Piše: Semir Sinanović
U ovome ruševnom svijetu, prepunom izdaje, tmine i svačega lošeg, u svom tom haotičnom stanju koje izaziva osjećaj nesigurnosti i nelagode kod svakog onoga koji ima imalo moralnosti pri sebi, u svemu tome nalazi se kraljevstvo. Ili preciznije govoreći, nalaze se kraljevstva. S jedne strane vidiš metež i nered, nesređenost, stanje koje te nimalo ne privlači, dok s druge strane blista prekrasno kraljevstvo, odnosno, mnoštvo prekrasnih kraljevstava. A svako kraljevstvo ima svoju kraljicu…
Hodajući ovim svijetom u nadi da ću pronaći smiraj koji će ugasiti razarajuće oluje koje divljaju mojom buntovnom dušom, u potrazi za tišinom i smirajem, naišao sam na dvije vrste kraljevstava.
Jedna je vrsta u mojim očima oslikavala neke čudne prizore, srcu nimalo drage, za dušu nikako smirujuće.
Kao da je anarhija uvedena kao zakonodavni sistem u toj vrsti kraljevstva, niko nikoga ne sluša, niko se nikome ne pokorava. Ratovi bijesne na sve strane, žrtve padaju u cvijetu mladosti.
Tako mladi, a već padoše, pade im i ono malo dječije nevinosti koju nosiše u sebi…
Pokosi ih ono što nađoše kao ostavštinu od onih koje naslijediše.
Druga vrsta kraljevstva koju sam vidio bila je poput lijeka za ranu, kao voda žednome, smiraj nemirnome…
U tom kraljevstvu vladalo je red, mir, zakon koji se sprovodi, zakon koje se poštuje, zakon Božiji.
Omladina tu ne pada u cvijetu mladosti. Ne, naprotiv, oni izrastaju kao cvjetovi prekrasni, za čula ugodni, za srce i dušu spokojni, omladina kao rosa blistava, presijavaju se na sunčevoj svjetlosti ostavljajući posmatrača ugodno iznenađenim onim što vidi.
Ah, kako samo prekrasno kraljevstvo, tako smirujuće i osvježavajuće, okrepljujuće, za čovjeka nadahnjujuće.
Za razliku od onog prvog koje vidjeh, od kojega pobjegoh, od kojega i dan-danas bježim…
Svako kraljevstvo ima svoju kraljicu, na tronu je kraljica, uvijek kraljica.
Istina, kralj jeste na tronu, ali i kraljica isto tako, samo što… kraljica je kraljica.
Kraljica je rađala, kraljica je odgajala, kraljica je vladala, barem u kraljevstvima gdje pravda vlada.
A kralj, kralj i dalje ostaje kralj, ali kralja na svijet nije donio kralj, već kraljica!
Da, kraljica je ta koja je na svijet donijela kralja, pa kako da kralj vlada nad onom koja ga je na svijet donijela?
Iako, u očima svijeta, kralj je uvijek taj koji vlada, kralj, i sam zna da je kraljica na tronu, pa makar trona nemala, barem ne u očima javnosti.
I tako, na kraju, kraljica ostaje kraljica, na tronu, pa makar trona nemala.
Kraljevstva koja sam vidio – to su porodice. Pa ako je neka porodica odrasla daleko od Božijeg zakona, daleko od Istine i pravde, moralnost im je onda bila strana, u goste im nije svraćala, niti su je oni obilazili. I na kraju, postali su to što su postali, anarhija, bezvlašće, porodica u kojoj niko nikoga ne poštuje. Kraljevstvo bez trona, kraljevstvo bez vladara…
A ako je neka porodica odrasla u pokornosti Bogu, tu se uvijek znalo, majka – kraljica.
Otac je otac, ali majka je kraljica, uvijek bila i ostala, barem tamo gdje pravda vlada.
Majka rađa! I odgaja, mnogo više negoli to otac radi.
Majka – kraljica, usađuje u prinčeve i princeze najbolje osobine i najčistije vrline, današnji uzoriti prinčevi, sutrašnji pravedni vladari.
Današnje umiljate princeze, sutrašnje mudre kraljice.
Kraljica uči prinčeve da plementio i pravedno postupaju, i druge kraljice da poštuju. I princeze isto tako. Za razliku od onog drugog kraljevstva koje vidjeh, gdje kraljica nije kraljica, već je robinja, gdje princeza nije princeza, već je nečija igračka…
Ali tamo gdje prava kraljica vlada, gdje prava kraljica odgaja, princ je čestit, pa ne gleda na ostale kraljice i princeze kao što vuk gleda na stado, sa strašću i usta otvorenih, s ciljem da glad svoju zasiti.
Ne, nikako, takav princ zna da poštuje ostale kraljice i princeze, jer, tako ga je naučila njegova majka – kraljica.
Za njega žena ima visok položaj i veliku vrijednost, cijeni je, poštuje, štoviše, čuva je od onih koji imaju na umu kako da ukaljaju njenu čast.
A njena čast je sveta!
