ISTAKNUTOTefsir

Zastupljenost i vjerodostojnost hadisa u djelu „Fi zilali-l-Kur’an“ – „U okrilju Kur’ana“ autora Sejida Kutba 

509views

Piše: Abdulvaris Ribo

 Tefsir «Fi Zilalil-Kur’an» od autora Sejjida Kutba je jedan od najpozantijih i najpopularnijih tefsira savremenog doba. Po svojim karakteristikama i sadržaju ubraja se i u racionalne i u tradicionalne tefsire, iz razloga što njegov autor, komentarišući kur’anske ajete, često navodi mišljenja Zamahšerija, Kurtubija, Ibn Kesira i drugih poznatih mufessira, ili daje svoje vlastito mišljenje i komentar. Ovaj tefsir je, ustvari, sinteza tradicionalnog i racionalnog.

Neki ga, također, ubrajaju i u tefsire islamskog pokreta, (التفسير الحركي), jer potiče na rad, pokreće na akciju i poziva na davanje maksimalnog doprinosa za Islam.[1]

«Fi Zilalil-Kur’an» je postao vrlo aktuelan i čitan među muslimanima općenito, a naročito među muslimanskom omladinom. Yvonne Y. Haddad, govoreći o Sejjidu Kutbu kao obnovitelju islamske misli, kaže: « Sejjid Kutbovo tumačenje Kur’ana postalo je vrlo popularno zbog svog jasnog književnog stila i svog privlačnog didaktičkog i homiletičkog pristupa.»[2]

Kutbov tefsir je postao popularan i zbog toga što ,- kako smo prethodno spominjali,- pripada živim tumačenjima Kur’ana, koja u dušama islamskih aktivista bude borbeni duh i potiču ih na maksimalnu angažiranost na putu rada za Islam. «Po drugi put ukazujemo da Kur’an otkriva svoje tajne samo onima koji se bore u skladu sa Kur’anom i u borbi provode veliki džihad.»[3]

S obzirom da je tefsir Sejjida Kutba po mnogo čemu poseban i karakterističan, a prije svega po jednom novom pristupu tumačenju Kur’ana i njegovom razumijevanju, gdje se odbacuje dotadašnji dekadentni pristup, često su ovaj tefsir i njegov autor bili predmet mnogobrojnih analiza i kritika. Najčešće su analizirani i kritikovani njegovi stavovi o pojedinim akaidskim pitanjima, njegov odnos prema islamskom pravu (fikhu) i njegovo razumijevanje pitanja suvereniteta u zakonodavstvu i vlasti(hakimijjet). Među onima koji su kritikovali Kutbov tefsir bilo je dosta, kako objektivnih i dobronamjernih, tako i zlonamjernih kritičara.

Jedna od karakteristika po kojoj tefsir Sejjida Kutba možemo svrstati i u tradicionalne tefsire je i činjenica da on, komentarišući kur’anske ajete, nerijetko navodi Poslanikove, sallallahu alejhi we sellem, hadise.[4] Za razliku od prethodno spomenutih pitanja koja su bila čest predmet analize i kritike, mnogo manje i rijeđe su analizirani i kritikovani hadisi koje Kutb navodi u svome tefsiru. Kako na arapskom, tako i na bosanskom jeziku napisan je veoma mali broj studija koje se bave ovom tematikom.

Moj cilj u ovome istraživanju je utvrditi status hadisa ili poslaničke tradicije u Kutbovom tefsiru, odnosno, ispitati zastupljenost hadisa, vjerodostojnost, njegov odnos prema hadisu općenito, a posebno prema ahad predajama i formu u kojoj je navodio hadise.[5] Nastojat ću da predočim šta su o hadisima koji su navedeni u Zilalu kazali autoriteti iz hadiskih nauka, kako oni iz ranijih generacija, tako i ovi potonji.

Zastupljenost hadisa u Zilalu

    Alevi Es-Sekkaf, autor knjige «Tahridž ehadis ve asar kitab Fi Zilali-l-Kur’an», u njenom predgovoru kaže da je u Kutbovom tefsiru pronašao preko devet stotina hadisa i predaja od ashaba i tabiina.[6]

Ako uzmemo u obzir da se ne radi o klasičnom tradicionalnom tefsiru, nego više o racionalnom, i da njegov autor nije bio od onih mufessira koji su ujedno bili i muhaddisi (hadiski eksperti), onda se može  reći  da je hadis u Kutbovom Zilalu prilično zastupljen.

