Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/wp-content/themes/bingo/templates/template_single_post.php on line 1022
Rekaik

Zatočenici trena

422pregledi

Piše: Alma Taletović, prof.

Na prozračnom nebeskom šarenilu svjetlost je milovala oblake, a proljetni povjetarac razgonio sve  tmurne i hladne boje, nekako stidljivo, a opet odlučno svjedočeći da i poslije kiše dolazi sunce. I tada, kada se pojavi svjetlost, čovjek postaje svjestan blagodati tih trenutaka, Allahovih darova, i postaje zahvalniji i u srcu potpuniji. Tek kada prođu oluje i vjetrovi, i kada bujica sa sobom odnese sve nepoželjno i poželjno čovjek postaje budniji i svjesniji prolaznosti ovodunjalučkih trenutaka. Nauči se boriti s njima, nauči ih prihvatiti i nauči ih ispratiti.
 “Samo jednom imaš taj trenutak i nikada više…“, šapnuh joj tiho i bojažljivo, a riječi se oteše sa mojih usana izglačane sa bezbroj emocija. Krhka poput stakla i snažna poput planine u isti mah, ona klimnu glavom u znak odobravanja. Pogledah je krajičkom oka i vidjeh kako grize usnu i stišće toplo dječiju ručicu. Znala sam da željno čeka ovaj trenutak. Znala sam da je proplakala nad njim bezbroj puta. Znala sam koliko je bila hrabra i vidjela sam kada je izabrala borbu umjesto prepuštanja, nadu umjesto očajanja… A samo Allah zna koliko je njeno srce pucalo…

Zastala je nad mojim riječima, nad ovim prekrivačem što ima samo jednu svrhu – da joj bude toplije oko srca. Evo, da mogu, otklonila bih joj svu tugu, izbrisala kristalni nemir na linijama života. Sada mi preostaje samo da je tješim riječima, i budem uz nju, još samo ovaj trenutak. Osjetih, prije nego što vidjeh kako otpusti bolnu suzu, pobunjenički biser, nerado i  uz jecaj u kojem su se razlile najskrivenije niti i prosule u najrazličitijim smjerovima. Vratit će se opet. I neka se opet vrate, jer suze su izaslanici duše i ono što je unutra ide prema vani, neminovno i sigurno, a ona će ih prihvatiti, živjeti s njima, umjesto protiv njih. Naše je da se borimo kada boriti se treba, ali je na nama i da prihvatimo kada treba prihvatiti usud. Kada se boriti i kada prihvatiti bez pogovora, skrušeno i predano, voda je mudrosti. Jer, za sve ima trenutak. Svi  njeni trenuci odlomljeni su od prikrivenog srca, trenuci iščekivanja i borbe sa nemani zvanom nepravda. Ušla je nepozvana kao razbojnik da uzme ono što joj ne pripada, ono što nije njeno. Znala je, jedno joj je lice, a bezbroj naličja. I sada, dok je čekala da joj isporuče muža, drhtavim rukama stiskala je dječiju ručicu, milovala očima pogled pun nade i iščekivanja koji joj uputi Nejra. ”Mila, konačno smo dočekale i taj dan. Sad će babo”, tiho izusti hrabreći i sebe i kćer.                 
-Mama, da samo znaš kako sam ga poželjela.
-Znam, mila, osjećam.
-Hoće li me prepoznati?
-Hoće.
-A Bilala?
-Hoće.
-A Fatimu?
-Hoće.
-A tebe?
-Hoće mila. Bit će dobro, sve će biti dobro. Vidjet ćeš – reče drhtavim glasom u kojem su se skupile sve miline i nada, nježnost, zebnja, strah  i sav otpor i čvrstina u isti mah.
I to ju  je držalo u životu.Vjera da će biti bolje, vjera da će joj se vratiti. Mora se vratiti. Mora i hoće. Zato se i borila, grčevito poput utopljenika. Prepoznala je iskušenje, prepoznala udarac sudbine i nije htjela i nije željela i nije smjela da potone. A vidjela je, o tako je dobro vidjela da su mnogi jednostavno postali utopljenici, a ne plivači. I znala je da kada te usud baci u more, na početku toneš, o kako je to dobro znala. Toneš do dna. Izoštre ti se sva čula, probude intuicije, svijet posmatraš drugim očima, čekaš smrt, ali ona sporo dolazi. U  trenucima iščekivanja, samosažalijevanja, plača nad sobom i sudbinom, pojavi se nur. Pojavi se poput svjetionika
 u tamnoj maglovitoj noći. I tada, u zavisnosti od vjere koju imaš, odlučiš hoćeš li biti utopljenik ili plivač. Postane ti  kristalno jasno i ono što se čini nejasnim, nerazgovjetnim – potonuti u tami, predati se, jer je tako lakše, ali bolnije po dušu, ili boriti se. Znala je da je borba jedino što joj preostaje, jer sve na svijetu ima svoje zašto i zato. Zašto su joj  grubo oteli muža? Zašto ubijaju i muče muslimane? Zašto su oni tako jaki, a mi tako slabi? Odgovor je jednostavan. Može ga oslušnuti i razbistriti, uočiti samo nur.

