Priredio: Nermin Avdić
Šta je to, uopće, akida? Akida je nauka o šerijatskim propisima vjerovanja proizašlim iz dokaza ubjeđenja, te odgovor na sumnje (šubhe). Poznata je i definicija akide u kojoj se kaže da se pod akidom podrazumijeva vjerovanje u šest imanskih šarta (uvjeta), a to su: vjerovanje u Allaha Uzvišenog, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, u Sudnji dan i vjerovanje u odredbu dobra i zla. Postoji mnogo specifičnosti ili karakteristike islamske akide, a neki od njih su sljedeći:
1. Da je božanskog karaktera (er-rabbanijje)
Zaista je ova akida, i u općem i u užem smislu, objava od Gospodara Uzvišenog, a nijedno od Njegovih stvorenja nema udjela u njenom nastanku niti ovlasti da nešto u nju doda ili oduzme, čak ni poslanici, nego je ona od Allaha Veličanstvenog.
Islamska akida je jedina koja je ostala na temeljima božanstva dok su druge prijašnje akide, koje su bile nebeskog karaktera, tj. objavljene od Allaha Uzvišenog iznad sedam nebesa, iskrivljene te su u njih unesena različita objašnjenja, pogledi, razmišljanja, pojašnjenja od strane ljudi te su na kraju promijenile svoju prirodnost.
Dakle, islam je trenutno jedina vjera koja je ostala na svom božanskom karakteru i osnovi, te u njega nije ubačeno ni koliko zrno nečega što mu ne pripada. Jer, rekao je Allah Uzvišeni u Svojoj knjizi Kur’anu: “Zaista smo Mi objavili Kur’an i Mi ćemo nad njim bdjeti.”[1]
Neki od plodova i tragova koji su važni za vjernika u vezi božanskog karaktera islamske akide su:
– zaštita od kontradiktornosti koje se pojave u ljudskom razmišljanju i u nekim mezhebima (pravcima).
Kaže Uzvišeni: “A zašto oni ne proučavaju Kur’an? Jer, da je on od nekoga drugog, a ne od Allaha, oni bi u njemu našli mnoge proturječnosti!”[2]
– odricanje od pristrasnosti i slijeđenja strasti, koje ne mogu ostaviti utjecaja na čovjeka bez obzira na vrijeme, mjesto, društvo i sl.
– zaštita islamskog društva od grešaka, odstupanja i poremećaja u razumijevanju akide jer se ona oslanja na svoj ispravni temelj.
2. Da je tevkifijje tj. da se zaustavi na granicama koje je odredio, objasnio i dostavio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, te nema prostora da se bilo šta doda, oduzme, popravi ili zamijeni.
Veoma je važno napomenuti da musliman treba čvrsto vjerovati da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio svoj ummet na istinskoj akidi koja je potpuna i objašnjena, te da nije ostavio niti jedno pitanje a da ga nije pojasnio i dostavio.
Ovo značenje veoma je nužno shvatiti, jer vjera islam je upotpunjena, kao što nas je obavijestio Allah Uzvišeni:
“Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.”[3]
Stoga, ono što nije bilo vjera tog dana, i nije vjera.
Također, obavezno je da se zaustavi u govoru o pitanjima akide, o onome što je vezano za Allahova lijepa imena i Njegova svojstva te ostale činjenice koje spadaju u gajb (nepoznato), tako da je obaveza muslimana da se prihvati Kur’ana i sunneta, bilo da se radi o izrazima koji su spomenuti ili o značenjima na koja upućuju.
3. Da je središnjeg puta (el-vesetijje)
Središnji put je pravednost i sredina između dvije strane koje su suprotne i kontradiktorne jedna drugoj, tako da se ne prihvati jedna od dvije strane više nego što joj pripada, a da se drugoj učini nepravda.
Dakle, to je osobina za vjeru islam i njegovu poslanicu, a od Njegove mudrosti jeste da ju je izabrao za islamski ummet koji je ujedno i posljednji ummet na ovom svijetu.
Uzvišeni opisuje u Kur’anu: “Tako smo vas učinili zajednicom sredine.”[4]
Allah Uzvišeni propisao je sve umjereno i sa Božanskom mudrošću, a što u drugim religijama i pravcima nije tako, nego jedna strana nauštrb druge.
Neki od primjera umjerenosti su:
– umjerenost između duše i tijela,
– između zajednice i pojedinca,
– između razuma i šerijatskog teksta,
– između ovog i budućeg svijeta,
– između Allahovih prava i prava prema sebi,
– između ibadeta i materijalizma,
– između pravila da se poduzimaju uzroci, te vjerovanja u odredbu; između Allahove volje i Allahovog zakona koji vlada na ovom svijetu.
