Priredio: Nermin Avdić
1. Islamsko vjerovanje je okosnica svih objavljenih kur’anskih ajeta, kako mekkanskih tako i medinskih sura, s tim da su mekkanske sure u potpunosti posvećene pojašnjavanju i pozivu u ispravno vjerovanje – tevhid, dok se u medinskim surama, pored akide, govori i o propisima, ibadetima (obredoslovlju), međuljudskim odnosima, politici, ekonomiji, a sve to usko je povezano sa islamskim vjerovanjem.
2. Također, isti je slučaj sa hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje prožimaju jake niti islamskog vjerovanja.
Svi veliki učenjaci koji su pisali svoje zbirke hadisa posebno su isticali teme, poglavlja i naslove koji govore o islamskom vjerovanju, kao što su: Sahih imama Buharije, Sahih imama Muslima, Suneni imama Ebu Davuda, Tirmizije, Nesaija i Ibn Madže. Međutim, neki islamski učenjaci pisali su posebna djela koja govore isključivo o akidi te su ih različito naslovljavali, kao naprimjer: Tevhid, El-Iman, Es-Sunne i sl.
3. Svi vjerovjesnici pozivali su u isto vjerovanje, u isti pravac, te u popravljanje stanja ljudi, a početak toga bio je poziv u Allahovu jednoću i činjenje ibadeta samo Njemu, te odbacivanje širka (pripisivanja Allahu sudruga) i njegovih sljedbenika.
Na to upućuje govor Allaha Uzvišenog: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato Meni ibadet činite!’” (El-Enbija, 25);
“Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allahu ibadet činite, a taguta se klonite!” (En-Nahl, 36).
Važnost islamskog vjerovanja potvrđena je i u pravcu i programu posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovom pozivanju ka Allahu.
Vjerovanje u Allahovu jednoću bio je ključ njegovog poziva u mekkanskom periodu objave Kur’ana, koji je trajao trinaest godina. Osnovna misija u ovom periodu bazirala se na čvrstom usađivanju akide u srca ashaba (njegovih prijatelja), upoznavanju sa njihovim Uzvišenim Gospodarom, što je bilo od izuzetne važnosti prije obavezivanja ostalim islamskim propisima, kao što su namaz, zekat, post, džihad i sl.
4. Akida jetemelj svihšerijatskih nauka, kao što su fikh (islamsko pravo), tefsir (nauka o tumačenju Kur’ana), hadis (nauka o tumačenju riječi i djela Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem) i druge.
Dakle, akida je osnova svih ovih nauka, što znači da bez ispravnog potvrđivanja akide, ne bi bio ispravan ni tefsir, ni fikh, ni hadis, baš kao što se za ispravnost i primljenost svih ibadeta uvjetuje ihlas (iskrena namjera), tevhid (Allahova jednoća) i usklađenost sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer ukoliko neko djelo ne bude u skladu sa navedenim, takvo djelo će biti odbijeno, kao što kaže Uzvišeni:
“I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili, u prah i pepeo ih pretvoriti” (El-Furkan, 23).
5. Ispravna islamska akidaje prvi i najvažniji način za popravljanje stanja i ponašanja ljudi, kako na individualnom tako i na kolektivnom planu, zatim popravljanje stanja muslimana, usmjeravajući ih ka putu koji vodi ponosu i sreći na ovom i budućem svijetu.
Akida i djela su neraskidivo povezani, što može primijetiti svako ko iščitava Kur’an i hadis, u kojima se na mnogim mjestima ponavlja veza između imana(vjerovanja) i dobrih djela.