Preveo: Sead ef. Jasavić
Od Sa’ada b. Ebi Vekkasa r.a., a on od njegova oca, se bilježi da je Ebu Vekkas krenuo s Poslanikom s.a.w.s., ka medinskom naselju el-‘Alijeh, pa kada naiđe na mesdžid Benu Mu’avijeh, uđe u njega i preklanja dva rekata, gdje i mi klanjasmo s njime, nakon čega poče doviti svome Gospodaru veoma dugo. Nakon toga se okrenu prema nama, i reče: “Tražio sam od mog Gospodara tri stvari – dvije mi je dao, a jednu mi nije dao. Tražio sam od mog Gospodara da mi ummet na uništi opštom sušom – što mi je uslišao; tražio sam od mog Gospodara da mi ummet ne uništi opštim potopom – što mi je uslišao; tražio sam od Njega da ne dozvoli da se moj ummet međusobno krvi – što mi nije uslišao!” Pogledaj: Sahih Muslim, br. 2890., 4/2216.; Sahih Ibni Huzejmeh, br. 1217., 2/224.; Sahih Ibnu Hibban, br. 7237., 16/219., a šejh Šu’ajb Arna’ut kaže: Sened mu je sahih po uslovu imama Muslima; Musned Ebi Ja’ala, br. 734., 2/84., a šejh Husejn Selim Esed ga ocjenjuje sahihom; Musned el-Bezzar, br. 1125., 3/328.; Musannef b. Ebi Šejbeh, br. 29509., 6/64., 31695., 6/311..
Od Sevbana r.a., se bilježi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Allah dž.š., mi sakupi zemlju, tako da vidjeh njen istok i zapad. Moj ummet će ovladati cijelim prostorom koji mi bi prikazan. Date su mi dvije riznice – crvena i bjela. Mog Gospodara sam zamolio da mi ummet ne uništi opštom sušom, i da ne dozvoli da mojim ummetom ovlada neprijatelj koji nije od njih uzimajući im obraz i vlast. Gospodar moj je rekao: O Muhammede, kada ja donesem kakvu odluku – ona se ne mijenja! Tvom ummetu sam dao to da ih neću uništiti opštom sušom, kao i to da njima neće ovladati neprijatelj koji nije od njih ohalaljujući im obraz i vlast – makar im se sa svih strana kupili, sve dok jedni druge ne počnu ubijati, i sve dok jedni druge u zarobljeništvo ne budu odvodili!” Pogledaj: Sahih Muslim, br. 2889., 4/2215., Sunen Tirmizi, br. 2176., 4/472., Musannef Ibnu Ebi Šejbe, br. 31694., 6/311..
Imam el-Burkani[1] rhm., bilježi ovaj hadis u svom sahihu, i dodaje: “Po moj ummet strahujem od imama-zabluđivača! Ako sablja padne međ’ moj ummet neće se podići do sudnjega dana. Sudnji dan neće nastupiti sve dok jedan dio pripadnika mog ummeta ne postanu mušrici, i dok skupine mog ummeta ne počnu obožavati kipove. U mom ummetu će se pojaviti trideset lažova – svaki od njih će za sebe tvrditi da je poslanik – a ja sam pečat svih poslanika, i nema poslanika nakon mene. U mom ummetu će postojati jedna skupina, potpomognuta na istini, i neće im škoditi oni koji ih budu ponižavali, sve dok Allahova dž.š., odluka ne dođe!”[2] Pogledaj: Sunen Ebi Davud, br. 4252., 2/499., a šejh Albani rhm., ga smatra sahihom; Sunen Tirmizi, br. 2229., 4/504.; Musned Ahmed b. Hanbel, br. 22447, 22448, 22505.; Sunen Darimi, br. 2752., 2/401.; Sahih Ibnu Hibban, br. 6714., 15/109., i šejh Šu’ajb Arna’ut ga ocjenjuje sahihom po uslovu imama Muslima.
Navedena značenja se bilježe od Poslanika s.a.w.s., preko nekoliko puteva, a sva ona nam ukazuju na to da furka/raskol, i ihtilaf/razilaženje, moraju nastati u ovom ummetu. Poslanik s.a.w.s., je upozoravao na taj raskol i razilaženje kako bi se spasio od učestvovanja u svemu tome onaj kome Allah dž.š., želi selameta!
Nezzar b. Semure prenosi od Abdullaha b. Mes’uda r.a., slijedeće: “Čuo sam jednog čovjeka kako čita ajet, ali sam ja čuo Poslanika s.a.w.s., kako isti taj ajet čita drugačije, što mu kasnije i spomenuh, ali primjetih znake negodovanja na njegovom licu, kada reče: Obojica ste dobro postupili i nemojte se bespotrebno razilazit! Doista su se narodi prije vas mnogo razilazili, zbog čega bi i propadali!” Pogledaj: Sahihul-Buhari, br. 2279., 3289., 4775..
