Dawa

Znanje i prosvijećenost prilikom pozivanja u Allahovu vjeru

428views
Preveo: Emir Demir
Jedna od stvari na koju se islamsko buđenje treba koncentrirati jeste i znanje o Allahovom, dž.š., šerijatu koje je preuzeto iz dva osnovna prethodno spomenuta izvora. Uzvišeni kaže: ‘‘A tebi objavljujemo Kur’an, da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili” (En-Nahl, 44), i kaže: ‘‘Allah tebi objavljuje Knjigu i mudrost i uči te onome što nisi znao, jer Allahova je dobrota prema tebi velika!” (En-Nisa, 113).
 
Znanje je temelj i osnovno sredstvo da’ve. Apsolutno nije moguće da se poziv u Allahovu vjeru upotpuni na način kojim je On zadovoljan osim ukoliko taj poziv nije utemeljen na znanju. Zato je imam Buhari, r.h., u svome Sahihu jedno poglavlje naslovio riječima: ”Stjecanje znanja prije riječi i djela”, a kao dokaz naveo je riječi Uzvišenog Allaha: ”Znaj da nema boga osim Allaha i traži oprosta za svoje grijehe…” (Muhammed, 19). Svaka da’va (islamski poziv) koja nije zasnovana na ispravnom znanju neminovno sa sobom nosi stranputice i zablude. Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upozoravao na ovu činjenicu govoreći da će učenjaci nestati i da će ih naslijediti poglavari neznalice, koji će davati fetve bez znanja, pa će tako i sebe i druge dovoditi u zabludu. (Hadis ovakvog značenja bilježe Buhari, br. 34, i Muslim, br. 3673, od Abdullaha b. Amra b. ‘Asa, r.a.)
 
Danas vidimo da su mnoga braća, pri islamskom buđenju, potaknuta islamskim vjerskim emocijama, što je dobro, jer motivacija osjećajima znači i veliku predanost. Međutim, same emocije nisu dovoljne, već je potrebno da čovjek posjeduje i znanje prema kojem postupa u svome pozivu i djelovanju. Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Prenesite od mene, pa makar i jedan ajet.” (Bilježi ga Buhari od Abdullaha b. Amra, r.a., br. 3461; Fethul-Bari, 6/572, Knjiga o vjerovjesnicima, Poglavlje 50. ) Nemoguće je da od njega prenesemo bilo šta osim ako ne poznajemo njegov zakon, jer njegove riječi ”prenesite od mene” znače da nastavimo prenositi ono čemu nas je učio i po čemu je i sam živio.
 
Stoga pozivalac u vjeru mora dobro poznavati ono u što poziva. Njegovo znanje mora biti ispravno i čvrsto oslonjeno na Allahovu Knjigu i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Svako znanje kojem nije izvorište Allahova Knjiga i sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mora se najprije izložiti Kur’anu i sunnetu, pa koliko ono ne bude u suprotnosti s njima, ono se i prihvata, a ako se uoči nepodudarnost i proturječnost sa ova dva osnovna stuba, takvo znanje se obavezno odbacuje, bez obzira od koga ono dolazilo. Potvrđeno se prenosi od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: ”Nama samo što ne padne kamen s neba, jer ja kažem: ‘Rekao je Allahov Poslanik’, a vi govorite: ‘Rekli su Ebu Bekr i Omer.”’
 
Kada se ovdje radi o govoru Ebu Bekra i Omera, koji je u kontradiktornosti sa govorom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, šta onda tek mislite o govoru i izrekama drugih, mimo Ebu Bekra i Omera, koji su na manjem stepenu znanja, bogobojaznosti, počasti druženja sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i hilafeta! Stoga je odbacivanje govora takvih, ukoliko je taj govor u suprotnosti sa Allahovom Knjigom i sunnetom Allahovog Poslanika, daleko prioritetnije i obaveznije. Rekao je Uzvišeni Allah: ”Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju njegovu, da ih smutnja kakva ne sustigne ili da ih patnja bolna ne snađe” (En-Nur, 63). Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, rekao je: ”Znaš li šta je smutnja? Smutnja je širk, jer kada čovjek odbaci neki njegov, sallallahu alejhi ve sellem, govor, možda u njegovo srce uđe nešto nastranosti, pa tako propadne.”
 
Poziv u Allahovu vjeru bez znanja znači pozivanje u neznanje, a takav poziv donosi više štete nego koristi. Takav daija (pozivalac) postavio je sebe za onoga koji upućuje i usmjerava, pa ako je neznalica, samim tim je i zalutao, te kao takav i druge u zabludu odvodi, neka nas Allah sačuva. Njegovo neznanje je kompleksno, a kao takvo je uveliko opasnije od jednostavnog neznanja. Onaj koji ima jednostavno neznanje, suzdržava se, ne govori o onome što ne zna i njegovo neznanje je moguće otkloniti učenjem. Međutim, pravi problem je sa kompleksnom neznalicom koji ne šuti, već priča pa makar iz svoga neznanja, i kao takav djeluje destruktivno.
Draga braćo, poziv ka Allahu bez znanja suprotan je onome što je zastupao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i oni koji su ga slijedili. Poslušajte riječi Uzvišenog Allaha koji naređuje Svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam ka Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je uzvišen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim”’ (Jusuf, 108).
 