Međutim, ako po ovome pitanju izvršimo komparaciju Zilala sa ostalim tefsirima, kao što je Taberijev ili Ibn Kesirov tefsir, gdje Ibn Kesir samo u prvome džuzu Kur’ana navodi preko stotinu hadisa,[7] onda možemo kazati da je hadis u Kutbovom tefsiru poprilično slabo zastupljen.

Poznato je da su pristalice racionalnog tefsira imali kritički odnos prema slabim i neautentičnim predajama i prema israilijatima (židovsko-kršćanska predanja), za razliku od tradicionalista koji su u svojim tefsirima često navodili, kako slabe i neautentične hadise, tako i israilijate. Takav odnos, više kao pristalica racionalnog nego tradicionalnog tefsira, imao je i Sejjid Kutb. To, možda, i jeste jedan od razloga relativno slabe zastupljenosti hadisa u Zilalu.

Pored hadisa Sejjid Kutb navodi i veliki broj predaja od ashaba i tabi’ina (eser- athar).[8]

Kutbov stav o  israilijatima    

Sejjid Kutb , kao i sve druge pristalice racionalnog tefsira, imao je kritički stav prema jevrejsko-kršćanskim predanjima i legendama ili takozvanim israilijatima. Zbog toga u njegovom tefsiru nema ni jedne ovakve predaje koju on prihvata i uzima u obzir kao argument. On je i na mnogim mjestima kritikovao mufessire koji su u svojim tefsirima koristili ove predaje.

Njegov stav prema israilijatima se jasno vidi iz njegovih riječi kada, govoreći o Potopu za vrijeme Nuha, alejhis-selam, kaže:  « Na kraju, da li je ovo bio opći potop na Zemlji ili je bio ograničen na područje gdje je bio upućen Nuh alejhis-selam? Gdje su granice toga u Starom ili Novom zavjetu? To su pitanja na koja se ne može dati odgovor. Može se samo pretpostaviti, a pretpostavka nije ni blizu istine. Mogu se također koristiti israilijati, ali se oni ne mogu uzeti kao dokaz. Osim toga, israilijati nemaju nikakve vrijednosti kada je u pitanju realizacija ciljeva kur’anskog kazivanja.» (U okrilju Kur’ana, 12/74).[9]

Drugi o hadisima u Zilalu

Prethodno je spomenuto da je mali broj islamskih analitičara koji su pravili kritički osvrt na hadise u Kutbovom Zilalu, pa je, stoga, i mali broj ocjena i analiza koje se odnose na to pitanje.

Kada je u pitanju vjerodostojnost i status hadisa u Zilalu, zanimljivo je da ćemo naići na različite izjave i ocjene. Dok jedni izjavljuju da je Kutb u svome tefsiru koristio samo vjerodostojnu tradiciju, drugi ,pak, tvrde da je, pored slabih i neautentičnih (daif) hadisa, ponekad navodio i apokrifne predaje i predaje bez ikakve osnove (seneda).

Tako prof. dr. Jusuf Ramić, u svome tekstu pod naslovom «Vjerodostojnost tradicije», a koji je objavljen u listu «Oslobođenje», od 22.10.2000.g., kaže: « U tumačenju kur’anskog teksta , on samo navodi vjerodostojnu tradiciju.»[10]

U svome djelu « Idžtihadatut-tefsiri fil-karnir-rabi’i ašer», Fahd ibn Abdurahman Er-Rumi, o hadisima u Zilalu kaže: « Kutb je u većini svoga tefsira navodio dobar broj hadisa koji su u vezi sa ajetom koji tumači, ali je ponekad izostavljao hadise koji su vjerodostojni, a koji se odnose na temu u tumačenom ajetu. Pored toga, nekada je navodio slabe (daif) hadise, bez navođenja stepena njihove vjerodostojnosti i zbirke u kojima se nalaze.»[11]