 Nur je svjetlo ljubavi, istine, svjetlo neodustajanja, potpunog oslanjanja i predavanja, gromoglasnog mira, nur je izbor. Naše je samo ono što uradimo, naše je samo ono za šta se izborimo. Naša je borba i naš trud. I niko nije žeđ utolio vapeći za čašom vode i pružajući samo ruke prema njoj. Potrebno je uzeti ono što želiš. Naš je osjećaj i naš izbor. Pravi istinski vjernici su oni koji zbog Allahove presude u dušama nimalo tegobe ne osjete. I to je njihov izbor.  Znala je to, kao što je znala da su ljudske presude  često nepravedne. Često. I one izrečene i one neizrečene.
S bolom u duši, boreći se protiv naleta suza koje bi odale svu agoniju koju je proživljavala hraneći djecu, boreći se za njih dok su joj dušmani otrgli dio nje. Sada, nakon toliko godina, čekala je da joj vrate muža. Baš tako.Vrate. Uzeli su ga bez pitanja, bez provjere, bez milosti. Kao što to rade svi oni zaslijepljeni. Čekajući na aerodromu da joj deportuju  muža, onoga koga oteše, zavezaše, bez objašnjenja oduzeše. Nikada, baš nikada neće zaliječiti ranu koja joj je u prsima  a  oprostit će,tako je radio i Poslanik a.s.  
Za ljude uvijek postoji nada, sve dok duša ne dođe do grkljana. Nije njeno da sudi. Godine razdvojenosti bile su preduge, a njegove agonije su u stanju da sasuše duh, ispiju obraze, oslabe tijelo. Sve je to znala, ali je duboko znala da je Allahova milost bezgranična, prosto nema obala, nema joj ravne niti premca. Jednostavno nema. Zato je sada tu i sada čeka. U čekanju je spas. U nadi je utjeha. U borbi je izlaz. Ona je iskusila i nadu i borbu, a sada čeka. Znala je da onaj ko se ”osloni na Allaha, Allah mu je dovoljan“. I nema te neravnine koju Allah ne može ispraviti, niti tog brda koje On ne može pokrenuti, niti tog mora koje On ne može razdvojiti. Nema duše koju On ne pomiluje… svaki dan… jednostavno nema… Ja Rabb, Ti spoji ono što je slomljeno, Ja Rabb, Ti si kadar.

Viđala sam Nejrino krhko, odlučno lice mu’minke. Poput talasa život ju  je nosio sad na jednu, sad na drugu stranu. A ona ustrajna, odlučna, nepokolebljiva. Baš kakva treba biti pred onima koji bi je htjeli poraziti. I samo ovaj trenutak živi i bori se za njega. Često mi je znala reći: “Još samo ovaj put, još samo ovaj trenutak je važan jer za njega će se odgovarati. Samo ovaj trenutak možemo promijeniti, samo ovaj trenutak imamo izbor, samo ovaj trenutak osjećamo život i samo ovaj trenutak je trenutak borbe. Dok ne postane prošlost, a za prošlo će se odgovarati. Samo ovaj trenutak imam i ne bih da ga izgubim.“

Voljela bih da tu sestru zagrlim srcem, jer riječi nemam. Mnogo je onih koji bi na njenom mjestu posrnuli, postali utopljenici. Ona je odlučila da se bori i ja nemam riječi da opišem tu ustrajnost i ljubav prema Allahu. Ljubav u kojoj je ono unutrašnje identično sa spoljašnjim. I takav vjernik treba biti. Uvijek isti i kada je sa drugima i kada je sam. Sam, a Allah gleda. Nemam riječi da opišem tu borbu i tu upornost. Jako, a opet krhko srce. Dovoljno krhko, nježno da razluči šta je istina, a šta laž, šta je dunjaluk i kamo vodi. Jer, svi putevi dunjalučki vode jednom konačištu, jer svi dunjalučki putevi vode jednoj stanici – ahiretu. Kraj je neizbježan. Ima ga i čovjek, i stablo, i ptica, i vlat trave, i onaj odsjaj na prozračnom nebeskom šarenilu. Za kraj se treba pripremati, a za život boriti. Ne živimo za život, živimo za smrt. Mi smo samo putnici koji čekaju da se vrate Stvoritelju. A poputnina su naša djela, jedino to nosimo. Uspjet će oni koji dušu očiste na ovom svijetu, a propast će oni koji je upropaste. Pogledah Aminu i dječicu kako željno iščekuju svoj trenutak, trenutak kada će se ostvariti njihove želje. Znala sam da je to pitanje vremena i polahko odbrojavamo minute kada će dočekati ono što su željeli. Na licima se rasu prostrano šarenilo protkano nitima radosti, ushićenja, olakšanja i zahvalnosti. Dočekali su babu, vidjeli su ga, zagrlili, pomilovali. I on njih. Postala sam svjesna u tim trenucima dok su se radovali jedni drugima da i ono nemoguće postaje moguće. Samo ako se istinski želi. Samo ako u mislima ne bude sumnje. Samo ako se čovjek trudi. Samo ako se čovjek osloni na Allaha i Njemu preda svoje brige, strahove i sve životne neravnine. Samo ako čovjek odluči da slijedi nur, da slijedi svjetlo na Svjetioniku, i samo ako vjeruje, postat će onaj koji dolazi do cilja, onaj koji je pobijedio talase.