Piše: Semir Sinanović
Ono što bi čovjeka trebalo svakodnevno da muči i da mu se prelama po mislima jeste njegov posljednji susret na ovome svijetu, susret sa Melekom smrti, kada smrtne muke nastupe i kada dođe čas napuštanja dunjaluka. Mnogi uopće i ne razmišljaju o tome, Allah Uzvišeni zna najbolje zašto, a trebali bi da razmišljaju jer vrijeme brzo prolazi i već sutra može biti kasno. Kada se susretneš sa Melekom smrti, to je to, kraj puta, nema više staze, tvoje vrijeme je odbrojano. Naravno, tada bi ti dao cijeli svijet kada bi mogao samo da se vratiš, da kakvo dobro uradiš, ali ne može, to je to, kraj.
To je veoma gorak susret za onoga ko je život bezbrižno proveo, u nepokornosti Bogu.
Veoma jeziva situacija, cijeli si se život provodio, a sada je vrijeme da napustiš ovaj svijet.
Prijatelja nema, porodice nema, imetka nema, sam si, ideš s ovoga svijeta, svi tvoji napori da zaustaviš ono što ti se upravo dešava su bezuspješni, tvoja najgora noćna mora upravo se ostvaruje, pred očima. Brzinom svjetlosti mislima ti prolijeću prošli dani pale mladosti, provodi i uživanja, smijeh, zabava, alkohol, djevojke, mnogo toga… Sada se kaješ za grijehe, sada kad si se uvjerio da je istina ono na što si upozoravan, ali gotovo je, povratka nema. Ideš tamo gdje će ti biti gore, svaki dio tvoga bića jauče, vrišti od straha, pokušavaš da se izbaviš iz toga što te snašlo, neviđena panika te savladava, ali povratka nema…
Smrti, posljednjeg susreta na dunjaluku, susreta sa Melekom smrti, čovjek bi trebao često da se sjeti tokom dana.
Šta ako te Melek smrti zatekne u nepokornosti Bogu? Zabavljaš se, alkohol oko tebe, pogledom punim požude gledaš u svaku djevojku, pun si sebe, provodiš se kako najbolje znaš, i onda, bez ikakve najave ili upozorenja, Melek smrti pred tobom, došao po tebe.
Čovjekov um nije u stanju ni pojmiti šta bi onaj koga Melek smrti zatekne u haramu pomislio u tom trenutku.
Nema sumnje, niko od nas ne zna kada će ga posjetiti Melek smrti, možda danas, možda sutra, možda za pedeset godina, a možda upravo ovoga trena…
Legneš u postelju i zaspiš, garancije nema da ćeš se ikada više probuditi, dočekaš jutro i novi dan, nema garancije da ćeš dočekati sljedeću noć.
Svakako, niko od nas ne bi volio da ga Melek smrti zatekne u haramu, jer teško li se onome koga Melek smrti zatekne u haramu, da Allah Uzvišeni sačuvao od takvog završetka.
Stoga, čovjeku je najpametnije da se konstantno prisjeća smrti i da pazi na svoja djela, jer nikada ne zna da li će mu baš to djelo koja upravo radi biti posljednje. Pozabavi se sobom i svojim djelima, ostavi druge, koja korist od pastira koji čuva tuđe stado, a njegovo stado luta po zabranjenom.
Koliko god da imaš vremena, premalo je da se brineš o tuđim djelima, kada njih Melek smrti posjeti, nećeš ti biti tu, stoga, ti se brini za sebe i svoja djela.
Kada se malo pomnije razmisli, čovjek je stražar koji čuva sebe, stražar koji uvijek bdije na granicama i čuva državu od neprijatelja, tj. čuva sebe od grijeha, ukoliko čuvar posustane, neprijatelji će napasti kada se najmanje nada i sve uništiti. Ako čovjek bude nemaran prema svome životu, pa se prepusti grijesima, grijesi će ga napasti sa svih strana i savladati, pa kada mu dođe Melek smrti i zatekne ga u takvom stanju, male su šanse da ga čeka bilo šta osim Džehennem, male, ako uopće i postoje, Allah zna najbolje.
Stoga, čovjeku ne preostaje ništa drugo osim da čini dobro u svakom trenutku svoga života. Zamisli samo, učiš Kur’an radi zadovoljstva Gospodara svih svjetova i Melek smrti te zatekne u takvom stanju, kakvog li divnog završetka, kakvog li prekrasno dobrog djela.
Eto, kao što pročitah jednom: ”Živi svaki tren kao da ti je posljednji u životu, jednom ćeš sigurno biti u pravu“, pa tako i završavam: Čini dobra djela u svakom trenutku života, kao da ti je posljednji u životu, jednom ćeš uistinu biti u pravu.