    Alevi Es-Sekkaf, jedan od istraživača koji je detaljnije analizirao i ispitivao hadise u Zilalu, kaže: « Autor ovog djela nije bio od onih koji su pripadali ovoj naučnoj disciplini. On navodi mnogo hadisa, od kojih su neki vjerodostojni (sahih), neki slabi (daif), a neki, pak, nemaju nikakve osnove.»[12]

Među onima koji su bili strožiji prema Sejjidu Kutbu u ocjeni hadisa u njegovom Zilalu je i Ihsan ibn Muhammed ibn Abbas El-Utejbi. On u svome članku, pod naslovom « Vekafat me’a kitab Fi Zilalil-Kur’an» (Osvrt na knjigu U okrilju Kur’ana), kaže: « Na ovu knjigu postoje mnoge zamjerke. Ovdje ću spomenuti samo neke primjere iz prvog i drugog džuza, koji su, ustvari, slika i preostalog dijela knjige. Te zamjerke su:

  1.  Da ne prihvata ahad hadise u pitanjima akide (vjerovanja), pa je zbog toga odbacio neke vjerodostojne hadise, kao, naprimjer, hadis u kojem se spominje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, bio opsihran, a kojeg bilježe Buharija i Muslim.
  2. Druga zamjerka je da mnogo navodi slabe(daif) i apokrifne(mewdu’) hadise, kao što je hadis: « U imetku, pored zekata, postoji i druga obaveza.» Hadis bilježi Tirmizi(3/48) i ocjenjuje ga slabim(daif). (Fi Zilalil-Kur’an, 1/231).[13]

Vjerodostojnost hadisa u Zilalu

    Na osnovu prethodno spomenutih ocjena i izjava objektivnih analitičara i kritičara hadisa, te na osnovu moga skromnog uvida u određeni broj hadisa u Zilalu, može se zaključiti slijedeće:

  • Da Sejjid Kutb u većini slučajeva u svome tefsiru navodi vjerodostojne (sahih) hadise.
  • Da, pored vjerodostojnih, navodi i priličan broj daif (slabih) hadisa.
  • Da je naveo i nekoliko apokrifnih hadisa i hadisa za koje, uopće, ne postoji sened.[14]

Primjer vjerodostojnog (sahih) hadisa u Zilalu

Kao primjer vjerodostojnog hadisa kojeg Sejjid Kutb navodi u svome tefsiru, je hadis od Ubade ibn Samita, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: « Onaj ko ne prouči fatihu u namazu, nema ni namaza.»[15] (Zilal, 1/21, U okrilju Kur’ana, 1/12)

Primjer neautentičnog (daif) hadisa u Zilalu

Od daif (slabih) hadisa koje Sejjid Kutb navodi u svome Zilalu je i hadis kojeg su zabilježili Ibn Madže i Et-Taberani od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallalahu alejhi we sellem, rekao: « Jedan Allahov rob je rekao: « Bože, Tebi hvala kao što odgovara Tvojoj uzvišenosti i veličini Tvoje vlasti.» To je dovelo u nepriliku dvojicu meleka, jer nisu znali šta da upišu. Tada su otišli do Allaha i upitali: « Gospodaru naš, taj i taj čovjek nešto reče, pa mi ne znamo kako da to upišemo.» Allah, kome je najbolje poznato šta je rekao, ih upita: « A šta reče taj Moj rob?» Meleki odgovoriše: « Gospodaru naš, rekao je: « Bože, Tebi hvala koliko odgovara Tvojoj uzvišenosti i veličini Tvoje vlasti!» Allah im tada reče: « Upišite upravo onako kako je rekao Moj rob, da bi Me sreo i da bi ga za to nagradio…» (Zilal, 1/22, U okrilju Kur’ana, 1/14)

Hadis su zabilježili Ibn Madže i Et-Taberani i u lancu prenosilaca (senedu) se nalazi Sadeka ibn Bešir i Kudame El-Džumehi čija pouzdanost i povjerljivost je upitna i sporna.[16]

