Piše: Nedim Botić
Nakon što Allah uputi insana na stazu islama i spasi ga života u tminama, ima li veće nesreće od povratka prijašnjem načinu života? Složit ćete se, na ovom svijetu zaista ne postoji veće iskušenje koje čovjeka može pogoditi od musibeta u njegovoj vjeri.Ponekad je to vjernica koja odluči da „skine“ svoj hidžab i živi drugim stilom života; drugi put je u pitanju brat musliman koji je nekoć bio aktivan član zajednice, ali je potpao pod uticaj lošeg društva. I nažalost ovakve priče nisu više rijetkost. Ne možemo, a da se ne zapitamo: Kako i zašto? Da, opravdano se pitamo kako neko može tako daleko odlutati s Pravog puta. U svemu tome, niti ne primijetimo da razlozi uopće nisu komplikovani.
Ljudi po svojoj prirodi čine razne vrste neposlušnosti Stvoritelju, ali postoji jedna vrsta grijeha koja ima naročito štetno dejstvo na iman. Bez obzira da li je ta osoba bila na putu islama i pala, ili nikad nije koračala tom stazom, postoji jedno (ne)djelo koje jasno vodi ka slabljenju imana u srcima. A to je nemaran odnos spram namaza.
Redovno obavljanje molitve svakako rezultira pozitivnom promjenom života i ponašanja vjernika. U suprotnom, namaz se svodi samo na pokrete tijela – a srce i duša ostaju netaknuti. Ključna osobina namaza je upravo – zaštita od grijeha i popravljanje čovjekovog stanja: „Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.“ Kur’an, El-Ankebut, 45.
Namaz je zaštita
Kada neko „odluči“ da napusti ili smanji obavljanje namaza, sebe lišava i zaštite koju mu molitva pruža. Bitno je napomenuti da se to ne desi preko noći, već korak po korak. Počinje s odgađanjem namaza do isteka namaskog vremena, i potom kasnijeg naklanjavanja. Uskoro to prerasta u propuštanje svih namaza, i na kraju – neklanjanje postaje redovnom navikom.
Unutar insana se tad vodi i golom oku nevidljiv sukob. S svakim propuštenim ili odgođenim vaktom, šejtan napada dušu vjernika. Namaz je oklop koji je Uzvišeni podario svojim robovima, i rob bez namaza na bojno polje stupa bez ikakve zaštite. Šta mislite, ko u toj bitki odnosi pobjedu?
„Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati; oni će ih od Pravoga puta odvraćati, a ljudi će misliti da su na Pravome putu.“ Kur’an, Ez-Zuhruf, 36-37.
Zato nas ne treba čuditi da je loš odnos prema namazu i prvi korak ka lošijem životu i imanskom sunovratu. Dovoljno je da se insan osvrne na početak svojih problema; i vidjet će da je sve počelo s namazom. Ova istina vrijedi i u obrnutom smislu.
Oni koji žele da poprave svoj život, neka se prvo skoncentrišu na popravak svog odnosa prema namazu. Onog momenta kad namaz ponovo postane prioritet u našim životima – preči i od zabave, interneta, TV-a, druženja, utakmica – tada možemo očekivati i napredak na svim poljima.
„Kako ću ja ovakav klanjati, šta sve ne radim, Bože sačuvaj!?“
Mnogi se ljudi varaju misleći da prvo moraju da poprave sebe, prije nego odu u džamiju i obave namaz. Osoba koja ovako razmišlja je slična vozaču čiji je rezervoar prazan, ali on želi da završi putovanje prije nego što natoči gorivo. Da li će ikada stići na svoje odredište? Baš tako i ovakvi ljudi godinama „stoje“ u mjestu; ne klanjaju niti mijenjaju svoj život. Ovakvo razmišljanje je opasna šejtanova zamka, jer upravo namaz insanu pruža volju i snagu za obnovu života.
Zašto dopuštamo šejtanu da nam ukrade ono najvrijednije što posjedujemo?
Naši su nam automobili i kuće dragocjeni, i ni na pamet nam ne bi palo da ih ostavimo nezaštićene. A našu vjeru – najveće naše blago – ostavljamo nezaštićeno, da nam ga ukrade najgori lopov koji se je obavezao Milostivom na neprijateljstvo spram ljudskog roda do Sudnjeg dana. Ovaj nam lopov ne krade obični metal od kojeg je sačinjen naš automobil, ili zidove naših domova. Kamo sreće da je tako.
On nam oduzima vječnu sreću u Džennetu i Allahovo zadovoljstvo.