Hvala i zahvala pripadaju Uzvišenom Allahu dž.š., Svoritelju trajnog dobra, Vladaru Sudnjeg dana, Izvoru života i smrti, Vlasniku bogatstva beskrajnog i neprolaznog; neka je selam i salavat na posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda a.s., koji uvakufljavanje imovine učini sunnetom svoga ummeta do Sudnjega dana; neka je salavat na Poslanikovu, a.s., porodicu, njegove časne ashabe i sve one koji slijede njihov put do Dana polaganja računa.
Cijenjene i poštovane džematlije, voljena braćo u islamu!
Milostivi i Samilosni Allah, dž.š., Stvoritelj je svega što čovjeka od žive i nežive prirode okružuje. Sebe je nazvao Vehhab-Darivatelj, Koji ne škrtari u milosti Svojoj, Koji daje i daruje a da za to ništa zauzvrat ne traži; osim da Mu se bude zahvalno na tome i ibadet čini. Od svih Svojih stvorenja, samo je čovjeka zadužio da se brine o zajedničkim i trajnim dunjalučkim dobrima: zemlji, vodi, zraku i drugome što životu na dunjaluku daje svrhu i smisao.
Uzvišeni Allah podsjeća sve ljude u plemenitom Kur’anu na važnu istinu, dok je vijeka i čovjeka, dok je darovanog života i bereketa na ovom svijetu koji je uokviren i određen Allahovom milošću, pa kaže:
”O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali; koji vam je Zemlju učinio posteljom, a nebo zdanjem; koji s neba spušta kišu i čini da s njom rastu plodovi, hrana za vas. Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim!” (El-Bekare, 21-22.)
Imajući u vidu navedeni ajet, slijedeći u svojim životima svijetle upute, savjete, oporuke i postupke Božijeg poslanika koji je i svojim plemenitim ashabima pojasnio blagodati koje proističu iz darivanja – uvakufljenja svoje imovine u neku od brojnih oblika trajnog dobra – hajrata, muslimani su od najranijeg perioda islama pa sve do danas draga srca i ozarenih lica uvakufljavali od dobra koje im je Svemogući darivao na upravljanje. Štaviše, dobri Bošnjaci osjećaju potrebu uvakufi dio vlastite imovine i na taj način pokazati da slijedi u svome životu Vječnog Darivatelja, Allaha Uzvišenog, koji je čovjeku dao na korištenje zemlju, vodu, zrak i druge neophodne životne resurse, a pri tome mu udahnuo i Svoga ruha da ga istakne time nad ostalim stvorenjima.
Ko želi da spozna smisao života na dunjaluku neće to moći sve dok svoje postojanje i bivstvovanje na ovom svijetu ne učini smislenim, a najbolji put ka tome je trajno dobro-vakuf koji ostavlja iza sebe, čuvajući na taj način spomen svoga imena i općekorisnog djelovanja.
Zbog toga je i Božiji poslanik rekao da muslimanu pripada samo ono što dâ dok njegova zaostala imovina pripada i ostaje njegovim nasljednicima.
Jednom prilikom Allahov poslanik Muhammed a.s. je upitao svoje plemenite ashabe: “Kome od vas je draži imetak njegovih nasljednika nego njegov lični imetak?” – Božiji Poslaniče, nema niko među nama da više voli tuđi imetak nego svoj, – odgovoriše ashabi. Poslanik dodade: “Čovjekovo je od imetka ono što potroši u dobročinstvo, a sav preostali imetak nije njegov, nego njegovih nasljednika.” (Buhari i Muslim)
Ovu istinu potvrđuje drugi hadis Božijeg poslanika, kada je rekao: ”Umrloga prate tri stvari: njegova porodica, imetak i djela. Dvoje se vraća,a jedno ostaje s njim. Vraćaju se porodica i imetak, a s njim ostaju njegova djela.” (Buharija i Muslim)
Čovjek kao odabrano biće nad ostalim Allahovim stvorenjima ima kapacitet da radi dobro koje vječno traje, a vakuf predstavlja njegovu istinsku i nepatvorenu vezu sa oba svijeta dajući mu suštinu, bit i trajnu vrijednost.
Prenosi se da je Božiji poslanik rekao: ” Dobra djela čuvaju čovjeka od zla i nesreće, skrivena sadaka gasi Allahovu srdžbu, obilaženje rodbine produžava život, a svako dobro djelo je sadaka. Ljudi koji dobro čine na dunjaluku, bit će dobročinitelji i na budućem svijetu, a oni koji čine ružna djela, bit će takvi i na ahiretu.” (Taberani)
Plemeniti bosanski vakifi oduvijek su imali na umu savjete i preporuke Božijeg poslanika, Muhammeda a.s. i vlastitim primjerom su to i pokazivali. Vakuf je po razumijevanju bosanskih vakifa bio znak svijesti da to što imamo prvenstveno je Božiji dar i nafaka nama data na korištenje. Razvojne šanse društva koje je inicirao vakuf poticale su bosanskog čovjeka da odvoji dio svoga imetka s ciljem progresa i napretka društva kojem teži kao vjernik, a za dobrobit cjelokupne zajednice.