Da li u Zilalu ima apokrifnih hadisa

Alevi es-Sekkaf, u svome već spomenutom djelu Tahridž ehadis ve asar Fi Zilali-l-Kur’an navodi pet hadisa koje su hadiski učenjaci ocjenili apokrifnim ili lažnim (mevdu’), a koje je Sejjid Kutb uvrstio u svoj tefsir. To su slijedeći hadisi:

a) Hadis koji prenosi El-Hasen ibn Jahja El-Hušeni od Hišama ibn U’rve, on od svoga oca, a on od Aiše, radijallahu anha, kao, navodno, Poslanikove riječi: « Ko poštuje i uvažava novotara, pomaže u rušenju islama.» (Zilal, 2/1130) Hadis su zabilježili Ibn Adijj u djelu El-Kamil, (1/90), Ibn Asakir, (4/322), Ibn Hibban u djelu El-Medžruhin, (1/215), Ebu Nu’ajm u djelu El-Hiljeh, (5/218). Hadis, također, spominje i Ibn El-Dževzi u djelu El-Mevdu’at, (1/281).[17] U lancu prenosilaca ovog hadisa sporan je El-Hušeni za kojeg mnogi hadiski analitičari i kritičari kažu da je nepouzdan i nepovjerljiv, a neki kažu i da prenosi dosta apokrifnih ili izmišljenih hadisa. Tako Ibn Hibban u djelu Ed-Du’afa; (1/235) o njemu kaže: « Hadisi koje on prenosi su munker[18]. Prenosi, navodno, od pouzdanih prenosilaca hadise koji nemaju osnove (seneda). Ovaj hadis je lažan i izmišljen.»[19

b) Hadis: « Ko ubije neprijateljskog vojnika, njemu pripada toliko i toliko. Ko dovede zarobljenika, njemu pripada toliko i toliko. Ubrzo Ebul-Jesir dovede dvojicu zarobljenika i reče: « Allahov Poslaniče, -Allah te blagoslovio,- ti si nam obećao.» Na to ustade S’ad ibn ‘Ubade i reče: « Allahov Poslaniče, ako ovima dadneš, tvojim ashabima ništa neće ostati, a nas od toga nije spriječila skromnost prema sevapu, niti  strah od neprijatelja, nego smo ostali ovdje radi tvoje zaštite, da ti nebi prišli s leđa.» Tako se među njih zametnu rasprava, pa Uzvišeni Allah objavi: « Pitaju te o ratnome plijenu. Reci: « Ratni plijen pripada Allahu i Njegovu Poslaniku….»[20] (Zilal, 3/1472).

Za ovaj hadis Alevi Es-Sekkaf kaže: « Hadis je apokrifan (mevdu’), i sa spomenutim događajem ga bilježi Ebu Nu’ajm u djelu El-Hiljeh, od Es-Sevrija, on od Muhammeda ibn Es-Saiba El-Kelbija, on od Ebu Saliha, a on od Ibn Abbasa. Ebu Salih je nepouzdan (daif) prenosilac, a El-Kelbi je poznat kao lažac (kezzab). On je jedne prilike rekao Es-Sevriju: « Sve što sam ti prenio od Ebu Saliha je laž.» Vidi: El-Musannef, ( 5/239), El-Hiljeh, (7/102) i Tefsir ibn Abbas ve mervijatihi, ( str. 26.)[21]

Ibn Hadžer u vezi sa El-Kelbijem kaže: « Kaže Mu’temir ibn Sulejman, prenoseći od svoga oca: « U Kufi su bila dva lašca, a jedan od njih je El-Kelbi.» Buharija je, isto, rekao: « Jahja i Ibn El-Mehdi su ga u potpunosti odbacili.»[22]

c) Događaj koji je vezan za S’alebu ibn Hatiba, a koji se navodi kao povod objave od 75-77 ajeta sure Et-Tevba. Alevi Es-Sekkaf za ovu priču i povod kaže: « Priča je izmišljena kao povod, a zabilježili su je Et-Taberani, Ibn Džerir, Ibn Ebi Hatim i El-Bejheki, i to svi preko Alija ibn Jezida El-Elhanija, a on je nepouzdan (daif) prenosilac.  Vidi; Tefsir Et-Taberi, ( 14/370- Šakir) i El-Fethus-semavi, (2/691).[23]

