Aktuelno

Zločin u Bugojnu – terorizam, razbojništvo, hajdučija

287views
Redakcija minber.ba: Najveća prijetnja pravima čovjeka u savremenom dobu jesu zločinački akti koji su poprimili različite forme. Najopasniji od svih njih jeste zločin terorizma čija se opasnost danas, u odnosu na prijašnja vremena, uveliko povećala zbog strahovite razorne i ubojite moći sredstava koja su se pojavila u zadnjem stoljeću.
Svemu tome treba dodati još jednu posebnost našeg vremena, a to je velika ekspanzija javnog sektora sa uslugama koje okupljaju velike mase ljudi, poput javnog prijevoza, fabrika, sportskih terena i sl., koji postaju posebni ciljevi prljavih terorističkih ambicija.
 
Zločin terorizma, pored toga što predstavlja opću prijetnju za ljude, kao što su masovna uništenja ljudske populacije, prirodnih i imovinskih resursa, te kidanja odnosa i veza među ljudima, ipak nije pojava čijim se posljedicama i širenjem ne može ovladati.
Stoga, obaveza nam je da upozorimo na ovaj zločin, jer kao što prijeti cijelome čovječanstvu, on prijeti ponajviše islamu i muslimanima, iako ga mnogi tendenciozno ideološki vežu za islam ne znajući da je u primarne izvore islama ugrađena borba protiv ove vrste devijacije.

PREMA DEFINICIJI ISLAMA, TERORIZAM JE KLASIČNO RAZBOJNIŠTVO ILI HAJDUČIJA

 
U izvorima islama spominju se mnogi zločinački akti poput namjernog ubistva, bluda, krađe, nasilja, toksikomanije. Uz sve to, islam je jednoj vrsti zločina posvetio posebnu pažnju, jer sa sobom nosi epitete pravljenja nereda na Zemlji, sijanja straha i nesigurnosti, a to je zločin razbojništva koji je paralelan nazivu zločina terorizma u savremenim zakonima. U definicijima islama, razbojništvo je suprotno značenju mira, te se uvijek spominje u značenjima ubijanja ili griješenja.

RAZBOJNIŠTVO U ŠERIJATSKOJ PRAVNOJ TERMINOLOGIJI
 
Hanefijski učenjaci definiraju razbojništvo kao ”napad na prolaznike radi uzimanja njihovog imetka, tako da napadnutima bivaju oduzeti životi, nanesene rane i spriječen prolaz, svejedno da li ovaj zločin presretanja i napada činila kakva grupacija ili pojedinac, kada su već sposobni za to“.
Malikijski učenjaci imaju šire pojašnjenje razbojništva u koje uvrštavaju ”sve vrste zločina koji u sebi sadrže nasilje i ostavljaju posljedice, i to aktima narušavanja bezbjednosti, sijanjem straha i užasa među ljudima“.
U vezi s tim, malikijski učenjaci smatraju da je razbojništvo ”svako djelo koje spada u značenje izazivanja i činjanja nereda na Zemlji, npr. ubistva, atentati, silovanja, napadi oružjem na osobe i objekte i sl.“.
Šafijski učenjaci smatraju da ”razbojništvo označava nadmoćno presretanje drugih radi otimanja njihovog imetka, ubijanja ili zastrašivanja, uz upotrebu oružja i nepostojanje onih koji bi ugroženima pritekli u pomoć“.
Hanbelijski učenjaci smatraju da je razbojništvo ”presretanje ljudi uz upotrebu oružja, te nasilno uzimanje imetka”.
 
