reći: “Uz mene je Allah i ti”, u kojem je naveo hadis u skraćenoj formi ograničavajući se na dokaz.

Četvrto, hadisi koje smo spomenuli nisu u suprotnosti sa sljedećim ajetima: “A prigovaraju samo zato što su ih Allah, iz obilja Svoga, i Poslanik Njegov imućnim učinili.” (Et-Tevba, 74)

“A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si i ti dobro učinio: ‘Zadrži ženu svoju…’” (El-Ahzab, 37)

“Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim…” (Lukman, 14)

Naime, u ajetu sure Et-Tevba Svevišnji je Allah obavijestio da ih je On učinio imućnim, i Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno to je ustvari Allahovo djelo u smislu da je On odredio da postanu imućni, a Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, djelo u smislu da im je on dao imetak.

U ajetu sure El-Ahzab Allah, dželle šanuhu, govori da mu je milost darovao što ga je uputio u islam, a da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dobro učinio što ga je oslobodio ropstva.

A u ajetu sure Lukman naredio je da se bude zahvalno Allahu, dželle šanuhu, jer je On stvorio čovjeka, i da se bude zahvalno roditeljima jer su oni uzrok čovjekovog postojanja na ovome svijetu.

I sve se to razlikuje od poistovjećivanja čovjekove i Allahove volje, jer, kako smo rekli, čovjekova volja zavisi od Allahove; ona je ne može preteći niti joj biti ravna. Zato o ovom pitanju treba dobro razmisliti.

Peto, prethodni su hadisi nepobitan dokaz protiv zabludjelih džebrija, koji odriču čovjekovu volju i tvrde da čovjek nema slobodu izbora, poredeći ga s perom kojim se igraju vjetrovi, a ovo je pitanje detaljno pojašnjeno u djelima koja se bave vjerovanjem.

Nastaviti će se inšallah

Knjiga: Enciklopedija zabrana u islamu 1.

Autor: Selim el-Hilali

Prevodilac: Abdurrahman Kuduzović

Narudžba na broj: 061/700-370, Edin.