Kaže ibn Hadžer: « Kaže Es-Sadži: « Svi islamski učenjaci (muhaddisi) su jedinstveni da je on nepouzdan (daif) prenosilac.»[24]

d) Hadis: « Ko radi Allaha iskaže poniznost, Allah će ga uzdići. Takav sebe prezire, a ljudi ga uvažavaju. Ko se oholi, Allah će ga poniziti. Takav sebe smatra velikim, a kod ljudi je toliko prezren, da im je mrži i od psa i od svinje.» (Zilal, (4/2228) Hadis je u ovoj formi apokrifan (mevdu’), a zabilježili su ga: Et-Taberani u El-Evsatu, Ebu Nu’ajm u El-Hiljetu i El-Hatib u Tarih Bagdad. Međutim, Muslim, Ahmed i Tirmizi su zabilježili slijedeći hadis: « Niko radi Allaha nije pokazao poniznost, a da ga Allah nije uzdigao.»[25]

U svome djelu « Silsiletul-ehadis ed-da’ife vel-mevdu’a», El-Albani kaže: « Hadis je apokrifan (mevdu’) i bilježi ga Et-Taberani u djelu El-Mu’džemul-evsat, (8472), a od njega ga prenosi Ebu Nu’ajm u djelu El-Hiljeh, ( 7/129) i Hasan ibn Ali El-Dževheri u djelu Medžlis minel-meali, (66/2), kao i El-Hatib u djelu Tarih Bagdad, (2/110), svi od Se’ida ibn Selama El-‘Attara, koji kaže: Pričao nam je Sufjan Es-Sevri, od El-E’ameša, on od Ibrahima, a on od Abisa ibn Rebi’a da je rekao: « Čuo sam Omera ibnul-Hattaba da kaže: « O ljudi…..» (hadis)

Se’id ibn Selam je lažac, kao što se navodi u « El-Medžme’u» (8/82).[26]

e) Hadis: Povod objave ajeta: « Reci ti meni o onome koji istinu izbjegava i malo udjeljuje, i posve prestane udjeljivati.» (En-Nedžm, 33-34). (Zilal, 6/3414) Ova predaja se ne može prihvatiti, jer je navedena bez seneda, a općeprihvačeno pravilo u klasičnoj hadiskoj nauci je da se predanja bez seneda ili pouzdanog lanca prenosilaca odbacuju. I metn (tekst) same predaje je također neprihvatljiv i sporan. Predaju je bez seneda naveo El-Vahidi u svome djelu «Esbabun-nuzul» str. 338.[27]

Kutbov stav o ahad predajama

Od kritika koje su iznešene na račun Sejjida Kutba je i kritika na njegov odnos prema ahad predajama hadisa, odnosno, na njegovo neprihvatanje ahad hadisa u pitanjima akaida (vjerovanja), što se potvrđuje činjenicom da nije prihvatio hadis u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bio opsihran. Naime, sporni hadis je došao u nekoliko sličnih predaja, koje su zabilježili: Buharija, Muslim, Ahmed i drugi, a u kojima stoji da je Židov po imenu Lubejd ibn El-E’asam Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, u Medini napravio sihr, tako da mu se- neki navode nekoliko dana, a neki nekoliko mjeseci- pričinjavalo da prilazi svojim ženama.

Povodom toga Uzvišeni Allah mu je objavio sure El-Felek i En Nas i obavijestio ga gdje se nalazi sihr. Kada je sihr pronađen i kada je Poslanik proučio ove dvije sure, njegovo dejstvo je prestalo i nestale su tegobe koje je prethodno osjećao.

Nakon što je ukratko spomenuo šta se navodi u ovim predajama, Sejjid Kutb je rekao: « Međutim, sve ove predaje su u koliziji sa poslaničkom nepogriješivošću u postupcima i dostavljanju objave i ne mogu se prihvatiti zbog našeg vjerovanja da su svi Poslanikovi postupci i riječi Sunnet i Šerijat. Također se suprotstavljaju kur’anskom negiranju mogućnosti da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bio opsihran, i poricanju neistine koju su na njega iznosili idolopoklonici. Stoga držim da su ove predaje neprihvatljive. Isto tako, ahad hadisi se ne mogu uzimati kao argumenti u pitanjima akide. U tim pitanjima se obraćamo na Kur’an. Da bi prihvatili hadise koji se dotiću temelja vjerovanja, uvjet je da dostignu stepen tevatura, a ni jedna od ovih predaja nije dostigla taj stepen, a da ne spominjem da je ispravnije mišljenje da su ove dvije sure objavljene u Mekki, što u osnovi slabi druge predaje ovoga hadisa.»[28]