Ibn Hazm navodi definiciju razbojništva sličnu onoj koju su spomenuli malikijski učenjaci: ”Razbojnik je onaj ko, uz osjećaj nadmoćnosti i iz poriva za zastrašivanjem, presretne prolaznike i putnike čineći tako nered na Zemlji, uz upotrebu oružja ili bez njegove upotrebe, bilo noću ili danju, u nastanjenim i nenastanjenim područjima, svejedno bilo to uz otimanje imetka, nanošenje ozljeda ljudima, silovanje i sl. Takav je razbojnik jer upotrebljava silu i terorizira prolaznike.“
 
Dakle, u islamskom šerijatu ovim definicijama tretira se šire poimanje zločina razbojništva iz kojeg vidimo da je islam pretekao sve prijašnje a i današnje sisteme u prevenciji protiv terorizma i to propisivanjem oštrih kazni srazmjernih njegovoj opasnosti: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika” (El-Maide, 33). Pod pojam razbojništva svrstavaju se sve savremene terorističke aktivnosti, kao što su otmice aviona, brodova, uzimanje taoca, politički atentati, postavljanje eksplozivnih naprava i sl.
 
Shodno navedenim citatima, ovakvi zločini u islamskom pravu su akti razbojništva u širem smislu, te doslovno predstavljaju ono što svijet danas definira kao terorizam. Iako može postojati sporenje oko davanja odgovarajuće terminologije zločinima razbojništva opisanim u izvorima islama, ipak postoji saglasnost oko suštinskih značenja ovakvih akata.
 
Islamski pravni koncil u časnoj Mekki definirao je terorizam sljedećim riječima: ”Ataci i neprijateljstvo koje čine pojedinci, skupine ili države prema čovjeku vezano za njegovu vjere, život, razum, imetak i čast. Terorizam obuhvata zastrašivanje, uznemiravanje i prijetnje. Cilj terorizma je posijati strah i užas među ljudima, ili izložiti njihove živote, slobodu i sigurnost različitim opasnostima.“

ZLOUPOTRIJEBLJENI ISLAM

 
Opasnost terorizma posebno se očituje u onoj njegovoj verziji koja se mučki krije iza vjere i koja biva razlogom da pripadnici dotične vjere, zbog djela i negativne reputacije pojedinaca, počnu odstupati od svoje vjere. Takav terorizam sije raskol, razilaženje i smutnje kojima nema kraja, te naširoko otvara vrata zlu, prepirkama i obračunima.
Povrh svega toga, terorizam našoj čistoj, pravoj, milostivoj, blagoj i umjerenoj vjeri, daje epitet ekstremizma, žestine, pretjerivanja, te se u očima drugih formira pogrešna vizija da je islam nasilan i nesnošljiv. Ovo predstavlja veliko zlo i nedaću i povod je da ljudi zamrze vjeru i njene nosioce, a sve to ostvaruje snove neprijatelja koji jedva čekaju da spriječe muslimane da izvrše obavezu dostavljanja i poziva u Allahovu vjeru.
Također, terorizam, koji se pripisuje islamu, a stran je islamu, daje neprijateljima povode da krenu u ideološke pohode protiv muslimanske omladine, da ih udaljavaju od vjere i šire retrogradne ideje među njima.

IDEOLOŠKA POZADINA SAVREMENOG RAZBOJNIŠTVA I TERORIZMA

 
Nema nimalo sumnje da je ideja neosnovanog tekfira osnovni vodič do terorističkih aktivnosti, posebno kada se govori o čisto muslimanskim sredinama. Sami ideološki preci današnjih tekfirija – haridžije, dobili su ovaj naziv zbog podizanja pobuna i organiziranja oružanih napada na islamske vladare i vlast, od vremena Osmana i Alije, r.a., pa nadalje. Bili su vođeni idejom da su svi muslimani, njihovi neistomišljenici, prestali biti muslimani zato što su, prema njihovim skučenim i priprostim shvatanjima, počinili djela koja ih izvode iz okvira islama. To im je bio alibi za borbu protiv muslimana, a historijski fakti jasno govore da su haridžije imale daleko više predrasuda i bili krvoločniji prema samim muslimanima u čijim sredinama su živjeli negoli prema pripadnicima drugih vjera kojima su davali potpuna prava.
Možemo zaključiti da se kulminacija haridžijske ideologije uvijek iskazivala buntom i atakom na islamsku vlast i muslimane, pa tako i savremeni neoharidžizam – tekfirski pokret (sa svim svojim varijantama), u stanju beznađa i duhovnog kolapsa, zloupotrebljavajući pojam džihada, doživljava svoj vrhunac borbom i terorističkim atacima na neistomišljenike.

