Piše: Muhamed Ikanović
Selamun alejkum, poštovani! “Došao sam do kraja, izgubio sam nadu u dobro i razočaran sam u život. Moje najljepše godine, moja mladost je iza mene. Starim i iz dana u dan ispred ogledala vidim sve više oronulo tijelo. Živio sam, a ne znam zašto. Negdje koračam, a ne znam kuda. Nezaposlen sam i jedva preživljavam. Bolestan sam, a ne mogu i ne znam gdje i kod koga da se liječim. Svi su me zvali kada sam im trebao, a sada su me ostavili. Moja najveća okupacija ovih dana jeste kako da najlakše izvršim samoubistvo. Gledam u uže i razmišljam da li je to najbolje rješenje?! Možda se pitaš zašto sve ovo tebi govorim… Razmisli, možda si ti imao rješenje za mene, a nisi mi pomogao!”
Dragi moj brate i cijenjena sestro, zamisli da jednog dana u tvom poštanskom sandučetu osvane pismo navedene sadržine, ili da otvoriš svoj e-mail i nađeš ovakvo pismo. Razmisli o tome da te neko nazove i obavijesti o ovom slučaju, kako bi tada reagirao? Vjerovatno bi se zgrozio i pohitao da barem na bilo koji način pomognemo i ne dozvolimo da neko digne ruku na sebe zbog ovakvih razloga.
Mi svaki dan primamo iste poruke, samo što ih ne želimo primijetiti ili ih stvarno ne vidimo. Svaki dan pored nas prolaze gomile ljudi koji se pripremaju za svoje “ahiretsko samoubistvo”. Takvi sigurnim koracima koračaju ka propasti i Allahovoj kazni, a mi im ni na koji način ne želimo pomoći. Neki su se zadovoljili time što su sljedbenici Pravog puta i ne interesuju ih drugi. Razmislimo malo o tome kako smo mi upravo spoznali taj Pravi put. Koliko se ljudi potrudilo i zahmetilo da nam ga predoči i pojasni i pozove da budemo oni koji njime koračaju. Naravno, mi smo im zahvalni i na tome smo stali i nismo osjetili obavezu da i mi doprinesemo tom širenju dobra.
Svi koji slijede put islama ubijeđeni su u njegovu ispravnost i dobro koje nosi sa sobom. Svi su zbog toga radosni i ne bi to ni za što mijenjali. Ali, kada dođemo to toga da analiziramo širenje tog dobra, onda vidimo da je sve to spalo na pojedince koji nisu ni fizički ni materijalno u stanju da odgovore na izazove. Zar možda baš ti nisi htio da budeš razlog nečijeg spasa? Zašto sjediš skrštenih ruku dok drugi danonoćno hizmete islamu? Da li ti na um padne da će na Sudnjem danu biti onih koji žele tebe optužiti da si znao a nisi im htio pojasniti. I ti, sestro muslimanko, koja si podržavala gibet i nemimet umjesto da si druge žene pozivala na islamska druženja i pojašnjavala im obaveznost hidžaba, zar se ne bojiš da će te neko na Sudnjem danu optužiti za svoje neznanje?!
Emanet vjere je emanet svih nas i svako će biti odgovoran za svoj dio. Neka nam na ovome putu budu vodilje riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Da Allah tvojim posredstvom uputi samo jednog čovjeka, to ti je vrednije nego da imaš u svome posjedu krdo crvenih deva.” (Buhari, 3009)
“Ko poziva uputi, imat će nagradu svih onih koji ga budu slijedili, s tim da se njihova nagrada neće nimalo umanjiti.” (Muslim, 2674)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko ukaže i povede nekoga da uradi dobro djelo, ima nagradu izvršioca.” (Muslim, sahih, 13/38)