    Ovaj svoj stav Sejjid Kutb potvrđuje i na drugom mjestu u Zilalu, pri komentaru 49. ajeta sure El-Enfal, gdje se spominje hadis u kojem stoji da je šejtan na Dan Bedra nevjernicima prikazivao lijepim njihova loša djela.[29]

Očito je da je Sejjid Kutb u ovome, kao i u mnogim drugim pitanjima, bio pod snažnim utjecajem Muhameda Abduhua i drugih pristalica racionalnog tefsira, koji, također, u pitanjima akide nisu prihvatali ahad predaje hadisa. Zbog toga su odbacili veliki broj autentičnih predaja, smatrajući ih slabim ili čak patvorenim, pa makar ih autentičnim ocjenili i najveći hadiski eksperti, poput imama Buharije i Muslima, kao što je slučaj sa prethodno spomenutim hadisom.

Dr. Jusuf El-Kardavi o takvom odnosu prema Poslanikovim hadisima kaže: « Brzopletost u odbacivanju hadisa koji nam je nejasan- makar bio sahih-je opasan avanturistički pothvat na koga se ne odvažavaju u nauku dobro upućeni. Takvi imaju visoko mišljenje o prethodnicima ovoga Ummeta. Kada se utvrdi da su prethodnici prihvatili određeni hadis kao vjerodostojan, i da ga nije zanijekao ni jedan poznati učenjak, to znači da oni u njemu nisu našli nikakvu ozbiljnu  mahanu ili kontradiktornost.

    Obaveza objektivna učenjaka je da prihvati hadis i da pokuša naći razumno značenje i odgovarajuće tumačenje. To je, ustvari, razlika između mu’tezila i ehlu sunneta po ovom pitanju. Mu’tezile odmah odbacuju svaki problematični hadis koji je u suprotnosti sa njihovim vjerskim i spoznajnim aksiomima, dok ehlu sunne upotrebljavaju svoje umove u nastojanju da nađu prihvatljivo objašnjenje, da spoje dva – na prvi pogeled – nespojiva hadisa i da izmire naizgled kontradiktorne predaje.»[30]

    Profesor  Muhammed Tevfik Berekat, u svojoj knjizi « Sejjid Kutb- hajatuhu ve menhedžuhu fit-tefsiri ven-nakdul-muvedžddžehu ilejhi», na neki način pokušava opravdati Sejjida Kutba, pa kaže: « U ova pitanja, za koja smo se nadali da će u vezi s njima promijeniti svoj stav, ulazi i pitanje ahad predaje vezane za sihr koji je napravljen Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem[31]

Na drugom mjestu u istoj knjizi,- objašnjavajući da postoji više predaja ovoga hadisa koje jedna drugu pojašnjavaju i ukazuju da sihr, koji je napravljen Poslaniku, ne dotiće njegovu poslaničku nepogriješivost,-  također, kaže: « Vjerujemo da Sejjid Kutb- rahmetullahi alejhi, na ovu činjenicu nije obratio pažnju, a mimo toga u prošlosti je bio pod  snažnim utjecajem ideja Muhammeda Abduhua, kojih se malo po malo oslobađao, ali u vrijeme kada je pisao Zilal u njegovom starom izdanju, tih ideja se nije bio u potpunosti oslobodio. Također vjerujemo, da je do toga mjesta stigao u novom izdanju, sigurno bi promjenio svoj stav. To uvjerenje nam potvrđuje činjenica da je uveliko promjenio svoje prvobitne stavove, u mnogim pitanjima koja su vezana za Sunnet i predaju. Ova promjena je uočljiva za svakog ko je pročitao oba izdanja.[32]