4. Da je jasna (el-vuduh)
Od osobina islamskog vjerovanja jeste i jasnoća. Čista je od bilo kakvog dvosmislenog shvatanja i kontradiktornosti, nejasnoće i u izrazima i u značenjima. Razlog tome jeste što je preuzeta iz Allahovog jasnog govora i govora Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ne govori po svom nahođenju, dok su druga vjerovanja (akide) rezultat miješanja sa ljudskim razmišljanjima i objašnjenjima, te njenom iskrivljivanju.
Ta jasnoća može se primijetiti i uočiti u svim dijelovima vjere islama, bilo u vezi sa temeljima i pravilima, izvorima vjere, ciljevima, pravcima ili sredstvima.
Kaže Allah Uzvišeni: “Ovo je Knjiga čiji su ajeti usavršeni, a potom razjašnjeni, od Mudrog i Sveznajućeg.”[5]
“A tebi objavljujemo Kur’an, da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.”[6]
Ciljevi islama su zaista jasni, a to su: da se ljudi izvedu iz tame u svjetlo, iz mnogoboštva (širka) u vjerovanje u jednoću Allaha Uzvišenog (tevhid), te robovanje samo Allahu, Gospodaru svih svjetova, zatim da ih uputi na ono u čemu je korist i sreća na ovom i na budućem svijetu.
Suprotnost ovoj akidi, njenoj jasnoći i čistoći, su mnoge druge akide i filozofski pravci u kojima je mnogo poteškoća i nejasnosti.
Jedan od očitih primjera za to jeste primjer Isaa, alejhis-selam: da li je on Bog ili sin Boga, ili pravi čovjek, ili čovjek u kojem ima božanstva, ili je on jedan od tzv. trojice od kojih se sastoji Bog?
Po ovom pitanju kršćani su se podijelili u različite stranke i grupe.
Međutim, istina je jasna i očita, Isa je Allahov rob i Njegov poslanik, a nije ni Bog niti Božiji sin i ne priliči mu da bude osim rob Allahov, neka je uzvišen Gospodar svih svjetova.
5. Da je usklađena sa prirodnošću (muvafekatuha lil fitreh)
Islamsko vjerovanje nije odvojeno od prirode čovjeka, niti mu je u suprotnosti, nego je usklađeno s njom, a ta usklađenost ogleda se na dva načina:
a. islamska akida je prirodna, što znači da je urođena u čovjeku još od njegovog rođenja te ga je samo potrebno podsjetiti na njegovu pravu stvarnost;
b. prirodna, tj. u islamskoj akidi ne postoje proturječnosti i kontradiktornosti sa normalnom prirodom čovjeka.
Sve velike akidetske postavke, kao što su vjerovanje u Allaha Uzvišenog, Njegova jednoća, poslanstva, proživljenje, nagrađivanje na budućem svijetu i sl., može sa ljudskom prirodom da vodi ka tome sa lahkoćom.
Kaže Uzvišeni: “Ti upravi lice svoje vjeri iskreno; vjeri Allahovoj čistoj prema kojoj je ljude stvorio.”[7]
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Svako novorođenče se rodi u ‘fitri’.”[8] Većina islamskih učenjaka smatra da se pod izrazom fitra u hadisu misli na vjeru islam.
Međutim, to ne znači da se svako novorođenče rodi podučeno o svim propisima vjere, da zna njegovu stvarnost i objašnjenja, nego da je njegova priroda usmjerena ka islamu, koja podrazumijeva potvrđivanje i priznavanje svog Stvoritelja, Njegovog gospodarstva, obožavanja samo Njega, ljubavi i iskrenosti prema Njemu i sl.
6. Da je lahka (el-jusru ves-suhuleh)
Vjera islam je zaista lahka, bez poteškoća u vjerovanju, islamskim propisima i ponašanju u svim njenim dijelovima, a postoji temeljno pravilo koje je u sklopu vjere o olakšavanju prilkom eventualnih poteškoća.
Allah Uzvišeni spominje to u Kur’anu na nekoliko mjesta:
“Allah hoće da vam olakša, a ne da teškoće imate.”[9]
“Allah vam želi olakšati, a čovjek je stvoren slabim.”[10]
“Sada vam Allah daje olakšicu…”[11]
“Allah vam ne želi pričiniti poteškoće, već vas želi učiniti čistim…”[12]
“…i u vjeri vam ništa nije teško propisao…”[13]
Dakle, islamska akida je lahka za shvatiti, tako da je može razumjeti i star i mlad, učen i nepismen, građanin i seljak.
Tako je jedne prilike Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao pustinjak te ga pitao o islamu, o vjerovanju i propisima, pa ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio u samo nekoliko riječi, te mu je to bilo dovoljno.
[1] El-Hidžr, 9.
[2] En-Nisa, 82.
[3] El-Maide, 3.
[4] El-Bekare, 143.
[5] Hud, 1.
[6] En-Nahl, 44.
[7] Er-Rum, 30.
[8] Bilježe imami Buharija i Muslim.
[9] El-Bekare, 185.
[10] En-Nisa, 28.
[11] El-Enfal, 66.
[12] El-Maide, 6.
[13] El–Hadž, 78.