Piše: Semira Džinić
Patim mila, patim, ali ne odustajem – borim se! Znaš, mila, pokušavam sakriti suze od drugih kako njihovu sreću ne bi uprljala tiha patnja, moj bol, grč. Skrivena u hladnoći tame, jadam se svome Gospodaru – jedinom koji me razumije, koji drži ključ moje sreće, koga moje neumorno srce u odbljesku vremena zove. Mogla sam se predati, mogla sam, ali to nije osobina hrabrih, odanih, to nije put ka sreći kakvu ja želim, trebam. Stoga živim i uzdignute glave koračam opustjelim svijetom sa vjerom u prsima, molitvom na usnama, živim, a i ti bi trebala. Živi kao da ti je ova sekunda jedina preostala, kao da nikada više nećeš ugledati radosna lica voljenih, poslušati pulsirajući otkucaj žile kucavice. Vjeruj, mila, uspomene će nestati u bljesku svitanja, nestat ćeš i ti, mila, nestati. Svi će te ostaviti samu, napustiti te, niko neće poći s tobom tamo gdje ideš, a vjeruj, tamo gdje ideš, oni ti ne mogu pružiti ruku spasa niti izgovoriti riječi pune saosjećanja. Sama si, zamisli, ideš i sa sobom nosiš samo ono što si rukama privrijedila, ušima čula, očima vidjela, srcem osjetila, mislima pomislila, suzama oplakala, srcem istinski voljela…
Misliš li, mila, da si spremna za ovo putovanje, ili se još uvijek zavaravaš kako imaš vremena, i kako ti treba vremena i vremena da doneseš neke važne životne odluke. Kažeš da nisi spremna! Kako nisi spremna, kako znaš da imaš vremena, kako možeš tako velikim, gnusnim, jadnim lažima zavaravati samu sebe? Zar nemaš nimalo stida, zar ne znaš, mila, da te On gleda?! Da, na to si bila zaboravila, za tu odluku si se mogla odlučiti, bacila si u zaborav nešto što nisi smjela, gurnula si se nad ponor, bez laži, grijeha, zablude i nepomično stojiš. Kako se usuđuješ?! Pomjeri se, zakorači, padaj, ustani, pokucaj na vrata koja vode vječnom uspjehu, samo se pomakni – u tome je tajna, mila, pomjeri se sa mjesta i kreni naprijed. Samo se pitam koju ćeš izliku smisliti idući put, kojom zabludom ćeš se opravdavati, laskanje ti neće pomoći jer ja ću te, mila, slijediti, pratit ću tvoj svaki pogrešan korak jer znaj, mila, zbog nečijih riječi, kritika, uzvika, predika i ja sam se preporodila.
Ustadoh iz pepela, odbacih nebitno, ogrnuh se najljepšom mahramom stida, zablistah, postadoh bolja, odanija, ispunjenija, postadoh pobjednica koja ti pokušava osvjetliti put sreće, pobjede. Vjeruj, mila, ovo činim iz ljubavi, želje da se stopiš sa morem svoga smisla, ogrneš se lelujavim, mirisnim velima. Pa hajde! Ustani, otresi prašinu sa sebe, nabaci osmijeh, zagrli dan stiskom diva i dopusti da te prožme svjetlost zvijezda, transformiši se u leptiricu jaču od stijene, mudriju od sove, a sretniju od najsretnije žene na svijetu…
I, gle, uspjela si!
Elhamdulillah!