    Sejjid Kutb nije promjenio svoj stav o ahad predajama, međutim, vrlo važno je ukazati na jednu drugu stvar, a to je da on nije u potpunosti odbacivao i negirao spomenutu vrstu predaje (hadisa), nego je prema takvim hadisima, u pitanjima akide, imao samo jednu dozu opreza, s obzirom da,- po njegovom uvjerenju, – ahad predaje  predstavljaju neizvjesno znanje (‘ilm zannijj) i prema tome nisu obavezujuće.. Tako u suri El-Enfal, kod tumačenja 49. ajeta koji govori kako je šejtan nevjernicima na Dan Bedra, uljepšao njihova djela, kaže: « Mi se, – u skladu s našom praksom u Zilalu,- nećemo detaljno osvrtati na te transcedentalne stvari za koje ne postoji kur’anski tekst ili poslanički autentični mutevatir-hadis. To su stvari vjerovanja (akide) koje nisu obavezujuće, osim ako se za njih navodi tekst koji je dostigao taj stepen. Međutim, u isto vrijeme ih nećemo ni osporavati ni odbaciti.»[33]

Ovakav Kutbov stav prema ahad predajama nije neko novo i iznimno mišljenje, jer poznato je da različiti stavovi po ovome pitanju potjeću još iz ranih stoljeća Islama, iako takvu podjelu Poslanikovih, sallallahu alejhi we sellem, hadisa (na mutevatir i ahad) nisu poznavale prve generacije muslimana (selef).

Među islamskim učenjacima ne postoji spor kada je u pitanju autoritativnost mutevatir predaja hadisa. Predaja oko koje postoje različita mišljenja je pojedinačna predaja ili u hadiskoj terminologiji poznata kao ahad predaja. Po pitanju autoritativnosti ahad predaja u pravnim pitanjima (ahkam), među islamskim učenjacima,- osim nekih koji ne pripadaju ehlu sunnetskom pravcu,- postoji jedinstven stav da se takve predaje mogu uzeti kao argument. Sporna je njihova autoritativnost u pitanjima akide (vjerovanja). Većina učenjaka koji pripadaju ehli sunnetu, samu ahad predaju ne smatraju argumentom u pitanjima akide, nego uz nju uvjetuju i dodatne argumente koji njenu autoritativnost trebaju pojačati.[34]

Kada je u pitanju Kutbov stav prema hadisima općenito, nisam našao ni jednu izjavu ili tekst koji eksplicitno ili implicitno upućuje na to da je on hadise smatrao Poslanikovim ličnim idžtihadom.

Kako je Kutb navodio hadise

    Pri navođenju hadisa u Zilalu Sejjid Kutb je imao različitu praksu. U većini slučajeva hadise je navodio uz spominjanje zbirke u kojoj je zabilježen hadis i ravije (ashaba) koji ga prenosi, što možemo vidjeti u slijedećem primjeru:

«Bilježi Buharija od Ibn Abbasa, Allah sa njim zadovoljan bio, da je Poslanik, alejhis-selam, bio najdarežljiviji, a najdarežljiviji je bio u ramazanu…»[35]

Vrlo često je spominjao samo ashaba koji prenosi hadis od Poslanika, bez spominjanja autora ili zbirke u kojoj je hadis zabilježen. Kao primjer navest ću slijedeći hadis:

Prenosi se od Ibn Abbasa: « Kompanjonstvo je politeizam, ono je manje uočljivo od gmizanja mrava po crnom kamenu u tamnoj noći[36]

Nerijetko je navodio samo zbirku u kojoj se hadis bilježi, kao što stoji u slijedećem primjeru: « U Muslimovom Sahihu je zabilježeno: « Duše šehida su u voljama zelenih ptica koje  se po Džennetu kreću gdje god žele..[37]

Također, često je navodio samo tekst hadisa, bez spominjanja prenosioca od ashaba i zbirke u kojoj je zabilježen, što se može vidjeti u narednom primjeru gdje kaže: « O kako lijepo zvuče riječi Resullullaha, alejhis-selam, dok posmatra brdo Uhud i govori: « Ovo brdo voli nas i mi njega volimo….»[38] Običavao je kazati: « U sahih (vjerodostojnom) hadisu se bilježi da je Poslanik, alejhis-selam, rekao..., kao što je slučaj u slijedećem primjeru:

« U vjerodostojnom hadisu stoji da će biti doveden nevjernik i bačen u Džehennem, pa će mu biti rečeno: « Da li si ikada vidio dobro?.…»[39]