Rekao je: ”Ja pozivam ka Allahu, imajući jasne dokaze”, tj. znanje, ja i oni koji me slijede”, tj. oni koji slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je neophodno pozivati ka Allahu uz islamsku prosvijećenost, a ne uz neznanje. Ti koji pozivaš Allahu, razmisli o riječima Uzvišenog: ”imajući jasne dokaze”, koje podrazumijevaju tri činjenice:
 
Prvo: Da pozivalac poznaje ono u što poziva
To znači da pozivalac mora znati šerijatski propis u koji poziva, jer možda će pozivati u nešto za što misli da je u šerijatu obaveza, a ono to nije, pa tako Allahovim robovima u obavezu stavlja ono čime ih Allah u stvarnosti nije obavezao. Može se desiti da poziva u ostavljanje nečega za što misli da je zabranjeno, a ono u Allahovoj vjeri to nije, pa tako Allahovim robovima zabrani ono što im je On dozvolio.
Čuli smo za one koji pozivaju ljude da odbace sve što je novo, pa makar to novo bilo nešto što ljudima treba i u čemu nema nikakve štete sa aspekta šerijata.
 
Naprimjer, govore: ”Nemoj slušati Kur’an sa kasetofona!” A zašto?
Kažu: ”Zato što to nije bilo poznato u doba Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih ashaba, pa je to novotarija, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Svaka novotarija je zabluda.” (Dio hadisa koji bilježi Muslim od Džabira b. Abdullaha, r.a., br. 867-43; Knjiga o džumi, Poglavlje 13.)
Ovakav poziva Allahu, ali bez znanja o onome u što poziva, jer je kasetofon sredstvo memorisanja govora, a sredstva nisu isto što i ciljevi, mada nose propise ciljeva.
 
S tim u vezi, možemo postaviti i sljedeće pitanje: Da li su u doba Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, postojale knjižare i štamparije u kojima se štampaju knjige? Odgovor je – ne. U to doba nije bilo čak ni kalendara. Prvi koji je uveo kalendar bio je Omer b. El-Hattab 16. godine po Hidžri. Može li se onda reći da je i upotreba kalendara novotarija i da nije dozvoljena? Svakako da ne.
 
Nasuprot ovome postoje oni koji pretjeruju u ovim stvarima, kao kada kažu: ”Stavite kasetu sa koje će se učiti ezan u džamijama.” Ovakvi su sušta suprotnost prvima koje smo spomenuli, i oni nam tim postupkom žele uskratiti mogućnost ibadeta Allahu učenjem ezana. S druge strane, putem ove kasete ljudi čuju glas mujezina koji je možda već i umro, što je u svakom slučaju velika greška.
 
Neki ljudi smatraju za određene stvari da su obaveza bez obzira što su možda to uvjerenje izgradili na pogrešnom idžtihadu i ne zadržavaju se samo na tome, već na ovom svom uvjerenju, sazdanom na pogrešnom tumačenju ili sumnji koja nema osnove, grade sistem privrženosti i odricanja u islamu. To i jeste stvarni problem, jer kada se neko drugi ne složi sa onim koji takvo mišljenje prezentira, a uz to je i suprotno Knjizi i sunnetu, on ga zamrzi i odbaci, a kada se s njim u tom pitanju složi, on ga zavoli. Isto tako, ukoliko osoba koja se s njim složila u određenom mišljenju prakticira i neke novotarije, on će ga i pored toga voljeti jer ga je podržao u stavu koji zastupa. U ovome je ključni problem!
 
Ne bih želio previše raspravljati o ovom pitanju, jer je ono omladini dobro poznato. Mnogi mladići i djevojke izražavaju privrženost nekim osobama ili se pak odriču drugih samo zato što im je određena osoba dala fetvu za koju su oni uvjereni da je istina, a odriču se druge osobe zbog fetve za koju opet oni smatraju da nije istina. Ovo je, bez sumnje, velika greška.
 
Čovjek koji daje fetve, ne izdaje ih da bi ga ljudi hvalili, ili da bi ga zavoljeli ili zamrzili, već to čini shodno onome što misli da je Allahov šerijat. Obaveza mu je da zna da li je određena stvar od šerijata prije nego što izda fetvu o njoj, jer na taj način govori u ime Allahovog šerijata. Stoga je veoma važno da čovjek bude islamski prosvijećen u pogledu onoga u što poziva.
 
Drugo: Da pozivalac poznaje stanje onoga koga poziva
Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaza u Jemen, rekao mu je: ”Ti ćeš doći ljudima koji su sljedbenici Knjige”,( Bilježi ga Buhari od Abdullaha b. Abbasa, r.a., br. 2355, Fethul-Bari, 3/307; Knjiga zekata, Poglavlje 1. Isto tako, bilježi ga i Muslim od Abdullaha b. Abbasa, r.a., pod brojem 29-19; Knjiga o imanu, Poglavlje 7. ) kako bi bio upoznat sa njihovom situacijom i pripremio se za njih. Zar ćeš doći određenoj osobi s ciljem da je pozivaš u vjeru a da prethodno ne upoznaš njeno stanje? Možda ta osoba ima beskorisnog znanja kojim će ti se suprotstaviti odmah na početku puta, makar ti bio na istini.
 
