Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Sa‘d b. Ubejda kaziva da je Ibn Omer, radijallahu anhu, čuo nekog čovjeka kako se kune Kabom pa ga je upozorio rekavši mu: “Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, gdje govori: ‘Ko se zakune nečim mimo Allaha počinio je nevjerstvo ili širk.’”[1] Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaklinjanje ma čime mimo Allaha jeste širk.”[2] Isti ashab pripovijeda da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao društvo u kom je bio Omer, radijallahu anhu, i čuo ga da se zaklinje svojim ocem, na šta je rekao: “Zaista vam Allah zabranjuje da se zaklinjete svojim očevima; ko želi da se zakune, neka se zakune Allahom, ili neka šuti.”[3] Omer, radijallahu anhu, govorio je kasnije: “Allaha mi, nakon što sam čuo ove Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi, nisam se zakleo ničim mimo Allaha niti sam citirao ičije riječi u kojima se tako zaklinje.”[4]
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte se zaklinjati svojim očevima ni majkama ni lažnim božanstvima, već se zaklinjite samo Allahom, a kunite se Njime samo ako istinu govorite.”[5]
Abdurrahman b. Semura kaziva da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte se zaklinjati ni kipovima ni svojim očevima!”[6] U drugoj verziji: “Nemojte se zaklinjati ni tagutima[7] ni svojim očevima!”[8]
Burejda, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ko se zakune poštenjem ne pripada nam.”[9]
Kutejla b. Sajfi el-Džuhenijja pripovijedala je: “Neki monah došao je kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: ‘O Muhammede, bili biste divan narod da širk ne činite!’ Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, začudi se: ‘Hvaljen neka je Allah! O čemu je riječ?’ On odgovori: ‘Zaklinjete se Kabom.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šutio je neko vrijeme te rekao: ‘Istinu je kazao. Ako se čovjek želi zakleti, neka se zakune Gospodarom Kabe!’ Monah ponovo kaza: ‘O Muhammede, bili biste divan narod da druge s Allahom ne izjednačavate!’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo se začudi: ‘Hvaljen neka je Allah! O čemu je riječ?’ On odgovori: ‘Govorite: ‘Šta htjedne Allah i ti!’’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovo je šutio neko vrijeme te rekao: ‘Istinu je kazao. Ako čovjek kaže: ‘Šta htjedne Allah’, neka doda: ‘…zatim ti!’’”[10]
Burejda, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ko se zakune govoreći: ‘Nemao ništa s islamom!’, ako slaže, bit će onakav kao što je rekao, a ako iskreno kaže, u islam se neće vratiti oštećen.”[11]
Sabit b. ed-Dahhak, radijallahu anhu, prenosi kako je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se namjero i lažno zakune drugom vjerom mimo islama bit će onakav kao što je rekao; ko se ubije kakvim željezom, njime će biti kažnjavan u Džehennemu.”[12]
Propisi vezani za poglavlje
Prvo, zaklinjanje nečim mimo Allaha, dželle šanuhu, praktični je širk, na osnovu hadisa: “…počinio je nevjerstvo, ili širk”, a tako je rekao da bi ljude odvratio od toga i ukazao na strogu zabranu zaklinjanja nečim ili nekim drugim mimo Allaha.
Imam Et-Tirmizi zapisao je: “Neki su učenjaci iz hadisa shvatili da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, želio ukazati na opasnost zaklinjanja nečim drugim, a ne Allahom, dželle šanuhu, povodeći se za predanjem u kom stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo Omera, radijallahu anhu, da se zaklinje svojim ocem, pa je rekao: ‘Zaista vam Allah zabranjuje da se zaklinjete svojim očevima…’ ali i na osnovu Ebu Hurejrinog, radijallahu anhu, predanja u kojem stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko se, govoreći, zakune Latom i Uzzaom, neka kaže: ‘Nema istinskog boga osim Allaha.’’ Ovo je slično hadisu u kojem je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ‘Zaista je pretvaranje širk.’ A sljedeći ajet: ‘Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen neka čini dobra djela, i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu nikoga ravnim!’ (El-Kehf, 110) neki su učenjaci protumačili rekavši: ‘Neka se čuva pretvaranja.’”[13]
Imam Et-Tahavi kazao je: “…dakle, iz ovih Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi u kojima stoji da je onaj ko se zakune nečim mimo Allaha – počinio nevjerstvo, ili širk, naši autoriteti, a Allah, opet, najbolje zna, shvataju da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, time nije mislio da izlazi iz islama, već se željelo reći da zaklinjanje nečim mimo Allaha ne priliči i da se ničim drugim ne smije zaklinjati kao što se Allahom zaklinje, jer zakletva izjednačava nekoga drugog sa Svevišnjim Allahom, a to je velika stvar. Dakle, zbog toga je rečeno da je učinio širk, ali ne onaj širk koji vodi u nevjerstvo i izvodi iz islama.”[14]
A Ibn Hadžer rekao je: “Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, izraz: ‘…učinio je nevjerstvo, ili širk’ upućuje nas na opasnost i veličinu grijeha; za time su se poveli učenjaci koji zabranjuju zaklinjanje bilo čime mimo Allaha.”
