PREDGOVOR
Najveća blagodat koju je Allah dao ovom ummetu jeste da im je objavio najbolju knjigu, poslao im najbolje stvorenje i učinio ih najboljim ummetom koji se ikada pojavio. Uzvišeni Allah je sačuvao ovom ummetu objavljenu Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem. Ovo dvoje čine osnovu ove vjere i njen čisti izvor, tako da im nikada neće naškoditi ruke pokvarenjakâ.
Nakon toga je učinio (prisutnima) ashabe, tabi’ine i njihove sljedbenike u istini, one koji će slijediti istinu i uputu, a koji su daleko od strasti i propasti. Primarni zadatak im je shvatanje tekstova Kur’ana i sunneta, pri čemu su oni prihvatali i slijedili ono što je došlo u njima.
Nakon njih je, u svakom vremenu, učinio da ima učenjaka koji će pozivati Kur’anu i sunnetu, kako bi s njima raspršili nanose idolopoklonstva te tamu novotarija i izmišljenih stvari u vjeri. Od tih učenjaka su i četverica imama: Ebu-Hanife, Malik, Šafija i Ahmed. Oni su bili složni u tome da je obaveza pridržavati se propisa Kur’ana i sunneta, kao i ostavljanje svakog drugog govora koji je u suprotnosti njima.
Imam Ebu-Hanife kaže: “Ako je hadis ispravan, to je moj mezheb”.
I kaže: “Nije dozvoljeno nikome da daje fetve po onome što je u mojim knjigama, sve dok ne bude znao na osnovu čega sam ja to rekao”.
Imam Malik kaže: “Ja sam samo čovjek: griješim, a pogodim i istinu. Zato pogledajte šta se od toga slaže sa Kur’anom i sunnetom pa to uzmite; a ono što se s njima ne slaže ostavite…”
Šafija veli: “Ako u nekom od mojih djela nađete nešto što je u suprotnosti sa sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, govorite po onome što je u njemu došlo, a moj govor ostavite”.
A u jednoj drugoj predaji se prenosi da je rekao: “Slijedite to, i ne obazirite se na nečiji drugi govor…”
Ahmed kaže: “Ko odbije hadis koji se prenosi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, taj je na ivici propasti…”
I kaže: “Ne slijedi slijepo mene – ni Malika, ni Šafiju, ni Evzaija, a ni Sevrija – nego uzmi odakle su oni uzeli…”
To je govor imama, neka je Allah s njima zadovoljan, kada je riječ o pitanju pridržavanja za sunnet i zabrani koja se odnosi na suprotstavljanje njemu. Međutim, i pored toga, neki ljudi su se fanatično počeli pridržavati ličnih stavova imamâ, posebno imama Ebu-Hanife. Time su ga gotovo uzdigli do stepena poslanikâ i vjerovjesnikâ. Neki od njih smatraju da je vijest o njemu došla u Tevratu, i da ga je Muhammed, sallallahu ‘alejhi we sellem, spomenuo imenom, rekavši za njega da je svjetiljka njegovog ummeta, opisujući ga svojstvima i odlikama koja su iznad njegovih stvarnih vrijednosti.
Neki su opet otišli u drugu krajnost optužujući ga za zastranjivanje i unošenje nereda u vjeru, govoreći da on postepeno ukida islamske vrijednosti i da se nije rodio u islamu neko ko je zlokobniji od njega.
Da bi se napravila razlika između onih koji ga kude ili previše hvale, predao sam se studiji o vjerovanju imama Ebu-Hanife. Pri tome sam usporedio njegovo imansko ubjeđenje sa osnovom vjerovanja njegovih sljedbenika, kako bi vidjeli koliko su se oni pridržavali njegovih stavova u akidetu, kao što je slučaj sa slijeđenjem njegovog mezheba u fikhu.
VAŽNOST TEME I RAZLOZI IZBORA
Važnost ove teme se temelji na više razloga:
– Prvo: Mjesto Ebu-Hanife kao učenjaka (alima) u islamskom svijetu, njegova reputacija i djela koja se dotiču akidetskih pitanja.