KAKO SUZBIJATI TEKFIRSKI TERORIZAM?

Proširena pojava tekfira, nasilja i terorizma po čitavom arapskom svijetu godinama je suzbijana silom, ali su ipak neki arapski sistemi u posljednje vrijeme odustali od ove varijante i zatvore pretvorili u preodgojne centre, jer ideja tekfira je čvršća i jača u ukoliko se sila protiv nje upotrebljava, a splasnut će i nestati ukoliko se suzbija intelektualnim i naučnim djelovanjem. Za to postoji i potvrda u Ibn Abbasovom, r.a., postupku koji je iz haridžijskog tabora svojim zdravim logičkim odgovorima vratio na hiljade zabludjelih pobornika haridžizma.
Ideja tekfira je za neoharidžije sveta i neprikosnovena, zasnovana je djelimično na čvrstim istinskim postavkama sa primjesama pogrešnih vizija, a žrtvovanje životom i imetkom za tu ideologiju predstavlja za njih jedan od najvećih ciljeva, tako da ih vertikalno djelovanje fizičkim metodama, koliko god bili zastrašujući, samo još više čini snažnijim, požrtvovanijim i okrutnijim.
Nekoliko islamskih intelektualaca kod nas, još od 2002. godine, zapaža u pojedinim krugovima nemile pojave pretjerivanja u vjeri koje često kulminiraju opasnim izopćavanjem – proglašavanjem ostalih muslimana nevjernicima.

 
Spomenuti intelektualci pojavu tekfira su gledali budnim okom, na vrijeme ga suzbijali u različitim krugovima, kao što su i na vrijeme upozorili domaću javnost na njegove pobornike, što je kasnije kulminiralo poznatim proglasom – deklaracijom, pa su potom tekfirske grupacije i pisanom i živom riječju atakovale na svakog od ovih intelektualaca. Oni protivnici tekfira, koji se nisu ustručavali istinu govoriti u javnosti, bili su čak fizički napadnuti od strane pobornika ove sulude ideologije.
Smutnja se privremeno ugasila zalaganjem, naučnim radom, tribinama i predavanjima, medijskim angažmanom, mada ta činjenica široj javnosti nije poznata, pa su žestoki tekfirski elementi, iako nisu nestali, prestali pržiti i paliti ognjem našu bošnjačku realnost.
 
Zadnji događaj u kojem su nevini ljudi izgubili živote, a život jednog čovjeka je vredniji od Kabe, pokazatelj je onoga što je malo ko smatrao da se može desiti, a plod je ideja koje smo prethodno spomenuli.
Stoga pozivamo sve one koji se ideološki mogu boriti protiv ideologije koja je dovela da ovakvog prljavoga čina, da poduzmu sve mjere na razotkrivanju i preventivnom suzbijanju ovakvih zločinačkih djela u koje vodi tekfir.
U tome će imati podršku svakog onoga ko svjesno čuva svoje vlastite interese i interese svoje neprikosnovene vjere.
 
Smatramo da nam je saradnja na tom polju prije svega vjerska dužnost, jer nas islam uči da nužno čuvamo i da bespotrebno opasnostima ne izlažemo ni svoje ni tuđe živote, časti, imetke, potomstvo i vjeru.

Allahu naš, sačuvaj nas smutnji dana i noći i uputi nas na put umjerenosti, savjesnosti i odgovornosti. Ne prepusti da nas povedu nesavjesni i neuračunljivi, koji bi i nas i našu vjeru u propast odveli. Amin!
 

 
Redakcija minber.ba    info@minber.ba