Poslanik s.a.w.s., je zabranio razilaženje koje nosi sa sobom negiranje istine i hakka koji je na suprotnoj strani – jer je svaki od karija ispravno čitao određeni ajet, što je Poslanik s.a.w.s., kasnije propratio riječima: “Oni koji su živjeli prije vas su se mnogo razilazili što bi razlogom propasti njihove!”
Zbog toga je Huzejfe r.a., rekao Osmanu r.a.: “Prestigni ovaj ummet – kako se ne bi razišao oko Knjige, kao što su se razišli narodi prije njih!” – onda kada je vidio da se stanovnici Šama i Iraka razilaze po pitanju harfova Kur’ana, što je sam Poslanik s.a.w.s., zabranio!
Iz ovoga možemo izvesti dva zaključka::
1. Zabranjenost razilaženja u sličnim pitanjima.
2. Uzimanje u obzir prakse prijašnjih naroda, uz upozorenje na opasnost poistovjećivanja s njima.
Znaj da je većina razilaženja koje je nastalo u ummetu plod raznoraznih strasti i poriva, i u globalu spada u ovu oblast tj. svaki od učesnika razilaženja je pogodio u iznošenju istine u onome što govori i tvrdi, ili makar djelomično, i svaki od njih je pogriješio u negiranju onoga na čemu je bila druga strana!
Svaki od one dvojice što su se razilazili po pitanju čitanja Kur’ana je pogodio u čitanju Kur’ana na harfu kojeg je poznavao, a pogriješio je u negiranju čitanja harfa druge strane!
Većina džehla/neznanja, nastaje pri negiranju onog drugog tj. negiranju i poricanju (el-džahdu vel-tekzibu), a ne u potvrđivanju, jer je čovjeku lakše da pojmi ono što sam zastupa, nego li da pojmi ono što drugoj strani negira.
Zbog toga je ovom ummetu zabranjeno da kur’anske ajete pobijaju jedne drugim, jer takvo postupanje u sebi sadrži vjerovanje u jedan dio knjige i nevjerstvo u drugi dio knjige – ako se bude imalo ubjeđenje da jedan dio knjige kontrira drugom, jer se dvije kontre nikada ne mogu sastaviti.
Imam Muslim bilježi predaju od Abdullaha b. Rebbaha el-Ensarije r.a., a on od Abdullaha b. Omera r.a., koji kaže: “Otišao sam jednom do Poslanika s.a.w.s., u vaktu podneva, kada začuh glasove dva čovjeka koji su se razilazili po pitanju nekog ajeta. Poslanik s.a.w.s., izađe pred nas, a na licu su mu se vidjeli znakovi ljutitosti i srdžbe, pa reče: Narodi prije vas su stradavali zato što su se razilazili oko Knjige!” Pogledaj: Sahihu Muslim, br. 2666., 4/2053..
Svoju ljutitost i srdžbu je obrazložio razilaženjem po pitanju Knjige – što je bilo razlogom propadanja naroda prije nas, što od nas traži maksimalno klonjenje njihovih stopa po ovom pitanju posebno, a i po ostalim pitanjima uopšteno!
Allah dž.š., u Kur’anu, razilaženja djeli na dvije vrste:
- Razilaženje u kojem Allah dž.š., kudi obije strane, učesnice u sporu, poput:
“A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti & osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje, a zato ih je i stvorio. I ispuniće se riječ Gospodara tvoga: “Napuniću, zaista, džehennem džinima i ljudima – zajedno!” (Hud, 118-119.) – oni kojima se Allah dž.š., smilovao, izuzeti su iz opšteg akterstva u raskolništvu i razilaženju.
“To je zato što je Allah objavio Knjigu, pravu istinu, a neslozi – onih čija su mišljenja o Knjizi suprotna – doista nema kraja.” (el-Bekara, 2.)
“Jedina priznata vjera kod Allaha je – islam, a podvojili su se – oni kojima je data Knjiga – baš onda kada im je došlo znanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će brzo račun svidjeti.” (Alu Imran, 19.)
“I ne budite kao oni koji su se razjedinili, i u mišljenju podvojili, onda kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika.” (Alu Imran, 105.)
“Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali, i u stranke se podijelili, Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o onome što su radili obavijestiti.” (el-En’am, 159.)
Na isti način, Allah dž.š., opisuje i razilaženja koja se dešavaju među kršćanima: “Mi smo zavjet prihvatili, i od onih koji kažu: “Mi smo kršćani” – ali su i oni dobar dio – onoga čime su bili opominjani – izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju – do Sudnjeg dana, ubacili; a Allah će ih sigurno obavijestiti o onome što su radili!” (el-Ma’ideh, 14.)