Drugo, ako se neko iz navike zakune nečim mimo Allaha, dželle šanuhu, neka se iskupi riječima: “Nema istinskog boga osim Allaha”, neka simbolično pljune na lijevu stranu i neka kod Svemogućeg Allaha zatraži utočište od prokletog šejtana. Dokaz za ovu konstataciju jeste Ebu Hurejrin, radijallahu anhu, hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se, govoreći, zakune Latom i Uzzaom, neka kaže: ‘Nema istinskog boga osim Allaha’, a ko zatraži od svoga prijatelja igranje kakve hazardne igre neka udijeli milostinju.”[15]
A Mus‘ab b. Sa‘d b. Ebu Vekkas govori da je njegov otac pripovijedao: “Jednom prilikom zakleo sam se Latom i Uzzaom, pa moji drugovi rekoše: ‘Izgovorio si nedolične riječi!’ Otišao sam kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: ‘Allahov Poslaniče, zakleo sam se Latom i Uzzaom, a skoro sam prihvatio islam…’ Reče mi: ‘Tri puta reci: ‘Nema istinskog boga osim Allaha Jedinog, zatim tri puta pljucni na lijevu stranu, zatraži kod Allaha utočište od prokletog šejtana i nikada to više nemoj uraditi.’”[16]
Treće, Ibn Hadžer rekao je: “Učenjaci kažu: ‘Razlog zbog kojeg je zabranjeno zaklinjanje nečim mimo Allaha, dželle šanuhu, jeste to što zaklinjanje nečim iziskuje njegovo veličanje, a veličanje zaslužuje samo Allah Jedini.’”[17]
Rekao sam: dokaz su za to Ibn Omerove, radijallahu anhu, riječi: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ko želi da se zakune neka se zakune Allahom.’ Kurejšije su se zaklinjale svojim očevima, pa je to zabranio rekavši: ‘Nemojte se zaklinjati svojim očevima.’”[18]
Četvrto, dopušteno je zakleti se Allahovim svojstvom. Dokaz za to jeste Enesov, radijallahu anhu, hadis u kojem je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na Sudnjem danu bit će doveden dženetlija koji je na ovome svijetu imao najveća iskušenja, pa će Allah reći: ‘Uvedite ga u Džennet onoliko koliko traje jedan tren.’ Uvest će ga tamo onoliko koliko traje tren, pa će ga Svevišnji Allah upitati: ‘O čovječe, jesi li ikada proživio nesreću ili bilo šta neprijatno?’ ‘Tako mi Tvoga dostojanstva, nikada nisam doživio ništa neprijatno’, odgovorit će. Zatim će biti doveden džehenemlija koji je najviše uživao na ovome svijetu, pa će Allah reći: ‘Umočite ga u vatru onoliko koliko traje jedan tren.’ Zatim će ga upitati: ‘O čovječe, jesi li ikada dobro doživio, jesi li ikada vidio nešto radosno?’ ‘Tako mi Tvoga dostojanstva, nikada nisam dobro doživio niti sam ikada vidio nešto radosno.’”[19]
A imam El-Bejheki u Es-Sunenu, 10/41, naslovio je poglavlje: Predanja u vezi sa zaklinjanjem Allahovim, dželle šanuhu, svojstvima: dostojanstvom, moći, veličanstvom, veličinom, govorom, sluhom itd, pri čemu je naveo hadise koji nas na to upućuju i predanja iz kojih se razumije dopuštenost zaklinjanja časnim Kur’anom. Naime, s vjerodostojnim lancem prenosilaca zabilježio je riječi pouzdanog tabiina Amra b. Dinara: “Pamtim da su ljudi čak prije sedamdeset godina govorili: ‘Svevišnji je Allah Stvoritelj, a sve je ostalo stvoreno; a časni je Kur’an Allahov govor.’”
