Priredio: Abdulvaris Ribo
.jpg)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Prvo za šta će čovjek na Sudnjem danu polagati račun jeste njegov namaz, pa ako bude nađeno da je potpun, upisat će se kao potpun, a ako od njega nešto bude nedostajalo, Allah će kazati: ‘Vidite da li mu možete naći dobrovoljnih namaza?’ Od njegovih dobrovoljnih namaza upotpunit će se ono što bude nedostajalo od farzova, i tako će se sva druga djela mjeriti.”[1]
Hadis prije svega govori o važnosti namaza, koji je nakon šehadeta (riječi pripadnosti islamu) najvažnija islamska dužnost i djelo za koje ćemo prvo biti pitani na Sudnjem danu. U jednom drugom hadisu navodi se da ako nam namaz bude ispravan i potpun, bit će nam ispravna i druga djela. To je, prije svega, iz razloga što ona osoba koja obavlja namaz, obično obavlja i druge islamske dužnosti i kloni se harama, dok ona osoba koja ne vodi računa o namazu, obično ne vodi računa ni o ostalim Allahovim zapovjedima. Također, namaz nas odvraća od ružnih i nevaljalih djela i stalno nas podsjeća na našeg Gospodara, naše obaveze prema Njemu, podsjeća nas i na konačni povratak Allahu. S obzirom da je čovjek sklon zaboravu i nemaru, te da možda u svome životu određeni period nije obavljao namaz, vrlo je bitno da obavlja što više dobrovoljnih namaza ili nafila kojima će upotpuniti svoj namaz, odnosno upotpuniti ono što mu bude nedostajalo od farz-namaza. Najvažniji dobrovoljni namazi su, svakako, sunneti koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svakodnevno obavljao uz farzove pet dnevnih namaza. Nakon toga dolazi noćni namaz koji je, nakon farzova, najvredniji namaz i mnoge druge nafile-namazi o kojima ovdje nemamo prostora da opširno govorimo. Kao i namaz, tako će se obračunavati i druga djela: post, zekat, odnosno, ako bude nedostajalo nešto od farzova, bit će nadopunjeno nafilama.
Vrhunac duhovne čistote
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Šta mislite kada bi neko od vas ispred vrata imao rijeku i u njoj se pet puta dnevno kupao, da li bi na njemu ostalo imalo prljavštine?” ”Ne, na njemu ne bi ostalo nimalo nečistoće”, odgovoriše. ”Tako je i sa pet dnevnih namaza, Allah sa njima briše grijehe”, reče Poslanik.[2]
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Pet dnevnih namaz i džuma do džume brišu grijehe koji su počinjeni između njih, ako se budu izbjegavali veliki grijesi.”[3]
Isto kao što se naše tijelo može uprljati materijalnim nečistoćama, tako se i naša duša može uprljati duhovnim nečistoćama ili grijesima. Svi islamski propisi, kako naredbe, tako i zabrane, imaju za cilj da našu dušu učine čistom i da je kao takvu približe Allahu. Očistiti dušu ili je očuvati čistom, najvažnija je zadaća svakog muslimana, jer od čistoće duše zavisi da li ćemo steći Allahovu milost i oprost i tako nastaniti džennetske bašče u kojima ćemo vječno uživati. S obzirom da je namaz najčešći ibadet u islamu, on predstavlja najbolji put i način da svoju dušu očistimo od grijeha i da je približimo Allahovoj milosti. Nezamislivo je da onaj ko ne klanja ili ne vodi dovoljno brige o svome namazu bude čist od grijeha kao onaj ko redovno klanja. Onaj ko obavlja redovno namaz i posveti mu se kako treba, sigurno će biti čist od grijeha kao onaj ko se pet puta dnevno kupa u rijeci. To nam je u ovome hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slikovito i objasnio. Zaista divan primjer duhovne čistote.
Grijeh onoga ko ne klanja
Prenosi se od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Između čovjeka i širka (idolopoklonstva) i kufra (nevjerstva) je ostavljanje namaza.”’[4]
Prenosi se od Abdullaha ibn Burejde, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ugovor koji je između nas (muslimana) i njih (nevjernika) je namaz, pa ko ga ostavi, postao je nevjernik.”[5]
Neobavljanje namaza je jedan od najvećih grijeha, dok mnogi islamski učenjaci, kako iz generacije ashaba, tako i oni kasniji, smatraju da je, uistinu, nevjernik onaj ko ostavi namaz. Neki opet smatraju da je onaj ko ne klanja veliki grješnik, koji se treba javno pokajati. Većina islamskih učenjaka, među kojima su imami Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, na stanovištu su da onaj ko niječe i osporava obaveznost namaza postaje nevjernik, dok onaj ko ga priznaje kao vjersku obavezu, ali ga ne obavlja iz nemara i lijenosti, nije nevjernik, nego je veliki grješnik. U svakom slučaju, namaz je najbolji pokazatelj iskrenosti naše vjere u Allaha i potvrda našeg imana, pa se sa namazom ne treba igrati, nego se trebamo truditi da ga redovno i na vrijeme obavljamo, ako se želimo sačuvati džehennemske vatre.
Namaz je najvrednije djelo
Prenosi se od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je rekao: ”Upitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Koje je djelo najvrednije?’ On mi je odgovorio: ‘Namaz u njegovom vremenu.’ Upitao sam: ‘A koje onda?’ ‘Dobročinstvo prema roditeljima’, odgovorio je. ‘Pa koje onda?’, ponovo sam ga upitao. Odgovorio je: ‘Džihad (borba) na Allahovom putu.’ Više ga nisam pitao iz poštovanja prema njemu.”[6]
Namaz je, nakon imana – vjerovanja, najvrednije djelo i zato mu trebamo poklanjati najviše pažnje, ako želimo da dokučimo Allahovu milost i da se dobro pripremimo za polaganje računa na onome svijetu. Onaj ko nema namaza, zaista će na Sudnjem danu biti siromašan sa djelima, a čija dobra djela budu oskudna, teško će račun položiti. Najbolji namaz je onaj koji je obavljen na vrijeme, a namaska vremena su poznata. Ovo znači da nije dobro i da je grijeh neopravdano odgađati namaz i klanjati ga izvan njegovog vremena. Sama činjenica da se namaz obavlja pet puta dnevno, za razliku od ostalih temelja islama, koji se obavljaju jednom u životu ili jednom u godini, najbolje nam govori o njegovoj važnosti u islamu. Također, nakon namaza najvrednije djelo je dobročinstvo prema roditeljima i borba na Allahovom putu.
[1] Sahih Sunen Nesai, 465.
[2] Buhari, 2/9, i Muslim, 667.
[3] Muslim, 233.
[4] Muslim, 134/82.
[5] Ahmed, 5/346, Ibn Madže, 1079, Nesai, 1/231 i 232, Tirmizi, 2756, i drugi.
[6] Muslim, Kitabus-salat, 85.