Piše: Meliha Preljević
Ova tmina dunjalučka sve više nam duše pritiska, pokušavajući da iz njih istisne i ono malo dobra što je ostalo. Više ni čovjek nije ono što bi trebao biti. Nekako se magla razdora uspjela uvući u svaki kutak ove naše mahale koja je nekada odisala jedinstvom. Dobro su rekli naši stari da čovjek prestaje biti čovjek onda kada sebi i svom obrazu odredi cijenu! I doista jeste tako. Koliko je samo duša uništeno ovim plamenom mržnje koji iz dana u dan sve više bukta. Mnogo je starih prijateljstava koje je ta ista mržnja pocijepala i nikada više neće odisati onim istim, starim sjajem! Jako se razbuktao ovaj plamen razdora i pokušava sviju da nas spali, ali neka zna da mu to neće dozvoliti ova naša srca koja se vole radi zadovoljstva Gospodara!
Nekada te toliko shrva ovaj dunjaluk… Donese ti vjetar razočaranja, spusti ih na dno tvojih prsa i ostavi ih da ti dušu tište. Život je naporan put, često je posut kamenjem koje nas sputava da slobodno koračamo do Cilja. I kada tako shrvani i razočarani posrnemo dobro je imati ruku koja će sa tebe otresti prašinu dunjalučku, pomoći ti da ustaneš i motivisati te da koračaš dalje. Dobro je znati da nam je Uzvišeni Gospodar darovao najljepšu svetiljku koja nam osvjetljava put do vječite sreće, svjetiljku koja se krije u srcu tvog prijatelja koji te voli u ime Milostivog. Doista je ljubav radi zadovoljstva Onoga Koji nam je u srcima ljubav darovao, najljepši ibadet. Srca koja su čežnjom za Gospodara vezana lahko se zavole. U početku je ta ljubav poput pupoljka ruže, natapa se kapljicama iskrene ljubavi radi Njega Uzvišenog, pa tako daje jednu po jednu mirisnu laticu, povezujući ih čežnjom za susret sa Allahovim Miljenikom, s.a.v.s.. Vremenom takva ruža prijateljstva postaje sve jača i ljepša, odišući najljepšim miskom koji dolazi iz iskrenih srca, zablista nurom čistim i zamiriše tako jako da se njen miris na daljini osjeća. Blista čak i u bašti prepunoj trnja, ne dozvolivši mu da umanji njenu ljepotu. Tako živi na dunjaluku sve dok se jednog dana voljom Gospodara ne preseli u Baštu vječite sreće, gde će ostati da vječito krasi Džennetske bašte. Ovakvih ruža su naše nutrine pune. I ne zna šta je istinska ljubav niko, osim onaj ko voli radi Gospodara! A voli radi Njega Uzvišenog onaj ko nakon svakog susreta sa voljenim poveća svoju čežnju za gledanje u Lice Milostivog. Zato, prijatelju moj, kada posrnem i pružim ruku prema nečemu čime moj Gospodar nije zadovoljan, budi mi pravi prijatelj, odvrati me od srdžbe Onoga Koga nam srca neizmjerno vole. A ako mi duša zaželi dunjaluk, ne dozvoli joj da je upropasti ova dunjalučka magla, govorom svog srca dušu mi ispuni neizmjernom željom za susret sa Njim.
Sestro moja, budi mi ona koja će me uvijek podsjećati da veličam Onoga koji nam je srca spojio, ona sa kojom ću stazama ljubavi koračati do hlada koji je Gospodar obećao srcima u kojima je zasađena ljubav u ime Milostivog. A ako toga Dana tvoja duša sretna susretne Gospodara, a ja ne budem u hladu sretnih, neka te tvoje srce posjeti na ljubav koja nas je spajala na dunjaluku, pa se zauzmi za mene pred Onim Koji je najmilostiviji, a On najbolje zna da smo stazama dunjaluka koračale noseći u prsima čežnju da zajedno gledamo Njegovo Plemenito Lice. Pa ako nam se naš Gospodar smiluje, ove ruže prijateljstva od kojih nam srca blistaju, zauvijek će boraviti u blizini Allahovog Miljenika.
Gospodaru Najmilostiviji, daj da naša srca vole samo radi Tebe, i da iz istog razloga budu voljena! Milostivi, učini da na Sudnjem danu budemo među onima kojima će srca svjedočiti da ih je vezala samo ljubav radi Tebe Uzvišeni. Ti znaš, o Gospodaru, da srca vjernika žude za Tobom, pa ne udaljavaj nas od Tvoje milosti, o Ti Kojeg srca neizmjerno vole!