Piše: Amina Hadžić
Odakle da počnem, ni sama ne znam. Nemoćna sam i ovako da prozborim koju, da riječima na tebe upozorim ovaj ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Nemoćna da kazujem, a kamoli da ti dam dio sebe da te brani, da stoji čvrsto u redovima tvojim. Nemoćna sam, priznajem. Velika je slabost moja što ne mogu da ti pružim ni sudruga, a ni ono što sam ispod srca nosila. Da bude kao bedem, među bedemima tvojim. Da te brani. Ne tebe, ne samo tebe, nego i mene. Majku svoju. Sestru svoju. Brata svoga. Rekao nam je Poslanik ovog ummeta, neka je na njega mir i spas: “Muslimani su kao jedno tijelo, ako se (na tijelu) razboli oko – cijelo tijelo se razboli, ako se razboli glava – razboli se cijelo tijelo.”[1] Pitam se kada me boli ruka, mogu li da spavam? Kada me boli noga, mogu li da spavam? Znam da ne mogu. Pitam se zašto? Tä, ne osjećam bol u očima koje trebam da sklopim i predam se snu. Zašto onda san ne navire na zdrave oči?! Zato što je ruka dio mog tijela, noga je dio mog tijela, a kad boli bilo koji dio tijela, oči ne mogu da se mirno sklope, jer i one trpe bol. Istu bol koju trpi drugi dio tijela. Jer sve to sam – ja.
Eh, opet se pitam, kako može da spava Bosna ako Sirija boluje? Kako, kada smo isto tijelo? Kako spavam ja, a jedan dio mene pati? Kako se moje oči mirno sklapaju svake noći, a dio mog tijela umire? Kako? Pa zar sve to nisam ja, zar Sirija nije dio mog tijela, dio mene…? Priznaj sebi, o nemarna dušo, je li Sirija istinski dio tebe? Je li krv koja teče iz njene rane – krv koja teče iz tvoje? Boli li te rana njena duboka? Čujes li vapaj naše braće i sestara? Dopire li do tvojih ušiju plač majke kojoj čeljade uzeše? Budi li te plač jetima sa ulica Sirije, koji ni oca ni majke nemaju. Ni brata. Ni sestre. Ni nane ni djeda. Ni komada hljeba nema da glad utoli. Sjetiš li se njega siročeta koje za koricom hljeba, pod kišom granata, traga, sjetiš li se njega miskina kada za trpezu sjedneš? Eh, onda kada ti tvoj golubić u zagrljaj dotrči, a ti ga uz srce priviješ, nježno rukom pomiluješ svilenu kosicu – zastani! Zastani na trenutak i sjeti se: Još jedno čeljade tako milo, svilene kosice, sjedi na hladnoj ulici, u lokvama krvi, sjedi, nema majku da je zagrli, nema babe, nema nikoga da ga uz srce privije, da ga pomiluje i utopli. Još jedno čeljade tvoje. Nema nikoga da mu osmijeh pruži. Plače ono, glasno plače, suze vrele liju niz to nevino lice, majku su mu oteli, babu su mu ubili. Poželiš li barem da mu kao majka budeš, da ga utopliš i nahraniš, da mu kao babo oslonac budeš?
Sjećaš li se onda, a nije davno bilo, kada smo ti i ja ovako usamljene bile? Sjećaš li se kad je naše srce željelo samo babin zagrljaj? Kada babo ode, a majka uplakana ostane, ti i ja istu smo bol osjećale. Zar si zaboravila? Zar si zaboravila kada je nama padala ista ova sirijska kiša, kiša koja miriše na barut, kiša koja ubija? Sjećaš li se naše gladi? Za istim smo hljebom tragale kao i ovo malo sirijsko čeljade. Iste su nam rane. Bolne i duboke. Sjećaš li se Srebrenice, Sarajeva, Tešnja, Maglaja? Znaš li broj ubijene braće muslimana? Znaš li broj silovanih majki muslimanki? Znaš li broj ubijene muslimanke omladine? Znaš li broj siročadi bosanske? Ne znaš. Ni Sirija im tačan broj ne zna. Ista zima obavila je Siriju 2012., ista ona zima što je nekoć obavila Bosnu 1992. Na istom mrazu trpimo. Samo zato što u Allaha, Jedinog i hvale dostojnog vjerujemo. Samo zato što su odbili da ponizno spuste svoje čelo na sedždu bilo kome drugom osim Jednom i Uzvišenom. Samo zato što žele da granice Allahove poštuju, da se nikome osim Njemu, Plemenitom i Veličanstvenom, ne pokoravaju. Zato su krvlju zaliveni, istom onom krvlju kojom smo i mi nekoć bili zalivani.
