Priredio: hfz. Amir I. Smajić
Ispravno vjerovanje predstavlja jednu od najvažnijih obaveza svakog muslimana. Kako je individualna obaveza spoznati temeljne postulate ispravnog vjerovanja, isto tako je obaveza spoznati i verbalne i praktične činioce koji poništavaju ispravno vjerovanje. Jedna od stvari koje ruše čovjekovo vjerovanje jeste izrugivanje i ismijavanje (ar. el-istihza) s Uzvišenim Allahom, dželle šanuhu, Njegovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i vjerom islamom. U današnjem vremenu primjetno je da se mnogi ljudi nemarno odnose prema ovom pogubnom i upropaštavajućem grijehu. Pod ismijavanjem podrazumijeva se bilo koji vid izrugivanja ili omaložavanja Uzvišenog Allaha, ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili vjere, da nas Allah, dželle šanuhu, sačuva od toga. Ebu Hamid el-Gazali, rahimehullah, rekao je: “Izrugivanje je omaložavanje, potcjenjivanje i pridavanje pažnje manjkavostima na način koji nasmijava druge, bilo da se to radi prepričavanjem djela ili govora, pokretom prsta, namigivanjem i sl.”) Ihjau ulumid-din, 3/131(
Allah, dželle šanuhu, rekao je: “A kada bi ih upitao, oni bi sigurno rekli: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘A zar da se Allahu, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?! Ne ispričavajte se! Doista ste postali nevjernici nakon što ste bili vjernici.’ Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su bili nepokornici.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 65-66( Ovaj ajet je jasan i nedvosmislen dokaz da je onaj koji se ismijava sa Allahom ili Njegovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nevjernik u Uzvišenog Allaha. Uzvišeni Allah na mnogim mjestima u Kur’anu spomenuo je da je jedna od najvidljivijih osobina nevjernika i licemjera ismijavanje sa Allahom, dželle šanuhu, Njegovim ajetima, Njegovim poslanicima i onima koji vjeruju, i da je to djelo uzrok njihove patnje. Allah, azze ve dželle, rekao je: “I poslanicima su se i prije tebe rugali, pa je one koji su im se rugali stiglo baš ono čemu su se rugali” ) prijevod značenja El-En’am, 10(; “Kad te vide, rugaju ti se: ‘Je li ovo onaj kojeg je Allah kao poslanika poslao?'”) prijevod značenja El-Furkan, 41(; “Njima će kazna Džehennem biti, zato što su nevjernici bili i što su se ajetima Mojim i poslanicima Mojim rugali” )prijevod značenja El-Kehf, 106(; “O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci” )prijevod značenja El-Maide, 57); “Kada susretnu one koji vjeruju, govore: ‘Vjerujemo!’ – a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: ‘Mi smo s vama, mi se samo rugamo.’ Allah se s njima izrugava i podržava ih da u svom nevjerstvu lutaju. Umjesto pravim, oni su krenuli krivim putem; njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade” )prijevod značenja El-Bekare, 14-16(.
Ismijavanje Allahovih naredbi jedna je od osobina sljedbenika paganstva (džahilijjeta), a oni su nevjernici, kao što smo vidjeli u prethodnim ajetima, udaljeni od znanja o Allahu, dželle šanuhu, Njegovim ajetima i poslanicima. Na osnovu toga je i onaj koji se ismijava sa Allahovom, dželle šanuhu, vjerom i propisima isti kao i oni. Propis o ismijavatelju vjere identičan je propisu o nevjernicima. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni. Allah će sigurno zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.” ) Prijevod značenja En-Nisa, 140.(
Dokaz koji upućuje na činjenicu da je izrugivanje djelo koje ruši čovjekovo vjerovanje nalazi se u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu, u predaji koju su zabilježili Ibn Džerir (14/333) i Ibn Ebi Hatim (7/1829) putem Hišama b. Sa’da, od Zejda b. Eslema, a on od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: ”Tokom Pohoda na Tebuk neki je čovjek u jednom sijelu rekao: ‘Nismo vidjeli većih izjelica i većih lažova od ovih naših učača, i većih kukavica u borbi.’ Drugi čovjek ustade i reče: ‘Lažeš! Ti si licemjer i obavijestit ću o ovome Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već je bio obaviješten o tome, objavljeni su mu kur’anski ajeti.” Abdullah kaže: ”Vidio sam tog čovjeka kako se objesio o kolan Poslanikove deve, kamenje mu ranjava noge, a on govori: ‘Allahov Poslaniče, samo smo se igrali i zabavljali.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovarao mu je: ‘A zar da se sa Allahom, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?!…”‘ )prijevod značenja Et-Tevbe, 65(. Lanac prenosilaca ove predaje je hasen-dobar i nije loš. Hišam b. S’ad nije slab ravija, pogotovo kada prenosi od Zejda b. Eslema, a po pitanju Zejda b. Eslema, hadiski kritičari se razilaze da li je slušao hadise od Ibn Omera ili ne. Ispravno je da je slušao hadise od njega, jer je u nekoliko hadisa jasno spomenuo da je direktno čuo ono što prenosi.
