Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Svemogući Allah rekao je: “Allah sigurno neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.” (En-Nisa, 48) “Allah sigurno neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan.” (En-Nisa, 116)
“Ko drugog smatra Allahu ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište će njegovo Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.” (El-Maida, 72)
“A onaj ko bude smatrao da Allahu iko ima ravan – bit će kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj koga je vjetar u daleki predio odnio.” (El-Hadždž, 31)
“A tebi i onima prije tebe objavljeno je: ‘Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti.’” (Ez-Zumer, 65)
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijeda da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Sustežite se od sedam[1] pogubnih grijeha!” Ashabi upitaše: “Allahov Poslaniče, koji su to grijesi?” On odgovori: “Pripisivanje Allahu saučesnika, sihr, ubistvo nedužne osobe, osim kad pravda zahtjeva, poslovanje uz kamatu, uzimanje jetimskog imetka, bježanje s bojnog polja[2] i potvora čestitih nevinih vjernica[3].”[4]
Ebu Bekra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tri puta upitao sljedeće: “Hoćete li da vas izvijestim o najvećim grijesima?” “Hoćemo, Allahov Poslaniče”, odgovoriše, a on reče: “Pripisivanje Allahu saučesnika, neposlušnost prema roditeljima”, bio je naslonjen pa sjede i dodade: “…i lažno svjedočenje”, ponavljajući to toliko da smo rekli: “Da hoće prestati!”[5]
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Upitao sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je grijeh u Allaha najveći, na šta je odgovorio: ‘Da Allahu pripišeš saučesnika, a On te je stvorio.’ Upitao sam koji grijeh dolazi iza širka, a on reče: ‘Da ubiješ svoje dijete iz straha da ćeš ga hraniti.’ Ponovo sam upitao koji grijeh dolazi iza toga, a on je odgovorio: ‘Da počiniš nemoral sa ženom svoga komšije.’”[6]
Ibn Mesud, radijallahu anhu, govorio je: “Sljedeći ajet: ‘…i oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče…’ (El-Furkan, 68) objavljen je kao potvrda tih Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi.”[7]
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko dođe pred Allaha ne pripisujući Mu nikoga ravnim, dobrovoljno izdvaja zekat nadajući se nagradi i bude poslušan i pokoran svojim pretpostavljenim – Džennet mu je”, ili je rekao: “…ući će u Džennet. A za pet stvari nema iskupa: za pripisivanje Svevišnjem Allahu druga, za nepravedno ubistvo, za pljačku vjernika, za bježanje s bojnog polja i za ustrajno zaklinjanje kojim čovjek nepravedno uzima tuđi imetak.”[8]
Ebu Derda, radijallahu anhu, govorio je: “Moj dragi Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio mi je u oporuku sljedeće: ‘Nemoj počiniti širk makar te dušmani kidali i spaljivali, nemoj namjerno ostaviti propisani namaz, jer onaj ko ga namjerno ostavi gubi garanciju, i nemoj konzumirati alkoholna pića jer ona su ključ svakog zla.’”[9]
Kada je riječ o širku, postoje i drugi hadisi zabilježeni preko Abdullaha b. Omera, Abdullaha b. Abbasa, Enesa b. Malika i Umejra, radijallahu anhum.
Propisi u vezi s poglavljem
Prvo, ko umre kao nevjernik ili mnogobožac neće na onome svijetu dobiti nagradu za pohvalna djela koja je uradio, kao, naprimjer, za udjeljivanje milostinje, održavanje rodbinskih veza, pažnju prema komšijama itd., jer da bi čovjek zaslužio nagradu, mora znati u ime koga čini to dobro djelo, a nevjernik to ne zna, i otuda su njegova djela ništavna. U tome su smislu brojni ajeti, a navest ćemo sljedeće.