Reći ću ti još nešto, znam da bi voljela da čuješ. Već nekoliko godina poznajem jednu sestru iz Sirije. Rođenu Sirijku. Subhanallah, tako voljena, mila i blaga. Posebno je to biće. Cijela porodica joj je u Siriji. Pitam je često za njihov hal, a ona, tako strpljivo i smireno, uvijek zahvaljuje Allahu na svakom stanju i uvijek mi sa posebnim naglaskom kaže da ono što je Siriju zadesilo nije je moglo zaobići, ostala nam je samo dova. Uvijek joj se iznova divim, njenom saburu koji je čvršći od brda Uhud, njenoj nepokolebljivoj snazi da sve ovo podnese. I tako, pitam je skoro, za njenu majku i braću. Ovaj put mi tiho, pomalo tužnim glasom, ali sa jednakom zahvalom Allahu, odgovori: “Elhamdulillah. Vojska je ušla u naš grad, polahko se približavaju našoj kući…”, samo sam uzdahnula, snage nemam za bilo kakvu riječ. A ona teškim glasom, kao da je nešto pritislo njena prsa, nastavlja: “Jedan od moje braće izveo je porodicu, a drugi je ostao sa našom majkom u kući, čekaju… Elhamdulillah.” Pomislih, zašto i oni nisu izašli, pa je isto i upitah. “Ne mogu… Moja majka je nepokretna, a ulice su neprohodne, pune krvi i ruševina. Čekat će tu Allahovu odredbu…”, tiho mi prozbori.
Da joj uputim riječ utjehe, nisam imala hrabrosti, a ni snage. Samo sam osjećala veliki teret u grudima, isti onaj teret koji sam primijetila kod nje na početku našeg razgovora. Hoću da joj kažem, ali usne ostaše nijeme. Nemam snage da se pomjerim, ostala sam ukočena, dok sam u dubini duše dozivala:
Sestro! Tvoja majka je i moja majka! O sestro, tvoja rana boli i mene! Vi ste dio mene! O plemenita sestro, tvoja Sirija je i moja zemlja! O jaka sestro, divim se tvojoj snazi, divim ti se, sestro moja! Osjećam krv koja teče iz tvojih rana! Čujem jecaj jetima sa ulica tvoje zemlje! Plačem i ja sa tobom, plače ovaj ummet! Niste zaboravljeni! Niste zaboravljeni!
O Sirijo, molimo Silnog i Gordog da ti podari skoru pobjedu! Allahu naš, Ti koji čujes dove koje upućuju miloni muslimana iz cijelog svijeta, podari Siriji pobjedu! Podari im pobjedu u povratku Tebi! O Ti koji si kadar sve da učiniš, pošalji Svoju vojsku među sirijske redove i pomozi ih protiv naroda koji u Tebe ne vjeruje! O Živi i Postojani Održavatelju, molimo Te spusti Svoju milost na napaćeni sirijski narod! Jer oni, osim Tebe, druge nade nemaju…
O Ti koji čuješ ove dove, koje upućuju tvoji siromašni robovi, ponizno podižući sirote ruke, uslišaj nam!
[1] Muslim, Sahih, (6532), od Nu‘mana ibn Bešira, radijallahu anhu.