Sjedim u kući i razmišljam: moj iman na zavidnom nivou, odnos sa mužem također… Upravo sam se vratila sa druženja u Jönköpingu. Koristim priliku da se zahvalim Švedskoj da‘vetskoj organizaciji (SDO) na odlično organiziranom druženju, a posebno im hvala što je gost druženja bio šejh Safet Kuduzović. Želim da sa vama podijelim o čemu trenutno razmišljam. Dvije stvari dominiraju u ovom košmaru misli. Prvo i glavno, “moj islam prije i poslije šejha Kuduzovića”, drugo, naš odnos prema učenjaku koji je spreman preći kilometre da bi svoje znanje podijelio sa nama.
Često sebe uhvatim kako kažem “moj islam prije šejha Safeta i moj islam poslije šejha Safeta”. U mom srcu zauvijek će ostati zapečaćen o druženje na kojem sam prvi put čula šejha Safeta. Bilo je to prije nekih četiri i po godine. Trudna, očekujem rođenje svoje treće djevojčice, obučena u široke hlače i dugu tuniku. Propisnu islamsku odjeću, mislila sam tada i tako naučila od onih čija sam predavanja slušala, ni svjesna Allahove milosti prema meni što mi je taj dan u džemat poslao šejha Safeta. Da Allah neizmjerno nagradi sestre koje su bile prisutne na tom druženju i koje su šejhu postavile pitanje da li žena može vani izlaziti u hlačama (iako su same znale odgovor, pitanje je postavljeno ne bi li neka od nas, u hlačama, shvatila i izvukla pouku). Šejh, Allah ga poživio, u samo njemu tipičnom stilu odgovori da može, ali da preko ima džilbab koji pada preko članaka. Tim odgovorom kao da me ošamari. Wake up call!!! Da li je stvarno moguće? Je li u pravu ovaj šejh? Mora da jeste, iznosi čvrste argumente iz Kur’ana i sunneta. Ja rabbi, smiluj mi se! Gdje sam do sada živjela? Gdje je do sada bio ovaj šejh? Brže naručuj duge džilbabe. Gospodaru, smiluj mi se, očisti moje srce i daj mi snage da razaznam istinu od neistine! Kao da sam svoje prve godine u islamu prespavala dubokim snom. Hvala Allahu koji posla šejha Safeta u Švedsku i koji omekša moje srce na putu traganja za istinom! Sve ispravno što znam o našoj plemenitoj vjeri naučila sam od šejha Safeta i kad bih mu se cijeli život zahvaljivala i oduživala, ne bih mu se mogla odužiti ni za onu jednu jedinu riječ upute koja je od njega došla do mene.
Zbog svega navedenog, ova naša druženja su mi jako bitna, jer svaki put nešto novo naučim. Znam da nisam jedina i da mnogo sestra i braće osjeća isto. Nije nam teško ni u trudnoći, ni sa malim bebama, ni po ledu i snijegu prelaziti po 600 km na putu traženja znanja. Nije teško braći iz Finske putovati cijelu noć brodom, pa onda 300 km po ledu, samo da nauče nešto novo o ovoj našoj plemenitoj vjeri.
Ali, ima nas, nažalost, i koji nismo svjesni blagodati koju nam Allah šalje. Preferiramo i prednost dajemo dunjaluku, ne stižemo na druženja, ili još gore, dođemo na druženje, ali nemamo pojma o edebu ponašanja pred učenim. Vallahi, bude me stid što postojim kada čujem kako se braća ponašaju za vrijeme predavanja: kada čujem kako prekidaju šejha dok govori, kada čujem kako se igraju sa svojim telefonima za vrijeme predavanja, kada vidim sestre kako sjednu u krug i pričaju dok predavanje traje, kao da smo svu pamet svijeta pokupili, a ni Amme-džuz ne znamo. Stidimo li se kad nam šejh postavi jednostavno pitanje i nismo u stanju odgovoriti na njega? Nije li nas prvo stid Allaha, a onda čovjeka koje ostavlja svoju porodicu i kilometre prelazi kako bi nas nešto naučio, a mi uporno pravimo iste greške? Nismo li svjesni Allahove blagodati prema nama – da je jedan ovakav učenjak spreman baš nama doći i podučavati nas našoj plemenitoj vjeri? Kada ćemo se opametiti?
Gospodaru, smiluj nam se i učvrsti naša srca na pravom putu! Daj da budemo žedni na putu koji vodi do izvora znanja! Omili nam naša druženja u Tvoje ime i poživi šejha Safeta Kuduzovića kako bi nam nastavio dolaziti i podučavati nas našoj vjeri! Amin!
Ummu Davud