Tako je odgojen, a i zna, da kada sutra i on osnuje svoje kraljevstvo, da će isto tako i on da ima svoju kraljicu. Kraljicu koju će morati da čuva, pazi, njeguje, kao cvijet, da je zalijeva nježnošću i brižnošću, jer, svaki cvijet koji se ne zalijeva na kraju ugine.
Ali on, princ, nosilac plemenitog odgoja koji mu je njegova majka – kraljica, usadila, zna da je svaka žena kao cvijet, nježan i blag, mirisan, ali krhak.
Pa mu je zbog toga uvijek na umu činjenica da sa kraljicom mora da se postupa samo na najljepši i na najblaži način.
Zna da je mora obasipati lijepim riječima i gestama, čuvati je i paziti, brinuti se o njoj, pružiti joj topli zagrljaj kada se osjeti usamljena i kada joj je potrebna potpora. Jer, ona je žena, a kraljica, ali nježna i nježnosti željna, ona koja tu nježnost usađuje u buduće kraljeve i kraljice – sadašnje prinčeve i princeze.
I tako, taj će princ uvijek brinuti za svoju kraljicu, jer ga je njegova majka – kraljica, tako naučila.
A i on sam zna da su žene nježne i nježnosti željne, blage i blagosti željne, umiljate i željne pažnje.
Pa će se prema njoj nježno i blago ophoditi, poklanjati joj pažnju i lijepe i smirujuće riječi.
U njegovom pogledu ona će moći naći svoga zaštitnika, kralja koji čuva svoju kraljicu, a u isto vrijeme i nježnost i blagost za kojom ona čezne. Ona, kraljica kraljevstva prekrasnog.
Na kraju će i ona svoje prinčeve i princeze tako odgajati, blagošću i nježnošću, kako dolikuje jednom kraljevskom odgoju.
A u isto vrijeme usađivat će u njih najbolje i najljepše osobine, pa će i oni sutra isto tako postupati.
Ali kraljica odgaja isto tako i princeze, bisere skrivene, bisere prekrasne.
Uči ih kako da sačuvaju svoje čednost i čast, kako da budu plemenite i vjerne, kako da sakriju svoju ljepotu od pogleda onih koji traže samo nasladu i strasti.
Isto tako, uči ih da su one neprocjenjive, a ne bezvrijedne, njihova ljepota nije samo još jedna igračka s kojom se igraju oni nemoralni…
Ne, nikako! Žena mora da čuva svoju čast i dostojanstvo, njena ljepota nije nešto što može da koristi ko god hoće, kada god mu se prohtije.
Njena ljepota je vrednija od sveg zlata, i svih crvenih rubina, i svih plavih safira, i svih zelenih smaragda. Mnogo, mnogo vrednija, neprocjenjiva, a njena čast je još vrednija.
Prava princeza, buduća kraljica je dostojanstvena, i svoju ljepotu čuva jedino za svoga budućeg kralja, svoga budućeg zaštitnika, onoga koji će joj pružiti svu blagost i suosjećajnost koju njeno nježno srce treba. Kao sjajni biser skriven u školjci, daleko od pogleda onih koji ne znaju da cijene vrijednost bisera.
Eto, to je žena, to je kraljica. Ona je majka, ona je vladarica, ona koja odgaja i najbolje osobine usađuje, brižna i čvrsta, odlučna , a u isto vrijeme nježna i osjećajna, suosjećajnosti potrebna.
Kao cvijet, dovoljno jak da prkosi vjetru koji ga udara, a u isto vrijeme i mirisan, i nježan, i krhak.
Kraljica, u kraljevstvu gdje vlada pravda, gdje se Božiji zakon poštuje…
A kralj, zaštitnik kraljice, pravedni vladar kraljevstva, koji svoj tron dijeli sa kraljicom, koju čuva kao oči svoje, kao oči nježne i zaštite potrebne, oči prelijepe i zavodljive, kapcima skrivene…
Čuva je kao nešto najvrednije, čuva i pazi na nju, nježan je prema njoj, suosjećajan, uvijek je tu kada ga ona treba, uvijek tu da joj pruži zagrljaj nježnosti, zagrljaj u kojem će se ona osjećati sigurno i smireno, voljeno, jer, to je ona, žena, a kraljica, čvrsta i odlučna na tronu, ali nježnosti puna i nježnosti potrebna. Kraljica kraljevstva prekrasnog…
Eto, to su ta dva kraljevstva koja ja vidjeh, kao putnik kojih luta svijetom ovim okrutnim, putnik- putopisac, koji traži svoju kraljicu od onoga trena kada vidjeh kraljevstva prekrasna gdje su na tronu i kralj i kraljica. Kraljicu, koja će po Božijem zakonu da vlada, odlučna, a opet, nježnosti puna, kraljica koja žudi za kraljem koji samo za Božiji zakon zna, kraljicu, nježnu i čednu, vjernu, kraljicu kao biser skriveni, vrijednosti neprocjenjive, kraljicu kraljevstva prekrasnoga…