Nadnaravni znakovi kojima je Allah pomogao Svoga Poslanika, s.a.v.s. (1. dio)

Mnogi islamski učenjaci napisali su djela koja tematski tretiraju znakove i nadnaravna djela, mudžize, Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Među tim učenjacima posebno se ističu: El-Bejheki, Ebu Ne’im, Ebu Bekr el-Ferijani, Ebu Hafs ibn Šahin. Također, vrijedno je spomenuti djelo „E’alamun-nubuvveti“ od Ebu Davuda es-Sidžistanija i „Dela’ilur-risaleti“ od Ebu Mutrifa ibn Asbega el-Kurtubija[1]. Od naših savremenika treba izdvojiti djela „Es-Sahihu min mu’džizatin-nebijj, sallallahu alejhi ve sellem“ od Hajruddina Vanlija[2], „Es-Sahihul-musnedi min dela’ilin-nubuvveti“ od Mukbila ibn Hadi el-Vadi’ija[3] i dr. Ukupni broj nadnaravnih djela, mudžiza, koja se spominju u knjigama nadmašuju brojku od hiljadu.[4]

Nema nikakve sumnje da su svi ovi znakovi i nadnaravna djela neporecivi dokaz o istinitosti misije i vjerovjesništva našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, s obzirom da nadnaravno i nadljudsko djelo, koje se u svojoj osnovi suprotstavlja uobičajenim okolnostima i donosi promjene u ustaljeni životni ritam, ne može učiniti obično stvorenje. Takva djela dolaze isključivo od Uzvišenog Stvoritelja! On ne daje nadnaravna djela lažljivcima, već sa njima isključivo pomaže Svoje poslanike kako bi dokazali istinitost svoje misije. Isto se desilo kada je promijenio stanje vatre koja je postala hladna i spasonosna za Ibrahima, zatim, kada je Musaov štap promijenio u zmiju, oživio mrtve Isau, alejhimus-selam, te brojna druga nadnaravna djela.

Zbog toga su prijašnji narodi, kada bi im bio poslan neko ko tvrdi da je vjerovjesnik, kazali: „…Trebalo bi da Allah s nama razgovara ili da nam kakvo čudo dođe…“[5]; „Govorili su: ‘Zašto mu Gospodar njegov ne pošalje kakvo čudo!’“[6]; „Oni se zaklinju Allahom, najtežom zakletvom, da će, ako im dođe čudo, sigurno zbog njega vjernici postati“[7]; „Oni su govorili: ‘Zašto mu Gospodar njegov ne pošalje jedno čudo?’“[8]

To je bio razlog zbog čega se osoba koja porekne te znakove, a nakon što se u njih osvjedoči, smatrala pravim nevjernikom koji je zaslužio da bude kažnjen, kao što je Uzvišeni prenio riječi Saliha: „O narode moj, evo ova Allahova kamila je znamenje za vas, pa pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, da vas ne bi zadesila kazna bliska.“[9]

I rekao je: „A kada njima dokaz dođe, oni govore: ‘Mi nećemo vjerovati sve dok se i nama ne dadne nešto slično što je Allahovim poslanicima dano.’ A Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje. One koji griješe sigurno će stići od Allaha poniženje i patnja velika zato što spletkare.“[10]

Također je rekao: „Upitaj sinove Israilove koliko smo im jasnih dokaza dali! A one koji preinačuju Allahove dokaze, kada su im već došli, Allah će zaista strahovito kazniti“[11], tj. oni koji se osvjedoče u ove dokaze, takvi više nemaju nikakve isprike niti opravdanja.

Navest ću neke znakove i nadnaravna djela – mudžize, ali neću govoriti o nadnaravnosti Kur’ana jer ću to pitanje obraditi posebno i detaljno:

1.      Razgovor sa drvećem i kamenjem i njihovo povinovanje Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, željama

Prenosi se od Abdurrahmana ibn Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhuma, da je rekao: „Upitao sam Mesruka: ‘Ko je Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio o prisustvu džinna u noći kada su slušali Kur’an?’ ‘Pričao mi je tvoj otac (znači Abdullah)’, reče on, ‘da ih je otkrilo drvo.’“[12]

Od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Doista znam za jedan kamen u Mekki koji mi je nazivao selam prije negoli sam dobio objavu. Znam gdje se i sada nalazi!’“[13]

Enes, radijallahu anhu, pripovijeda: „Jednog dana dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tužan i raskrvavljen zbog udaraca nekih Mekkelija sjedio, došao mu je Džibril, alejhis-selam, te ga upitao: ‘Šta ti je, Muhammede?’ ‘Oni su mi učinili to i to!’, odgovori on. ‘Da li želiš da ti pokažem jedan znak?’, upita ga, a on reče: ‘Da, pokaži mi ga.’ Pogledao je u jedno stablo koje je bilo iza doline, pa mu je rekao: ‘Pozovi ono stablo!’ On ga pozva, a stablo krenu sve dok ne dođe ispred njega. Reče: ‘Reci mu neka se vrati!’ On mu reče, a stablo se vrati na isto mjesto odakle je krenulo. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Dovoljno je, dovoljno.’“[14]

Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: „Jednom je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao neki beduin te ga upitao: ‘Kako ću znati da si ti vjerovjesnik?’ On mu reče: ‘Ako pozovem plod sa ove palme, hoćeš li posvjedočiti da sam Allahov poslanik?’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je plod, pa se on poče spuštati sa palme sve dok ne pade kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik reče: ‘Vrati se!’, a on se vrati na svoje mjesto. Nakon toga beduin je prihvatio islam.“[15]

Džabir ibn Abdullah, radijallahu anhuma, pripovijeda: „Putovali smo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa kada smo došli u dolinu Efjeh, tu smo odmorili. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao je da obavi nuždu, a ja sam krenuo sa njim noseći posudu sa vodom. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osvrnuo se oko sebe, pa nigdje nije vidio nešto iza čega bi se mogao sakriti. Kada je ugledao dva stabla na kraju doline, on ode do jednog od njih, i odlomi granu sa krošnje, te reče: ‘Uz Allahovo dopuštenje, kreni za mnom!’ Ono mu se pokori i krenu za njim kao što deva s halkom u nosu pokorno ide za svojim vlasnikom. Kada dođe do drugog drveta, odlomi granu, i reče: ‘Uz Allahovo dopuštenje, kreni za mnom!’ Ono mu se isto kao prvo pokori i krenu za njim. Kada mu se oba pokoriše, on ih sastavi i reče: ‘Spojite se, Allahovom dozvolom!’, pa se oni spojiše.“ Džabir kaže: „Trčeći sam se sklonio, bojeći se da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne osjeti da sam u blizini, pa da se udalji. Kada sjedoh, počeh razmišljati o onome što se dogodilo. Okrenuh se i vidjeh Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako dolazi, a dvije grane se razdvojiše, i svaka od njih vrati se na mjesto odakle je odlomljena.“[16]

2.      Lijepo ponašanje (edeb) životinja prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem

Od Abdullaha ibn Džafera, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavio me je na jahalicu iza sebe, pa je jašući ušao u posjed jednog ensarije gdje se nalazila deva. Kada je deva ugledala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poče jecati i orosi oči suzama. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, priđe joj, pomilova je po glavi pa se ona smiri. ‘Ko je vlasnik ove deve, čija je ova deva?’, upita on, pa dođe jedan mladić ensarija, govoreći: ‘Moja je, Allahov Poslaniče!’ ‘Zar se ne bojiš Allaha u pogledu ove životinje koju ti je Allah dao u vlasništvo!? Požalila mi se na tebe govoreći da je izgladnjuješ i mnogo tjeraš da radi.’“[17]

Enes ibn Malik, radijallahu anhu, pripovijeda: „Jedna porodica u Medini imala je devu koju su koristili na poslovima crpljenja vode iz bunara. Ali, ta se deva odjednom uzjoguni i odbi im poslušnost u ovom poslu. Oni dođoše do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekoše: ‘Imamo devu koju koristimo za crpljenje vode iz bunara. Odjedanput se uzjogunila i postala nepokorna odbivši da i dalje obavlja ovaj posao tako da je usjeve i palme zadesila suša.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče svojim drugovima: ‘Ustanite.’ Oni se digoše i dođoše u bašču u kojoj se nalazila deva ili ograđeno mjesto gdje se odmaraju deve. Deva se nalazila na kraju te bašče i Poslanik krenu prema njoj. Ensarije povikaše: ‘Ona je sada bijesna poput psa. Allahov Poslaniče, bojimo se da ti ne naudi.’ On, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Neće mi se od nje ništa loše dogoditi’ (Ja je se ne bojim). Kada deva ugleda Poslanika, a.s., krenu prema njemu i pade na sedždu pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. On je uze za povodac i ona krenu na posao poslušna kao nikada prije. Drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekoše mu: ‘Mi smo preči da ti učinimo sedždu od ove životinje koja ni razuma nema.’ On im reče: ‘Nije dozvoljeno čovjeku da učini sedždu drugom čovjeku. Kada bi to bilo dozvoljeno, naredio bih ženi da učini sedždu mužu radi veličine njegovog prava nad njom. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, kada bi od stopala pa do vrha njegove glave bio čir iz kojeg izlaze gnoj i sukrvica, pa mu se okrenula i polizala ga, ne bi ispunila njegovo pravo koje ima kod nje!’“[18]

Prenosi se da je Aiša, radijallahu anha, rekla: „Porodica Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, imala je stoku. Kada god bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao, razigrala bi se u kući, a kada bi ušao, smirila bi se i ne bi se vrtila, ne želeći da ga uznemiruje.“[19]

Imam El-Hakim zabilježio je predanje od Sefine, štićenika Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem se navodi da je rekao: „Putovao sam morem pa se desio brodolom. Pomogao sam se brodskom pločom, te sam na njoj doplovio do jedne šume. Tu me je presreo lav. Krenuo je prema meni želeći da me pojede, a ja sam uzviknuo: ‘O lave, ja sam štićenik Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!’ Kada sam mu to rekao, oborio je glavu, prišao mi i gurao me svojom plećkom sve dok me nije izveo iz šume i doveo na pravu stazu. Onda kao da nešto promrmlja. Shvatio sam da se oprašta od mene. Tada sam ga zadnji put vidio.“[20]

Nastaviće se inšallah

Iz knjige: Neporecivi argumenti o istinitosti Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva

AUTOR:

dr. Abdul-Muhsin bin Zebn el-Mutajri

PRIJEVOD:

Smail Handžić