Peto, veći je grijeh zakleti se nečim ili nekim drugim mimo Allaha, dželle šanuhu, istinito nego se Njime zakleti lažno. Dokaz za to jeste Ibn Mesudova, radijallahu anhu, izjava: “Draže mi je da se zakunem Allahom lažno nego da se zakunem nečim drugim istinito.”[20]
Šesto, čovjek mora govoriti istinu kada se kune Allahom, a onaj kome se zakune mora mu vjerovati i biti zadovoljan zakletvom. Dokaz za ovo jeste predanje u kojem Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, čuo nekog čovjeka da se zaklinje svojim ocem, na što je rekao: “Nemojte se zaklinjati svojim očevima; onaj ko se zakune Allahom neka istinu govori, a neka onaj kome se zakune time bude zadovoljan, a ko nije time zadovoljan nema ništa s Allahom.”[21]
Kada je riječ o vjerovanju u zakletvu, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo je lijep primjer Allahovog, dželle šanuhu, iskrenog roba Isaa, alejhis-selam, Njegove riječi i duha. Naime, Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ugleda Isa, sin Merjemin, nekog čovjeka da krade pa mu reče: ‘Zar to kradeš?’ Čovjek odgovori: ‘Tako mi Allaha, pored Kojeg nema drugog boga, ne kradem!’ ‘Isa reče: ‘Vjerujem u zakletvu Allahom, a ne vjerujem svojim očima.’”[22]
Sedmo, Ibn Hadžer zapisao je: “Ajete u kojima se Svevišnji Allah kune stvorenjima mogu se protumačiti na dva načina: prvo, u njima je ispuštena riječ Gospodar, npr. ‘Tako mi Gospodara sunca’ i sl.; i, drugo, to je jedna od Allahovih, dželle šanuhu, svojstvenosti, i kada želi uzdići neko od Svojih stvorenja, njime se zakune.”[23]
Osmo, preneseni su neki Resulullahovi, sallallahu alejhi ve sellem, hadisi koji protivrječe ovome o čemu govorimo, kao njegove riječi nekom beduinu: “Tako mi njegovog oca, uspjet će ako je istinu kazao; ući će u Džennet ako je istinu kazao!”[24]; ili Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi čovjeku koji ga je upitao koja je milostinja najbolja: “Tako mi tvoga oca, sigurno ću te izvijestiti o tome.”[25]
Tumačeći ove Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi učenjaci su se podvojili na nekoliko mišljenja: prvo, te Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi kojima se kune nečijim ocem nisu autentične, i njega brani Ibn Abdulberr i imam El-Karafi, kako stoji u djelu Fethul-Bari, 1/108 i 11/533; drugo, posrijedi je nepravilno napisana riječ, a ispravno je: “Allaha mi…”, i ovo je mišljenje imam Es-Suhejli prenio od nekih svojih šejhova; treće, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi izgovarali su takve riječi, ali nisu namjeravali klasičnu zakletvu, a zabranjeno je zaklinjati se nečim drugim mimo Allaha, dželle šanuhu, u slučaju kada čovjek namjerava klasičnu zakletvu, i ovo mišljenje zastupa El-Bejheki i En-Nevevi; četvrto, takve su riječi izgovarali u dva smisla: u smislu veličanja i u smislu potvrde onoga što se govori, a zabrana se odnosi isključivo na veličanje; peto, u zakletvi postoji ispuštena riječ: Gospodar, prema tome: “Tako mi Gospodara njegovog oca…”; šesto, tako su se zaklinjali prije nego što je Svevišnji Allah to zabranio, a ovo mišljenje zastupa većina učenjaka; i, sedmo, to je bilo dopušteno samo zakonodavcu, sallallahu alejhi ve sellem, ali ne i njegovom ummetu.
Kao odgovor na neka prethodna mišljenja, možemo reći da prvo mišljenje u kojem stoji da te riječi nisu autentične – nije postojano. One su, nesumnjivo, autentične; ako bismo i prihvatili pretpostavku da je verzija Ismaila b. Džafera slaba, šta ćemo reći za Ebu Hurejrinu, radijallahu anhu, verziju u kojoj su prenesene iste riječi?! U drugom mišljenju kaže se da je posrijedi nepravilno napisana riječ, što, doduše, jeste moguće, ali takvo nešto ne može se utvrditi neosnovanim pretpostavljanjem. Peto i sedmo mišljenje jesu precizna rješenja, a ona se donose samo na osnovu dokaza, pogotovo sedmo mišljenje, u kojem stoji da je to bilo dopušteno isključivo Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem; ovakve se specifičnosti Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, ne mogu potvrditi na osnovu pretpostavki.