Ono što pojačava ispravnost ove predaje jeste predaja koju su naveli Ibn Džerir (14/334) i Ibn Ebi Hatim (6/1830) putem Jezida b. Zurej’a, on od Seida, a on od Katade, rahimehullah, koji kaže da je povod objave riječi Uzvišenog: “A kada bi ih upitao, oni bi sigurno reki: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘A zar da se sa Allahom, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?!'”, bio događaj koji se zbio tokom Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, pohoda na Tebuk. Naime, pred Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, okupila se grupa licemjera koji su govorili: ”Zar se ovaj čovjek nada da će osvojiti dvorce i utvrde Šama? E, puste žalosti!” Allah, dželle šanuhu, o tome je obavijestio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, te je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Dovedite mi tu skupinu’‘, (a kada su dovedeni), obratio im se: ”Kazali ste tako i tako”, a oni su odgovorili su: “Doista smo samo razgovarali i zabavljali se!” Pa je Uzvišeni Allah o njima objavio ono što slušate u Kur’anu. Ovu predaju bilježi Ibn Džerir (14/334) također i putem Muhammeda b. Sevra, on od M’amera, a on Katade sa sličnim tekstom.
Također, prenosi Ibn Džerir (14/335) putem Ebu M’išerama, on od Muhammeda b. Ka’ba el-Kuredija i drugih da su rekli: “Jedan je munafik rekao: ‘Nisam vidio većih izjelica i većih lažova od ovih naših učača, i većih kukavica u borbi!’ Za to je saznao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je taj munafik stigao do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (da se opravda), on je već krenuo i uzjahao devu, a munafik je rekao: ‘O Allahov Poslaniče! Doista smo samo razgovarali i zabavljali se!’, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: ‘A zar da se sa Allahom, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?!’, pa do riječi: ‘zato što su bili nepokornici’, a (taj munafik) je išao za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, držeći se za kolan njegove deve dok su mu na nogama ostajali bijeli tragovi od vrućine kamenica.”
Ove i druge predaje pojačavaju spomenutu predaju od Ibn Omera, radijallahu anhuma. Svi islamski učenjaci jednoglasno su složni da je onaj koji se ismijava i izruguje bilo kojem segmentu vjere – počinio veliko nevjerstvo koje ga izvodi iz vjere. Taj konsenzus prenosi nekolicina islamskih učenjaka, od kojih su Ebu Bekr b. El-Arebi i Šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed b. Abdul-Vehhab, da im se svima Allah smiluje. Ebu Bekr b. El-Arebi, rahimehullah, rekao je: “Ono što su rekli ovi, ili su u tome bili ozbiljni, ili su se šalili, kako god bilo, to je nevjerstvo, jer onaj ko u šali čini djela nevjerstva – čini pravo nevjerstvo, i u tom pitanju nema razilaženja među učenjacima ummeta, jer je doista ozbiljnost brat istine i znanja, a šala brat neistine i neznanja.” ) Ahkamul-Kur’an, 2/542.(
Šejh Sulejman b. Abdullah, rahimehullah, rekao je: “Poglavlje o onome ko se ismijava sa nečim u čemu se spominje Allah, ili sa Kur’anom, ili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je takav postao nevjernik tim činom, omalovažavajući Allahovu božanstvenost i poslanicu, to je djelo koje dokida tevhid i zato što su islamski učenjaci složni po pitanju nevjerstva onoga koji uradi nešto od toga. Onaj koji se ismijava sa Allahom, ili Njegovom Knjigom, ili sa Njegovim Poslanikom, ili Njegovom vjerom, počinio je nevjerstvo po jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, pa makar se šalio i ne želio u stvarnosti da se ismijava.” )Tejsirul-Azizil-Hamid, str. 553.(
Ebu Abdullah Muhammed b. Suhnun, rahimehullah, rekao je: “Islamski učenjaci su složni da je onaj koji vrijeđa i omaložava Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nevjernik i čeka ga Allahova kazna. Njegov propis kod ummeta jeste da bude ubijen, a onaj ko sumnja u njegovo nevjerstvo, i on sam je nevjernik.” Ovaj citat prenio je El-Kadi Ijjad u knjizi “Šifa’u”, 2/934-935.