– Drugo: Mnoštvo naučnih institucija u islamskom svijetu i pojedinaca iz reda muslimana koji u fikhu slijede njegov mezheb.
– Treće: Vezanje pojedinih sekti za njega: sekti koje tvrde da su na njegovom akidetu, kao što su maturidije, jedan određeni broj mu’tezila i sufija, i drugih – a to, ustvari, nije tako.
– Četvrto: Iznošenje ispravne slike o akidetu imama Ebu-Hanife, Allah mu se smilovao. Naime, njemu se pripisuju riječi koje on nije rekao i ono što nije od njegovog mezheba. Naprotiv, to su riječi koje se vjerodostojnim putem ne prenose od njega, uz poređenje njegovog akideta i akideta njegovih sljedbenika, kao što je već napomenuto.
– Peto: Nije mi poznato da je neko ovu temu uzeo za predmet proučavanja i detaljniju studiju.
Podrška učenih ljudi mi je također dala podstreka za rad na ovoj temi; to je podrška mojih profesora i drugih, nakon čega sam se oslonio na Allaha i od Njega zatražio pomoć, slijedeći pri tome plan koji sam pripremio za to djelo. Nakon toga su članovi “Odjela za akidet i mezhebe” odobrili datu temu.
PLAN NA OSNOVU KOJE JE TEKAO RAD NA OVOJ TEMI
Ovo djelo, Osnove vjere kod imama Ebu-Hanife, se sastoji od: predgovora, uvoda, pet poglavlja i završne riječi (zaključka).
– Predgovor se sastoji od sljedećih dijelova:
a) važnost teme i razlog njenog izbora;
b) plan kojim je tema izlagana;
c) moj metod izlaganja ove studije.
– Uvod se odnosi na objašnjenje da je akidet sve četverice imama jednak i zajednički, kada je riječ o pitanjima osnovâ vjere (usulud-din), izuzev pitanja o definiciji imana (vjerovanja).
– Prvo poglavlje sadrži govor o životu Ebu-Hanife i objašnjenje njegovog načina kojim je pristupao temi o osnovama vjere, tako da je svaka od ove dvije teme odrađena u posebnim dijelovima.
Prvi dio govori o biografiji imama Ebu-Hanife, uz kratak osvrt na njegova djela o osnovama vjere.
Drugi dio pojašnjava njegov pravac i način prilikom objašnjavanja osnovâ vjerovanja.
– Drugo poglavlje sadrži objašnjenje njegovog akideta koji je u vezi sa ispoljavanjem tevhida, a sve to je obrađeno u tri dijela:
Prvi: tevhidu er-rububijje;
Drugi: tevhidu el-uluhijje;
Treći: tevhidu el-esmai ves-sifat.
– Treće poglavlje sadrži govor o njegovom akidetu koji je u vezi sa definiranjem pojma imana, što je obrađeno u pet dijelova:
Prvi: definicija imana, i pitanje o tome da li su djela sastavni dio imana?;
Drugi: povećavanje i smanjivanje imana;
Treći: izuzimanje u imanu (istisna’);
Četvrti: veza između imana i islama;
Peti: propisi vezani za počinioca velikih grijeha.
– Četvrto poglavlje govori o akidetu imama Ebu-Hanife koji je u vezi sa ostalim pitanjima vjere, a sastoji se od pet dijelova:
Prvi: vjerovanje u poslanike;
Drugi: vjerovanje u Sudnji dan;
Treći: vjerovanje u određenje (kader);
Četvrti: stavovi i mišljenja koji su vezani za ashabe;
Peti: stvari vezane za imamet (vođstvo).
– Peto poglavlje obrađuje usporedbu akideta imama Ebu-Hanife i njegovih sljedbenika, a sastoji se od dva dijela:
Prvi: usporedba između akideta imama Ebu-Hanife i akideta Ebu-Mensura el-Maturidija i njegovih sljedbenika.
Drugi: objašnjenje obima pridržavanja sljedbenikâ hanefijskog mezheba (hanefijâ) za akidet imama Ebu-Hanife u stvarima vezanim za tevhid.
Na kraju sam spomenuo rezime sa rezultatima do kojih sam došao.