Zato je najjače i najprihvatljivije rješenje većine učenjaka koji kažu da je hadis izrečen prije zabrane zaklinjanja nečim mimo Allaha, dželle šanuhu, i ono u kojem stoji da su muslimani to izgovarali bez namjere da se zakunu. Na ovo nas upućuju prethodni Kutejlin, radijallahu anha, hadis i onaj od Ibn Omera, radijallahu anhu, a u kojem stoji da su se Kurejšije zaklinjale svojim očevima, pa je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte se zaklinjati svojim očevima!”
Također je slabo i neprihvatljivo mišljenje u kojem stoji da se ovdje kao rješenje ne može uzeti derogacija jer se hadisi mogu uskladiti. Naime, svaki pokušaj usklađivanja težak je i izvještačen. Također, na osnovu prethodna dva hadisa neprihvatljiva je i njihova tvrdnja da se, kad je riječ o ovom pitanju, ne zna koji su hadisi prije, a koji kasnije izrečeni.
Otuda je pitanje jasno onima koji razmisle: Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi tako su se zaklinjali prije nego što je to bilo zabranjeno, (radi se o derogaciji, a Sveznajući Allah najbolje zna).
Nastaviti će se inšallah
Knjiga: Enciklopedija zabrana u islamu 1.
Autor: Selim el-Hilali
Prevodilac: Abdurrahman Kuduzović
Narudžba na broj: 061/700-370, Edin.
[1] Hadis je autentičan. Zabilježili su ga: Ebu Davud (3251), Et-Tirmizi (1535), Ahmed, 2/24, 67, 69, 87 i 125, El-Hakim, 1/18, i 4/297, El-Bejheki, 10/29, Ibn Hibban (4358), Et-Tajalisi (1896) i Abdurrezzak (15926).
[2] Hadis je autentičan. Zabilježili su ga El-Hakim, 1/18, i neki drugi muhadisi. Autentičnim ga je okarakterizirao šejh El-Albani u djelu Es-Sahiha (2042).
[3] El-Buhari (6646) i Muslim (3) i (1646).
[4] U Muslimovoj verziji stoji: “Nakon što sam čuo kako Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje takvo zaklinjanje, nisam se time zakleo niti sam ikada izgovorio takve riječi.”
[5] Hadisjeautentičan. Zabilježili su ga: Ebu Davud (3248), En-Nesai, 8/5, El-Bejheki, 10/29, i Ibn Hibban (4358).
[6] Muslim (1648).
[7] Tagut je šejtan, kipovi i svako koga ljudi na njegovo zadovoljstvo obožavaju mimo Svevišnjeg Allaha.
[8] Hadis je autentičan. Zabilježio ga je imam En-Nesai, 7/7.
[9] Hadisjeautentičan. Zabilježili su ga: Ebu Davud (3253), imam Ahmed, 5/352 i Ibn Hibban (1318).
[10] Hadisjeautentičan. Zabilježili su ga: Ahmed, 6/371-372, Ibn Sa‘d, 8/309, Et-Taberani, u djelu El-Kebir, 25/5 i 6, El-Hakim, 4/297, i El-Bejheki, 3/216.
[11] Hadis je autentičan. Zabilježili su ga: Ebu Davud (3258), En-Nesai, 7/6, i Ibn Madža (2100).
[12] El-Buhari (1363) i Muslim (110).
[13] Muhammed b. Sevra et-Tirmizi, Es-Sunen, 4/110-111.
[14] Ahmed b. Muhammed et-Tahavi, Šerhu muškilil-asar, 2/297-298.
[15] El-Buhari (4860) i Muslim (1647).
[16] Hadis je autentičan. Zabilježili su ga: En-Nesai, 7/7-8, Ibn Madža (2097), Ahmed, 1/83, 186-187, i Ed-Duruki u djelu Musnedu Sa‘d (58).
[17] Ahmed b. Hadžer el-Askalani, Fethul-Bari, 11/531.
[18] Hadis je autentičan. Zabilježio ga je imam Ahmed, 3/253-254.
[19] El-Buhari (3836) i Muslim (1646).
[20] Predanje je autentično. Zabilježio ga je Et-Taberani s ispravnim lancem prenosilaca u djelu El-Kebir, 9/189.
[21] Hadis je autentičan. Zabilježio ga je Ibn Madža (2101).
[22] El-Buhari (3444) i Muslim (2368).
[23] Ahmed b. Hadžer el-Askalani, Fethul-Bari, 11/533.
[24] El-Buhari (46) i Muslim (9 i 11).
[25] El-Buhari (1419) i Muslim (1032 i 1093).