Onaj koji sjedi u društvu ismijavatelja ne protiveći se takvom ponašanju i ne napuštajući to društvo, iako je u mogućnosti to učiniti, takav ima isti status kao i oni koji se ismijavaju, kao što je prethodilo u ajetu. Pa kakvo je onda stanje onih koji se ismijavaju?! O ovome će, uz Allahovo dopuštenje, biti riječi poslije.
Poznato je da se oni koji su se ismijavali u doba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu svi ismijavali, negu su dvojica govorila, a treći je šutio, ali im se nije u tome suprotstavio, niti je napustio skup, i tako je i on obuhvaćen istim propisom kao i ismijavatelji. Plemeniti ajet, koji je objavljen o tome, presudio je da su svi počinili nevjerstvo. Uzvišeni Allah rekao je: “Ne ispričavajte se! Doista ste postali nevjernici nakon što ste bili vjernici.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 65) Zatim je Uzvišeni rekao: “Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti…” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 66), želeći da ukaže na ovog trećeg koji se pokajao iskrenim pokajanjem koje ga je spasilo kazne.
Kurtubi, rahumehullah, rekao je: “Uzvišeni je rekao: ‘… i ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor’, tj. drugi razgovor mimo nevjerstva, jer ‘… inače, bit ćete kao i oni’, što upućuje na obaveznost izbjegavanja grješnika kada to javno ispoljavaju, jer onaj koji ih ne izbjegava time iskazuje zadovoljstvo sa njihovom djelima, a zadovoljstvo sa nevjerstvom je nevjerstvo, kao što kaže Uzvišeni: ‘… inače, bit ćete kao i oni.’” (Džami’u ahkamil-Kur’an, 5/418.)
Ko god se nađe u društvu u kojem se čini nepokornost Allahu, a ne suprotstavi se takvom ponašanju, snosi isti grijeh kao i oni koji čine nepokornost. Stoga je dužan suprotstaviti se takvom ponašanju, bez obzira bilo to griješenje ispoljeno verbalno ili nekim djelom, a ako to nije u stanju, obaveza mu je da napusti takvo društvo kako ne bi bio od onih koji su spomenuti u ovom ajetu.
Prenosi se od Omera b. Abdul-Aziza, rahimehullah, da je priveo skupinu koja se opijala alkoholom, pa mu je bilo rečeno da je jedan od njih postač. On ga je nagrdio i proučio mu ovaj ajet: “… inače, bit ćete kao i oni”, tj. da je zadovoljstvo sa grijehom samo po sebi grijeh i zato je ista kazna i za onog koji radi grijeh i za onoga ko je zadovoljan grijehom, kako bi zajedno bili upropašteni.
Svaki vjernik dužan je veličati svoga Gospodara, azze ve dželle, i poštovati Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poštivanjem koje samo njemu dolikuje, i poštovati vjeru koju je objavio i propisao Uzvišeni Allah.
U današnjem vremenu mnogi ljudi ismijavaju i omalovažavaju islamske propise: kada vide muškarca koji nosi hlače kraćih nogavica, upiru prstom na njega i ismijavaju se, drugi se izruguju vjernicima koji nose bradu, ili ženama koje nose hidžab, ili svoje izrugivanje usmjeravaju na namaz, ili hadž, ili naređivanje na dobro (da’vom). Otuda je obaveza svakog muslimana da vodi računa o ovim stvarima i da se kloni ovakvih i sličnih postupaka, te da opominje i upozorava svoju braću po vjeri kako bi se i oni spasili, zatim da izbjegava sijela i skupove na kojima se dešavaju neki od pogubnih vidova izrugivanja i ismijavanja s Allahom ili Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.
Po djelu “Huturetu istihzai bid-din”, uvaženog šejha muhaddisa Abdullaha b. Abdurrahmana es-Sa’da, hafizehullah