“A oni među vama koji od vjere svoje otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela bit će poništena i na ovom i na onom svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.” (El-Bekara, 217)
“Mnogobošci nisu dostojni da Allahove džamije održavaju kad sami priznaju da su nevjernici. Djela njihova poništit će se i u vatri će vječno ostati.” (Et-Tevba, 17)
“A onima koji dokaze Naše ne budu priznavali i koji u susret na onom svijetu ne budu vjerovali, bit će poništena djela njihova. Zar će biti drukčije kažnjeni nego onako kako su radili?” (El-Earaf, 147)
“A onaj ko otpadne od prave vjere – uzalud će mu biti djela njegova i on će, na onom svijetu, nastradati.” (El-Maida, 5)
“Onima koji ne vjeruju i od Allahovog puta odvraćaju, pa poslije kao nevjernici umiru, Allah, zaista, neće oprostiti.” (Muhammed, 34)
Da je sljedeća konstatacija: onaj ko umre kao nevjernik neće ući u Džennet – tačna, možemo vidjeti ako pogledamo kako se Svevišnji Allah obraća Svojim poslanicima, a u cilju da njihovi narodi dobro shvate željenu poruku, kazavši da će čak i poslanici, ako počine širk, biti od stanovnika Vatre i da će njihova djela biti poništena i pored velikog ugleda i stupnja koje oni imaju kod Allaha, dželle šanuhu: “To je Allahovo uputstvo na koje On ukazuje onima kojima hoće od robova Svojih. A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su činili” (El-En‘am, 88). Ako je takav slučaj s poslanicima, šta je onda s običnim svijetom! Iako je Svevišnji Allah na to upozorio, nijedan od njih nije počinio širk. Sa šerijatske strane gledano, nemoguće je da oni počine takvo nešto. Oni su bezgrešni, njih je Svemogući Allah toga sačuvao, i njihov je položaj velik.
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada Allah proživi prve i potonje na Dan u koji nema nikakve sumnje, glasnik će povikati: ‘Ko je učinio neko djelo u ime Allaha i u ime nekoga drugog neka traži nagradu od njega, jer Allah je najneovisniji od toga da Mu se pripisuje saučesnik.’”[10]
Drugo, ljudima koji umru kao nevjernici, a za života su činili pohvalne stvari, Svevišnji Allah neće dopustiti da propadne njihov trud, već će ih za to nagraditi na ovome svijetu: “Onima koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su učinili.” (Hud, 15-16)
Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tome smislu rekao sljedeće: “Zaista Allah nijednom vjerniku neće učiniti nepravdu u pogledu dobrog djela koje učini: još na ovome svijetu zbog njega daje nafaku, a na onome svijetu nagradu, ali i nevjerniku daje nafaku zbog dobra koje uradi u ime Allaha, međutim kada dođe na onaj svijet neće imati nijedno dobro djelo za koje bi bio nagrađen.”[11]
Treće, nevjerniku koji prihvati islam i umre kao musliman, Svemogući će Allah oprostiti sve njegove grijehe i sačuvati sva dobra djela koja je uradio dok je bio nevjernik. Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, u tome je smislu prenio sljedeći Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: “Kada čovjek prihvati islam i bude dobar musliman, Allah će zapisati svako dobro djelo koje je prije toga uradio, a oprostit će mu svako loše djelo koje je prije toga učinio, a na Sudnjem danu bit će presuda: dobro će se djelo umnogostručiti od deset do sedam stotina puta, a loše će se računati kao jedno, osim ako ga Allah ne oprosti.”[12]
Hakim b. Hizam upitao je Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, dok sam bio nevjernik, radio sam mnoga dobra djela: udjeljivao milostinju, oslobađao od ropstva, održavao rodbinske veze, pa hoću li za to biti nagrađen?” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori mu: “Svojim prihvatanjem islama zadržavaš dobro koje si tada uradio.”[13]
Aiša, radijallahu anha, jednom je prilikom upitala Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, hoće li Ibn Džedanu koristiti to što je u neznaboštvu održavao rodbinske veze i hranio siromašne?”, na šta je odgovorio: “Neće, nikada u životu on nije zamolio: ‘Moj Gospodaru, oprosti mi grijehe na Danu sudnjem!’”[14] Dakle, Abdullahu b. Džedanu nimalo neće koristiti što je hranio uboge, ni to što je na tavanu imao posebnu posudu u kojoj je bila hrana za goste. Ništa mu neće biti od koristi jer je umro kao nevjernik niječući onaj svijet i proživljenje.
Dakle, istina koju potvrđuju mnogi autentični šerijatski dokazi glasi: kada nevjernik prihvati islam, bit će mu od koristi dobra djela koja je uradio u nevjerstvu; onome ko umre kao nevjernik takva djela bit će mu od koristi isključivo na ovome svijetu, jer ih nevjerstvo anulira, a na onom svijetu mu definitivno neće koristiti, zbog njih mu patnja čak neće biti ni umanjena, a kamoli ukinuta.