Stoga je neophodno poznavati stanje onoga ko se poziva, nivo njegovog znanja, kao i visinu njegove sposobnosti u vođenju debate, da bi se pripremio za dijalog s njim. Ukoliko uđeš u raspravu sa ovakvom osobom, pa izgubiš u raspravi zbog velike sposobnosti protivnika u vođenju dijaloga, ovo će postati velika nedaća za istinu, a povod toga si ti sam. Nemoj misliti da će sljedbenik neistine uvijek ostati poražen u raspravi. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Vi se kod mene sporite, pa možda neko od vas bude govorljiviji i elokventniji u iznošenju argumenta od drugoga, i ja presudim u njegovu korist prema onome što sam čuo. Kome presudim na štetu njegovog brata, neka od njega ništa ne uzima, jer sam mu time dao dio džehennema.” (Bilježi ga Buhari od Ummu Seleme, r.a., br. 2680; Fethul-Bari 5/340, Knjiga o svjedočenjima, Poglavlje 27. Zabilježio ga je i Muslim također od Ummu Seleme, pod brojem 4 – 1713, Knjiga o presudbama, Poglavlje 3.)
 
Ovo nam ukazuje na to da protivnik u raspravi, iako zastupa neistinu, može bolje prezentirati svoje argumente od drugoga, pa mu se presudi shodno onome što je govorio. Zato je neophodno da dobro poznaješ stanje onoga koga pozivaš u vjeru.
 
Treće: Da pozivalac poznaje ispravan način pozivanja
Ovo umijeće nedostaje nekim pozivaocima u vjeru. Kod njih se može naći pozitivna ljubomora u radu za vjeru, elan i emotivnost visokog stepena, ali nisu u stanju da se sputaju, te u vjeru pozivaju bez imalo mudrosti, a Uzvišeni Allah kaže: ”Na putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj, i s njima na najljepši način raspravljaj!” (En-Nahl, 125)
 
Čovjek koja poziva u vjeru, a kome je Allah ispunio srce ljubomorom prema vjeri, često nije u stanju da kontrolira svoje osjećaje. Kada naiđe na zlo, na njega navali kao što orao navali na ulov i ne razmišlja o posljedicama koje će iz toga proizaći, kako za njega lično, tako i za druge pozivaoce slične njemu. Poznato je da Istina oduvijek ima svoje neprijatelje. Uzvišeni kaže: ”Isto tako smo Mi dali da svakom vjerovjesniku zločinci neprijatelji budu. A tebi je Gospodar tvoj dovoljan kao vodič i pomagač!” (El-Furkan, 31). Svaki poziv Vjerovjesnika imao je neprijatelja iz reda zločinaca i grješnika.
 
Stoga je obaveza pozivaoca, prije nego što pokrene svoju aktivnost na polju da’ve, da prvo razmotri moguće rezultate i posljedice i utvrdi činjenice.
 
Zbog svega navedenog, podstičem svoju braću koji pozivaju u Allahovu vjeru da upotrebljavaju mudrost i postupnost u svom djelovanju. Oni znaju da Uzvišeni Allah kaže: ”On daje mudrost kome hoće, a onome kome je mudrost darovana – darovan je blagom neizmjernim!” (El-Bekare, 269).
S tim u vezi mogu se navesti i mnogobrojni primjeri iz života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio učitelj dobra i najbolji i najmudriji pozivalac.
 
Pored toga što šerijatski tekstovi nedvosmisleno ukazuju na činjenicu da je obaveza svakome onome ko poziva u vjeru islam da se prije pozivanja prvo opskrbi ispravnim znanjem koje se temelji na Kur’anu i sunnetu, na tu činjenicu isto tako ukazuje i zdravi razum kojim ne upravljaju razne šubhe (sumnje) i niske strasti, jer kakvog bi smisla bilo da Allahu poziva osoba koja ne poznaje puteve koji Mu vode, niti ima osnovno znanje o Njegovom šerijatu? Kako bi se za ovakvu osobu uopće moglo reći da je onaj ko poziva ka Allahu?
Dakle, prioritet je da osoba prvo lično nauči i spozna Allahovu vjeru, a nakon toga da i druge u nju poziva.
 
Možda će neko reći: Ovaj tvoj govor je u suprotnosti sa riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: ”Prenesite od mene, pa makar i jedan ajet”, ali nije, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Prenesite od mene”, pa je stoga neophodno da ono što prenosimo dolazi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To je ustvari ono što i želimo. Ne mislimo da je svaki pozivalac u Allahovu vjeru obavezan da nauči jako mnogo islamskog znanja, već kažemo da je od izuzetne važnosti da poziva samo u ono što poznaje i da ne govori o onome što ne zna.
 
Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, (Drugo pravilo prilikom pozivanja ljudi u islam: ZNANJE I PROSVIJEĆENOST)
Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz

Nastaviti će se…