Kad bi musafir nekad davno kročio svojom nogom na tlo naše plemenite domovine pregazio bi modrozelenu Drinu preko ćuprije Mehmed-paše Sokolovića, hodio bi bosanskim vrletima i konak tražio i dobio u mnogobrojnim vakufskim hanovima neznanih i znanih vakifa, žeđ bi svoju utolio na nebrojenim vakufskim česmama, došao bi do Sarajeva preko vakufske Kozije ćuprije, skrasio se u musafirhani Gazi Husrev-bega, a namaz bi klanjao u Begovoj džamiji i potražio riznicu znanja u vakufu Gazijine medrese. Ako bi se na putu razbolio, liječio bi se u prvoj bolnici u Sarajevu – onoj vakufskoj Hastahani na Kovačima, a na svome putu prema jugu prešao bi preko Starog mosta u Mostaru i kasnije svoju dušu napojio na vrelu Bune, u tekiji, čije ponovne ljepote danas gledamo zahvaljujući plemenitim vakifima i prijateljima iz Turske.
Dovoljno bi bilo sagledati značaj vakufa u nastanku i razvoju BiH čaršija. On je predstavljao temeljnu društvenu vrijednost, radeći na jačanju obrazovanja, kulture, ekonomije, islamskog identiteta, očuvanju života, potomstva, imovine i vjere. Uticao je na razvoj društva općenito putem osnovnih ciljeva islama:
- Očuvanje vjere kroz izgradnju džamija, obavljanja namaza, podučavanja islamske nauke s ciljem izgradnje zdrave islamske ličnosti srednjeg puta daleko od pretjerivanja i potcjenjivanja, štetnih po pojedinca i zajednicu,
- Očuvanje čovjeka i zdravlja putem obezbjeđivanja osnovnih životnih potreba: hrane, pića, odjeće, smještaja, utočišta za nezbrinute, zdravstvenih usluga i dr.,
- Očuvanje potomstva putem osnivanja fondova za siromašne neoženjene mladiće i neudate djevojke,
- Očuvanje razuma putem obrazovanja, prosvjećivanja, širenja islamske kulture i edeba, te osnivanja škola, univerziteta, biblioteka i sl.,
- Očuvanja imovine putem uvakufljavanja i brige o vakufima.
Za sve navedeno, i mnogo više od toga, institut vakuf je u prošlosti odigrao neprocjenjivu ulogu, doprinoseći onome što danas nazivamo nevladin sektor i direktno učestvujući u izgradnji društva i životnog standarda.
Bošnjaci danas gube korak za svojim precima u uvakufljavanju. Imaju više, ali manje dijele. Vjeruju, ali kao da su na tren zaboravili hadis: „Davanje nikome neće umanjiti njegov imetak“. Kažu: ‘Kriza, nema se para’, ali smo, prije bi se reklo, nekako dušu izgubili, teško nam se od para odvojiti, za imetak smo se prilijepili, samo na sebe gledamo, za druge nas nije baš briga, opća korist nas ne interesuje, sebični smo postali i za imetak se vezali. A ne valja tako! Dan rastanka sa njim je sve bliži, a time i Dan polaganja računa pred Sveznajućim.
Vakuf je opća korist koja prelazi granice individualnih želja, prohtjeva i sebičnosti, a donosi napredak, prosperitet i progres suzbijajući ovisnost o drugome, podupirući nezavisnost pojedinca i zajednice, podstičući solidarnost i jačajući međuljudske odnose.
Naravno treba naglasiti da su mnogi vakufi propali i nestali zbog nesavjesti zlotvora. Kako god među nama ima velikih dobrotvora – vakifa, tako, na žalost, ima i velikih zlotvora – uzurpatora vakufa. A nije teško saznati šta je sve vakufsko. Mnogo ruku je uprljano i okaljano na vakufskom hakku i pravu. Ako vlast neće da donese Zakon o restituciji i povratu ranije „po zakonu“ otete vakufske imovine radi muslimana, onda će to, nadati se je, morati uraditi prije ulaska u Evropsku uniju. A treba li do tada čekati?!
Nećemo i ne smijemo odustajati od traženja vakufskog haka. Vakuf je ogledalo naše svijesti i odgovornosti prvenstveno prema Bogu Uzvišenom! Mnogobrojni vakufski objekti se obnavljaju, a novi grade. Islamska zajednica i njena Vakufska direkcija postaju primjer nastojanja oživljavanja i revitalizacije vakufskih dobara. Ne smijemo propustiti priliku da svi u tome učestvujemo, jer i kap jedna je dio mora. Zato podržimo vakuf i budimo vakufi kad god, koliko god i gdje god možemo. Tako nas naša vjera uči.
Ni plemeniti Gazi Husrev-beg nije odustajao i trajno dobro je ostavio, a pritom u svojoj vakufnami je napisao i vječno zavještao:
“Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar, najuzvišeniji milodar je onaj, koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono, koje jest, odnosno koje će se trajno ponavljati. Jasno je, da je od trajnih dobrotvornih djela najdulje zajamčeno dobročinstvo vakuf. Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do sudnjega dana završava“. (Prva vakufnama, novembra 1531 godine)
Vakufska direkcija u saradnji sa drugim ustanovama i organima IZ-e u periodu od 11. do 16. juna u Sarajevu, Tuzli i Banja Luci održava drugu po redu manifestaciju ”Dani vakufa u BiH 2012.”, što je prilika da se bolje upoznamo sa stanjem vakufa u BiH, te vas ovim putem pozivamo da posjetite sadržaje manifestacije.
Molimo Uzvišenog Allaha dž.š da nam podari snagu da vjeru svoju na ovim prostorima sačuvamo, da nam da bereket u našim poslovima i osnaži nas voljom da dio imetka svoga uvakufimo za dobrobit cijele zajednice i društva, jer Bosna je, treba dobro znati, vakufom zastrijeta i vakufom ogrnuta!