Piše: Nedim Botić
Abdullah ibn Mes’ud, r.a., jedne je prilike rekao: ”Ko može svoje bogatstvo podići na nebo, gdje ga ne mogu rastočiti crvi i pokrasti lopovi, neka to učini jer je SRCE ČOVJEKA VEZANO ZA NJEGOVO BOGATSTVO!“(1) Ovim nam riječima časni ashab ukazuje na listu prioriteta u životu jednog vjernika, ukazuje na iskorištavanje prolaznih dobara dunjaluka, radi stjecanja vječnih blagodati ahireta, kao i da je sreća jednog vjernika u islamu.
Gdje smo mi u odnosu na poruku ovih riječi?
Zapitajmo se šta je to što nam otežava učenje Kur’ana i istinsko uljepšavanje naših života s primjenom njegovih načela? Šta je to što mene odvaja od užitka u vjeri, zbog čega mi je učenje Kur’ana teško, zašto kad se osvrnem na prošlost žalim za vremenima kad sam, po svom mišljenju, bio bolji musliman, klanjao noćni namaz, postio, a danas takav više nisam? Zašto?
Ukoliko se osvrnemo oko sebe, vidjet ćemo među drugim muslimanima slične stvari. Nažalost, uobičajeno je da se čovjek, neposredno nakon početka prakticiranja vjere, osjeti sretno, jako, pun je poleta, zanosa… sve bi, da može, u jednom dahu uradio, sve ga zanima, o vjeri danonoćno misli, čita, razgovara. No, s protokom vremena taj zanos opada, želja za ibadetom se smanjuje, nur se gubi sa srca i čovjek počinje sve više da priča o dunjaluku, a sve manje o islamu. Svi mi znamo, to su znaci slabog imana, ali zašto nam se tako često dešavaju?
Duhovni i praktični život muslimana svakim bi se danom do kraja života trebao poboljšavati i popravljati, a ne obratno – svakim danom nazadovati i pogoršavati. Što god musliman više vremena ŽIVI islam, on bi trebao da u vjeri s protokom vremena bude bolji, a ne gori. Kada Aid el-Karni opisuje znake gafleta i nemara, kaže da je znak nemara da tvoje jučer bude bolje od onoga danas. To znači, ako si na početku prakticiranja dina bio bolji nego danas, negdje na tvom putu zadesio te nemar, ali to ne znači da imaš izgovor da i dalje ostaneš takav. Nažalost, htjeli mi ili ne, stvari koje nas zadese su djelo ruku naših, nešto što smo svjesno ili nesvjesno izabrali. Svako naše djelo na ovom svijetu, bilo ono malo ili veliko, povlači za sobom posljedice, pa i nemar je rezultat našeg izbora i prepuštanja pozivima strasti i šejtana.
Naše brige…
Koliko nas je samo opterećeno svim mogućim brigama, a onu jedinu bitnu – naš odnos prema islamu – zaboravljamo? Svako od nas ima očekivanja u ovom i budućem životu, tragamo za ispunjenjem svojih snova i ciljeva. Neumorno tragamo za ispunjenjem naših potreba i njima se predajemo. Radi njih bdijemo i odričemo se mnogih stvari koje želimo sad, da bismo imali nešto sutra. I tu mnogi od nas upadnu u zamku postavljanja prioriteta.
Koji su naši prioriteti u životu? Ujutro kad se budimo, šta prvo pomislimo? Koliko od nas kad se budi, jedina mu je briga kako zadovoljiti Allaha i pomoći ummetu i svim ljudima biti od koristi? Koliko od nas misli samo na sebe, živi za sebe, dovi samo za sebe? Koliko od nas u drugom muslimanu istinski vidi svoga brata, ne samo na riječima, već i u srcu da osjeti tu bliskost?
”…SRCE ČOVJEKA VEZANO JE ZA NJEGOVO BOGATSTVO”
U čovjekovoj prirodi je da voli ono što mu je blisko, što može imati odmah, bez čekanja. Zato je mnogim ljudima dunjaluk preokupacija, a ahiret i stran i dalek. Ko će dočekati tamo sevape, daj ti nama odmah ovdje. To je čovjekova priroda. Malo ko ima strpljenja da sačeka rezultate, uspjeh i sreću. Tempo modernog života uči nas da želimo sve, i to odmah sada. Zato da bi se promijenio i naš odnos spram islama općenito, a posebno spram Allahove Knjige, moramo da promijenimo način na koji gledamo na ovaj život i na budući.
Mudar je čovjek koji svaku stvar stavi na mjesto koje joj pripada i pridaje joj značaj shodno njenoj vrijednosti. Dunjaluk ima svoje mjesto, kao i ahiret. Dunjaluk je kuća prolaznosti, a ahiret je istinski dom. Shvatimo ahiret kao dugoročno ulaganje, štednju dobrih djela i trud u stjecanju zadovoljstva Milostivog. Dunjaluk nam tad dođe kao prilika da se zaradi nešto veće, uzvišenije i ljepše: radimo na njemu, ali ne zaboravljamo da je ahiret bolji i da njemu idemo. Ukoliko nam se kriteriji obrnu, pa nam dunjaluk bude u srcu velik, a ahiret mali, nećemo imati volje da radimo na stjecanju ahiretskih nagrada jer njihova vrijednost za nas je pomućena.
Gdje je Kur’an na ljestvici naših prioriteta?
Zapitajmo se zašto nam je Kur’an na ljestvici prioriteta negdje na kraju? Zašto ne možemo godinama savladati sufaru i pravila ispravnog učenja? Kažemo teško je, nemamo vremena, ne može to svako. Da, da… mi to možemo reći da bismo se pred drugima opravdali, a u srcu osjećamo stid jer i sami znamo da to nije istina. Znamo da ti izgovori nisu kod Allaha istinski razlozi, a On zna šta naša srca kriju. Zašto nemamo problema s učenjem stranih jezika, samo za jedan ispit na fakultetu pročitamo i po hiljadu stranica teksta, ne spavamo noćima da bismo zaradili nešto od dunjalučkih dobara? Primjera je mnogo, i svako ih od nas zna.
Ne shvatimo ovo kao kritiku, već kao apel svima nama: ODVOJIMO DIO SVOG VREMENA ZA ALLAHA, ODVOJIMO DIO SVOG VREMENA ZA ONOGA KOJI NAS JE STVORIO. Uzvišeni se o nama brine od kad smo bili zameci u utrobama naših majki, šalje nam blagodati sa svih strana, i sve što imamo dolazi od Njega. Pa kako Njega da zaboravimo? Učimo Kur’an radi Njega, i opet, milošću Njegovom, sve se nama dobro vraća. Zar očekujemo da nešto od dunjaluka steknemo bježeći od Allaha, a On je Vlasnik svega na nebesima i Zemlji?
Nastojmo da shvatimo vrijednost Kur’ana, da poštujemo Onoga čije su to riječi, i zapitajmo se: Šta ja mogu uraditi u ime Allaha danas da bi budućnost ummeta i svih ljudi sutra bila svjetlija?
Bilješke:
(1) Predaju bilježe: Ibn Ebi Šejbe u ”Musannefu”, 8/159, i imam Ebu Davud u svom djelu ”Ez-Zuhd”, str. 177.