Dragi brate, saznao si istinu o ovom pitanju i možeš vidjeti koliko griješe oni muslimani koji iz neznanja i nemara za neke muslimane koji krše Šerijat i odstupaju od lijepog ponašanja – kažu: “Jevreji i kršćani bolji su od njih.” Također tu je i opasnost izjave nekih muslimana: “Onaj ko je otkrio penicilin neće ući u Vatru; izumitelj telefona neće ući u Vatru jer je dovoljno doprinio svijetu i olakšao ljudima.” Ulazak u Džennet neće biti shodno ljudskim željama. Sljedeći je ajet jasan: “A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.” (Alu Imran, 85) Štaviše, Svemogući Allah od njih neće primiti nijedno dobro djelo, oni su sve prilike propustili još na ovome svijetu: “A na Dan kad oni koji nisu vjerovali pred vatrom budu zaustavljeni: ‘Vi ste u svom životu na Zemlji sve svoje naslade iskoristili i u njima uživali, a danas sramnom patnjom bit ćete kažnjeni zato što ste se na Zemlji, bez ikakva osnova, oholo ponašali i što ste raskalašeni bili.’” (El-Ahkaf, 20)
Nastaviti će se inšallah…
Knjiga: Enciklopedija zabrana u islamu 1.
Autor: Selim el-Hilali
Prevodilac: Abdurrahman Kuduzović
Izdavač: prevodilac
Narudžba na broj: 061/700-370, Edin.
[1] Ko čita Kur’an i sunnet vidjet će da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, hadisom nije želio pobrojati velike grijehe; njih je znatno više.
[2] Odnosi se na bježanje s bojnog polja gdje se sukobe dvije vojske: vjernička i nevjernička, osim ako se čovjek povuče s namjerom da se ponovo bori ili da pristupi drugoj vjerničkoj četi.
[3] Misli se na slobodne, čestite vjernice. Isti propis važi kako za potvaranje udatih, tako i za potvaranje neudatih muslimanki, ali i ljudi.
[4] El-Buhari (2766) i Muslim (89).
[5] El-Buhari (2654) i Muslim (88). Ashabi su rekli: “Da hoće prestati!” iz sažaljenja prema Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, i prezirući sve što ga uznemirava.
[6] El-Buhari (4761) i Muslim (86).
[7] Hafiz Ibn Hadžer u djelu Fethul-Bari, 8/494, rekao je: “Ubistvo i blud spomenuti su u ajetu u općem smislu, a u hadisu određeno – ubistvo određene osobe: djeteta i to iz straha za njegovu nafaku, a blud – blud sa ženom komšije. Otuda je validno dokazivanje ajetom da su ubistvo djeteta iz straha za njegovu nafaku i blud sa ženom komšije veliki grijeh. Ubiti vlastito dijete i počiniti blud sa suprugom svoga komšije daleko je ružniji čin i veći grijeh od običnog ubistva i običnog nemorala.”
[8] Hadis je dobar. Zabilježio ga je Ahmed, 2/361-362, preko Bekijje (koji se jasno izjasnio da je predanje lično čuo), on od Buhajra b. Sa‘da, on od Halida b. Madana, a ovaj od Ebul-Mutevekkila.
[9] Hadis je dobar na osnovu drugih predanja. Zabilježio ga je Ibn Madža (4034), i to s lancem prenosilaca u kojem ima čovjek po imenu Šehr b. Hušib, a koji je slab prenosilac, ali hadis podupire predanje Muaza b. Džebela zabilježeno kod Ahmeda i Et-Taberanija u El-Kebiru i El-Evsatu, te predanje Umejje, Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, štićenika koje je zabilježeno u El-Kebiru, a prethodni se lanci prihvataju kada je riječ o međusobnom pojačavanju hadisa.
[10] Hadis je autentičan na osnovu drugih predanja. Zabilježili su ga: imam Et-Tirmizi (3154), Ibn Madža (4203), Ahmed, 4/215, Ibn Hibban (7301) i neki drugi muhadisi, preko Muhammeda b. Bekra el-Bursanija, on od Abdulhamida b. Džafera, koji je čuo od svoga oca da prenosi od Ibn Mine, o ovaj od Ebu Sa‘da b. Ebu Fedale el-Ensarijja. Et-Tirmizi tvrdi: “Hadis je hasen-garib.” Rekao sam da je u pravu. Naime, Ibn Mina zove se Zijad, i njegovi su hadisi, ako Bog da, dobri. Od njega je prenio Džafer b. Abdullah, i on je pouzdan, kao i svi ostali u lancu prenosilaca. Ovo predanje podupire hadis koji je preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, zabilježio imam Muslim.
[11] Muslim (2808).
[12] Hadis je autentičan. Zabilježio ga je El-Buhari (41) kao muallek-predanje, a sa spojenim i ispravnim lancem En-Nesai, 8/105-106. Hafiz Ibn Hadžer u djelu Fethul-Bari, 1/99, veli: “U svim verzijama stoji da će Svevišnji Allah zapisati dobra djela koja su učinjena prije prihvatanja islama, što je u verziji koju je zabilježio El-Buhari ispušteno.”
[13] El-Buhari (1436) i Muslim (123).
[14] Muslim (214).