Razilaženje međ’ jevrejima, Allah dž.š., opisuje riječima: “…Mi smo ubacili među njih neprijateljstvo i mržnju – sve do Smaka svijeta. Kada god pokušaju da potpale ratnu vatru, Allah je ugasi. Oni nastoje da na Zemlji smutnju prave, a Allah ne voli smutljivce.” (el-Ma’ideh, 64.)
Allah dž.š., kaže: “A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine; svaka stranka radosna s onim što ispovijeda!” (el-Mu’minun, 53.)
Kada je Poslanik s.a.w.s., nagovijestio cijepanje ummeta riječima: “…a moj ummet će se podijeliti na sedamdeset i tri skupine/sekte, sve će u vatru osim jedne – a ona je džema’at. (Pogledaj: el-Mustedrek, br. 443., 1/218.; el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuhu, br. 4406., 1/441.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje sahihom) – pojasnio je to da su većina aktera raskola propali sa obadva aspekta izuzev uspješne skupine “Ehli-sunneta vel-džema’ata”.
Ovo je to razilaženje koje je pokuđeno sa obadvije strane, i ono se dešava nekada zbog imanja pokvarenog nijjeta u dušama shodno prisutnom bagju/nasilju, zavisti/hasedu, kao i želji za uzdizanjem na zemlji, i tome sl..
Zbog ovih stvari određena osoba voli potcjenjivati riječi ili postupke određene osobe, ili je u želji da ga nadjača kako bi se učinio zasebnijim u odnosu na njega, ili neka osoba voli stav druge osobe zbog toga što se ta osoba slaže sa njime u porijeklu, ili određenom stavu, ili su iz istog mjesta, ili su u pitanju drugovi i sl. – a sve zbog toga što u određenom stavu leži postizanje određene časti ili vođstva, što je veoma česta pojava međ’ djecom ademovom – što će sve spadati u zulum/nasilje.
Nekada će u pitanju biti nepoznavanja same suštine sporne problematike, ili je u pitanju neznanje po pitanju dokaza kojima se koriste obadvije strane, ili je u pitanju neznanje po pitanju hakka/istine koja se nalazi na suparničkoj strani – bilo da je u pitanju određeni sud/hukm, ili dokaz/delil, pa makar i osoba bila svjesna istine koja se nalazi pri njemu, bilo da je u pitanju određeni sud ili dokaz.
Džehl/neznanje, i zulum/nasilje, su razlozi svog zla na ovom svijetu, kao što Allah dž.š., kaže: “…ali ga je preuzeo čovjek – on je, zaista, nasilnik prema sebi, i neznalica je!” (el-Ahzab, 72.)
Preuzeto iz djela:
“Iktida’us-siratil-mustekim”, str. 50-52.
Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., umro 728.h.g.
Prijevod s arapskog jezika:
Sead ef. Jasavić, prof. fikha
Imam “Sultanija” džamije
Plav, Sandžak, Crna Gora
[1] Puno ime imama Ebu Bekra el-Burkanija rhm., je: Ahmed b. Muhammed b. Ahmed b. Galib el-Havarizmi, el-šafi’i, šejhul-hatib, fakih, hafiz, mutkin. Rođen je 336.h.g., a umro je 425.h.g.. Hatib kaže: Bio je potkovan znanjem, bogobojazan, i ne znamo znavanijeg međ’ našim šejhovima od njega. Bio je dobar poznavalac fikha, i pisac je mnogobrojnih djela. Autor je musneda u kojeg je pohranio hadise dva sahiha. Sakupio je hadise imama Sevrija, i Šu’ube rhm..
[2] Od Abdullaha b. Habbaba b. el-Ereta r.a., a on od njegova oca, se bilježi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., dugo klanjao jedan namaz, pa rekoše: O Božiji Poslaniče, klanjao si namaz kakav nisi do sada klanjao? Reče: Da, u pitanju je namaz gurbeta i rehbeta – u njemu sam tražio od Allaha dž.š., tri stvari; dvije mi je uslišao i dao, a jednu mi nije dao. Tražio sam od Njega da mi ummet ne uništi opštom sušom – što mi je uslišano; tražio sam od Njega da ne dozvoli da mojim ummetom ovlada neprijatelj koji nije od njih – što mi je uslišano, i zatražio sam od Njega da moj ummet ne oproba snagu jedni od drugih – što mi nije uslišano!” Pogledaj: Sunen Tirmizi, br. 2175., 4/471.. Ebu ‘Isa el-Tirmizi rhm., kaže: Ovaj hadis je hasen garib sahih, a bilježi se od Sa’ada i Ibnu Omera r.a.. Šejh Albani rhm., ga smatra sahihom.