Ahlak

12 – ”VRLINE STJECATELJA ZNANJA” (Zuhd – skromnost na ovome svijetu)

387views

Priredio: Bilal Dervišić
Uzvišeni Allah učinio je ovaj svijet njivom onoga svijeta i naredio nam da na njoj sijemo dobra djela, te da vodimo računa o tome da nas ne zavede i udalji od traženja spasa na onome svijetu. Rekao je Uzvišeni Allah: ”O ljudi, Allahova prijetnja je zaista istina, pa neka vas nikako život na ovom svijetu ne zaslijepi i neka vas šejtan u Allaha ne pokoleba.”

❀ Bilježi imam Muslim od Seida Hudrija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Doista je dunjaluk sladak i privlačan, a Allah vam je dao da živite na njemu i da vidi kako ćete postupati, zato se bojte dunjaluka i pazite se žena.”

❀ Imam Buharija zabilježio je od Ibn Omera da ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo za rame i rekao: ”Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili putnik”, a sam Ibn Omer imao je običaj govoriti: ”Kada omrkneš, ne očekuj da ćeš osvanuti, a kada osvaneš, ne očekuj da ćeš omrknuti, i uzmi od svog zdravlja za svoju bolest, a od svog života za svoju smrt.”
Dakle, ne okreći se dunjaluku, ne uzimaj ga za svoje stalno boravište, ne umišljaj da ćeš dugo na njemu ostati, ne pridaji mu pažnju i ne veži se za njega osim kao što se stranac veže za tuđu zemlju.
Ovako učenik treba da pripremi sebe na ovom svijetu, da bude kao putnik u stranoj zemlji, da gleda u ono što će mu koristiti na drugom svijetu i da tome teži, a da se okreće i udaljava od onoga što ga odvraća od budućeg svijeta.

❀ Šejhul-islam Ibn Tejmijje definirao je zuhd sljedećim riječima: ”Propisana skromnost je odricanje od svake stvari koja neće koristiti na budućem svijetu i ubijeđenost srca u ono što je kod Allaha, dželle dželaluhu.” (Medžmu’ul-fetava,10/641)
U ovim riječima jasno je naglašeno da zuhd ne znači odricanje i zapostavljanje ovoga svijeta, udaljavanje od ljudi i oblačenje grube i stare odjeće. Zuhd znači da od ovoga svijeta uzmeš ono što će ti pomoći u pokornosti tvome Gospodaru i da svijet i njegova bogatstva i ukrase staviš u svoju ruku, a ne u svoje srce, a svoj trud na ovom svijetu da usmjeriš ka pokornosti Uzvišenom Allahu, da tražiš halal opskrbu i da se ustegneš od onoga što posjeduju drugi ljudi.
Shodno tome, zahidom se smatra i dobri bogataš kojeg nije obuzela ljubav prema imetku i udaljila od pokornosti Allahu, dželle dželaluhu, a pohlepnim se smatra siromah koji žudi za dunjalukom i gleda u tuđa bogatstva i zavidi na tome, jer mu je ovaj svijet glavna briga i otima se za prolaznim dobrima ovoga svijeta makar ne imao od njih osim vrlo malo.
Dostojanstvo je da se učenik okiti ovako lijepom osobinom, kao što je zuhd – skromnost na ovom svijetu, da što manje uživa u njegovim nasladama, jer one će ga zaokupiti od učenja, da se kloni raskoši i luksuza koji zavodi dušu i obuzima srce.
Učenik treba znati da Uzvišeni Allah nije stvorio u čovjeku dva srca, tako da se u srcu muslimana ne može sastaviti želja za učenjem i zaokupljenost ovim svijetom i odavanje njegovim porocima,  jer srce zaokupljeno ljubavlju prema ovome svijetu i stjecanju njegovih ukrasa neće biti obasjano svjetlom znanja niti će osjetiti slast pokornosti. Ovakav čovjek će steći samo malo znanja koje će mu povećati ugled kod dunjalučara.
Otuda je najodabraniji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio da se vjera ne uzima kao sredstvo preko kojeg se stječe bogatstvo, ugled i položaj na ovom svijetu i objasnio je da to u potpunosti upropaštava čovjeka.

❀ Bilježi Tirmizi od Ka’ba ibn Malika da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Dva gladna vuka poslata na stado ovaca nisu ništa štetnija od ljudske pohlepe za bogatstvom i ovosvjetskim ugledom.”

❀ Imam El-Dževzi kaže da se ovdje pod pohlepom misli na stjecanje imetka na zabranjene načine, ustezanje od propisanih obaveza, da se traži vlast i ugled preko vjerskih stvari, kao što što su znanje i skromnost, uzimanjem ovih stvari kao sredstva za dostizanje ovog svijeta i uzdizanje na njemu, a traženje vođstva je slijeđenje strasti i ostavljanje iskrenosti i bogobojaznosti. (Sajdul-hatir, 157)

❀ Imam Mehasibi rekao je: ”Znaj da dnevna svjetlost ne koristi slijepcu kao što svjetlost znanja ne koristi nikome osim bogobojaznima i kao što mrtvom ne koriste lijekovi. A odgoj ne koristi onima koji se parniče kao što obilna kiša ne koristi goloj stijeni i kao što mudrost ne daje ploda srcu koje voli ovaj svijet.” (Risaletul-musteršidin, 160)

❀ Imam El-Dževzi kazuje nam da je vidio ljude koji su proveli prvi dio svoga života i cvijet svoje mladosti u traženju znanja, pa kada su stekli nešto znanja koje ih uzdiglo od stepena onih koji obožavaju ovaj svijet, počeli su da putuju po svijetu proseći i ponižavajući se pred neznalicama, prostacima i drugim. Imam se obratio nekima od njih i rekao: ”Teško tebi, gdje ti je prezir prema neznanju zbog kojeg si noći provodio ne spavajući i dane u žeđi za znanjem, pa kada si se uzdigao i okoristio vratio si se u najniže nizine!? Zar ti nije ostao nijedan atom znanja koji bi te izveo iz prebivališta strasti!? Zar sa znanjem nisi stekao toliko snage kojom bi mogao okrenuti uzde svojim prohtjevima od pašnjaka zla!?  Vidim kako tvrdiš da želiš nešto od ovog svijeta kako bi se njime pomogao u svom obrazovanju, ali znaj, da se okreneš nekoj vrsti zarade sa kojom bi se osamostalio i udaljio od prošnje, bolje ti je nego da povećaš svoje znanje, a da spoznaš ono što ti umanjuje tvoju vjeru, ne bi se viđao na mjestima misleći da ćeš u njima povećati svoje znanje.” (Sajdul-hatir, 158)

Imam El-Dževzi upozorava učenike kako ih njihovo znanje ne bi optuživalo na Sudnjem danu ukoliko se po njemu ne odgoje i ne prihvate rad po njemu,  jer znanje nije oblik za izgovaranje, već spoznaja Uzvišenog Gospodara i Njegovo poštivanje i promatranje života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, odgajanje na osnovu njihovog uzora i razumijevanje onoga što se prenosi od njih, i to je korisno znanje koje oplemenjuje većinu učenjaka da smatraju sami sebe bezvrijednijim od najvećih neznalica; i oni se ne ohole svojim znanjem niti traže ovaj svijet preko vjere.

Zato su vrijedni učenjaci upozoravali na opasnost vlasti i rukovođenja, zbog straha da ne budu iskušani i da ih to ne zabavi od stjecanja korisnog znanja i da ih jednog dana ne dovede do poniženja pred onima koji su naklonjeni ovome svijetu.

Iz serijala: Vrline stjecatelja znanja