Preveo: Amir Durmić
Hrabrost je uzorita vrlina, divno i plemenito svojstvo, pogotovo ako se ona kod čovjeka u isto vrijeme nađe i u njegovom srcu i u njegovom umu, i ako dotični pojedinac bude u vjeri postojan i učen. Imati hrabro srce znači ne bojati se onoga čega se boji većina ljudi, te biti spreman na snažno i odlučno suprotstavljanje onome pred čim se osjećaju strah i strepnja. Što se tiče hrabrog uma, on označava spremnost pojedinca da uporno i bez odgađanja nastavi hoditi putem jasne istine i dobročinstva, bez obzira na sve moguće posljedice i svoju konačnicu. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najhrabriji čovjek. Jedan od dokaza koji upućuju na to jeste i to što ga je Uzvišeni Allah zadužio da se bori na Njegovom putu, pa makar bio i sam:
Zato se bori na Allahovom putu, pa makar sam bio, a podstiči i vjernike; Allah će zaustaviti silu onih koji ne vjeruju, Allah je jači i kazne Njegove su strožije. (En-Nisa, 84)
Slijede neki od dokaza koji ukazuju na Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, hrabrost i neustrašivost:
– Ovu Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, vrlinu posvjedočili su mnogobrojni junaci i neustrašivi borci. Tako je Alija, radijallahu anhu, kojeg zasigurno i bez imalo pretjerivanja možemo uvrstiti u red najvećih i najhrabrijih ljudi, u vezi sa hrabrošću Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ”Kada bi se bitka rasplamsala i žar borbe došao do usijanja, mi bismo se skrivali iza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”[1], odnosno, kod njega bismo potražili zaštitu od udaraca sablji i uboda strijela i kopalja.
– U Bici na Uhudu, kada su i najhrabriji borci ustuknuli i najveći se junaci zabrinuli i zbunjeni ostali, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao je nesvakidašnju i nenadmašnu hrabrost, pa je, baš poput brda, na svome mjestu ostao postojan i nepokolebljiv, sve dok se njegovi ashabi nisu sabrali i opet se okupili oko njega, hrabro se boreći sve dok bitka nije okončana. Gorki poraz koji su muslimani tada doživjeli uzrokovan je time što Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, naredbu nisu do kraja sproveli u djelo.
– U Bici na Hunejnu, kada je većina ashaba pred silinom i brojnošću neprijatelja ustuknula, u jednom trenutku Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostao je na bojnom polju potpuno sam, hrabro se boreći i odupirući se neprijatelju. Tada je, jašući na svojoj mazgi, vikao:
Ja sam vjerovjesnik, ja nisam lažov
Ja sam potomak Abdulmuttalibov!
I tako je, dok se sam borio, neprestano pozivao svoje ashabe: ”K meni, Allahovi robovi! K meni, Allahovi robovi!”, sve dok ga nisu čuli i odazvali mu se, a potom neprijatelju žestoko uzvratili i u vrlo kratkom roku ga porazili. Razlog zbog kojeg su muslimani na početku ove bitke gotovo pretrpjeli poraz bila je samozadivljenost pojedinih muslimana, koji su bili opčinjeni svojim mnoštvom, a među njima je čak bilo i onih koji su kazali: ”Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” Ove riječi nisu bile ništa drugo do vid samohvale i umišljenosti, što je, bez ikakve sumnje, očiti grijeh. Uzvišeni Allah je spomenuo ovaj događaj u Kur’anu, rekavši:
Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. (Et-Tevba, 25)
– Dok je na Uhudu bjesnila bitka, Ubejj b. Halef, neka je Allahovo prokletstvo na njega, zaurla: ”Gdje li je Muhammed?! Neka ja budem upropašten ako se Muhammed spasi!” Dok je ovo vikao, jurnu ka Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ali mu neki muslimani stadoše na put. Međutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”Pustite ga da prođe!”, a potom iz ruke Harisa b. Simme uze koplje, prodrma ga i zatrese njime u rukama, a prisutni se raspršiše oko njega baš kao što se obadi razlete i rasprše na leđima deve nakon što se ona potrese. Potom se okrenu prema Ubejju b. Halefu i pogodi ga kopljem u predjelu prsa, u blizini ključne kosti, nakon čega se ovaj od siline udarca u sedlu nekoliko puta žestoko zanjiha, govoreći: ”Ubio me Muhammed!” Ubejj je, dok se sa mušričkom vojskom vraćao u Meku, od posljedica zadobijene rane umro u mjestu Serif.
– Jednog dana stanovnici Medine jako su se uplašili nekakvog krika koji su začuo u daljini, pa su krenuli u pravcu odakle se čuo. Dok su tako uplašeni išli, sreli su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji se već vraćao iz pravca odakle je dopirao taj zastrašujući glas. Jahao je neosedlanog konja koji je pripadao Ebu Talhi, a sablja mu je visila oko vrata.[2] Reče im: ”Ne bojte se, ne bojte se!” Ovaj događaj prenosi nam Enes b. Malik, radijallahu anhu, a prije nego ga je ispričao, kazao je: ”Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najbolji, najdarežljiviji i najhrabriji čovjek.”[3]
– Vrli i istinoljubljivi ashab Imran b. Husajn, radijallahu anhu, kazao je: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada nije susreo neprijateljsku vojsku a da nije bio prvi koji bi na nju jurišao.”[4]
Nabrojani primjeri ukazuju na hrabrost i neustrašivost Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, srca, a što se tiče neustrašivosti njegovog uma, zadovoljit ćemo se samo jednim jedinim primjerom, jer on vrijedi kao hiljadu drugih, pa i više od toga. Radi se o događaju koji se desio za vrijeme potpisivanja mirovnog sporazuma na Hudejbiji, kada je udovoljio bezobraznom i beskompromisnom zahtjevu Suhejla b. Amra da pisani dokument umjesto riječima: ”Bismillah – U ime Allaha”, započne riječima: ”Bismikallahumme – U Tvoje ime, Allahu naš”, i da isti taj dokument umjesto riječima: ”Muhammed, Allahov Poslanik”, zaključi riječima: ”Muhammed, sin Abdullahov”, o čemu je već bilo govora na strani x. Zbog ovog ustupka koji je napravio, Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, drugovi jako su se naljutili, a neki među njima od srdžbe gotovo da su eksplodirali. Međutim, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i pored toga ostade miran i pribran, te strpljivo pređe preko spomenutih ustupaka. Vrlo brzo će se pokazati da su upravo ti ustupci trasirali put ka konačnoj pobjedi i oslobođenju Meke. Ovaj Poslankov, sallallahu alejhi ve sellem, postupak, briljantan je primjer za obje spomenute vrste hrabrosti, dakle i one srčane i one umne, jer je svojom pronicljivošću i dalekovidnošću načinio korake koji su doveli do pobjede, pa neka je na njega od Allaha salavat i najljepši selam!
__________________________
[1] Hakim, Mustedrek, 2/155, br. 2633.
[2] Činjenica da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jahao neosedlanog konja ukazuje na to da je bio izrazito hrabar ratnik, a ujedno i vrstan jahač, jer samo vrsni jahači konje mogu jahati bez sedla. Vidjeti: Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 6/82.
[3] Buhari, Sahih, br. 6033.
[4] Ibn Sejjidun-nas, Ujunul-eser, 2/399.