Sejjid Kutb je ponekad, odnosno, vrlo rijetko uz hadis navodio i njegov sened (lanac prenosilaca). Od tih rijetkih primjera je i slijedeći hadis:

Pričao mi je El-Musenna koji kaže: Pričao nam je Abdullah ibn Salih, kaže: Pričao mi je Muavija, prenoseći od Alije ibn Ebi Talhe, a on od Ibn Abbasa da je rekao: « Iblis je na Dan Bedra došao u liku čovjeka iz Benu Mudlidža sa vojnikom šejtanom, koji je došao u liku Surake ibn Malika ibn Dž’ašema, a u ruci je nosio bajrak. Šejtan reče idolopoklonicima: « Niko vas danas od ljudi neće poraziti i ja sam vaš zaštitnik.»…»[40]

Sejjid Kutb nije imao običaj da navodi ocjene i sudove o vjerodostojnosti hadisa, osim u rijetkim slučajevima. Tako je o hadisu koji je poznat kao hadisul-garanik, iznio kritička mišljenja eminentnih hadiskih učenjaka i mufessira. Nakon što je naveo različite predaje spomenutog hadisa Sejjid Kutb kaže: « Ovo je rezime svih predaja ovoga hadisa koji je poznat kao hadisul-garanik… Sa strane seneda ovaj hadis je slabe osnove (seneda). Hadiski učenjaci su kazali da ga niko nije ocjenio vjerodostojnim, niti ga iko bilježi sa zdravim, spojenim i pouzdanim senedom. Ebu Bekr El-Bezzar je rekao: « Nije nam poznato da se ovaj hadis prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, sa spojenim senedom koji se može spomenuti.» I sa strane teme o kojoj govori, suprotstavlja se jednom od temelja islamskog vjerovanja (akide), a to je Poslanikova, sallallahu alejhi we sellem, sačuvanost od toga da mu,  pri dostavljanju objave, šejtan doda nešto od sebe.»[41]

 

Zaključci:

1.-Tefsir « Fi Zilalil-Kur’an» od Sejjida Kutba je tefsir u kojem je Poslanikov hadis relativno dobro zastupljen, a naročito ako uzmemo u obzir da se radi više o jednom racionalnom, nego li tradicionalnom komentaru Kur’ana, jer  poznato je da su pristalice racionalnog tefsira imali kritički stav prema hadisima sporne autentičnosti, pa su zbog toga nastojali da u svoje tefsire uvrste samo autentične predaje hadisa.

2.- Sejjid Kutb je u svome tefsiru u većini slučajeva navodio vjerodostojne (sahih) hadise. Navodio je i određen broj hadisa koje su hadiski eksperti ocjenili slabim i neautentičnim (daif). Pored toga, hadiski stručnjaci su pet hadisa koje je Kutb uvrstio u Zilal ocjenili apokrifnim ili hadisima bez osnove (seneda). Prema tome, nisu tačne izjave onih koji tvrde da je Kutb koristio samo vjerodostojnu tradiciju, a ni kritike onih koji ga optužuju da je navodio veliki broj slabih i apokrifnih hadisa. Nije sebi dozvolio da u Zilal uvrsti niti ijednu jevrejsku ili kršćansku predaju (israilijati), jer je apsolutno sumnjao u njihovu vjerodostojnost. Pokazalo se da je po ovome pitanju bio potpuno u pravu, što se potvrdilo kasnijim istraživanjima u tefsiru.

3.- Ne postoje dokazi koji eksplicitno ili implicitno ukazuju da je Sejjid Kutb Poslanikove hadise smatrao njegovim ličnim idžtihadom, međutim, kada su u pitanju ahad predaje hadisa, Kutb, kao i sve druge pristalice racionalnog tefsira, takve predaje nije prihvatao kao argumente u pitanjima akaida. Bitno je napomenuti da se njegov stav po ovome pitanju razlikovao od ostalih, jer on nije u potpunosti odbaciovao i negirao takve predaje, što se jasno vidi iz njegove izjave koja je prethodno spomenuta.

4.- Kada je u pitanju navođenje hadisa, Sejjid Kutb je u većini slučajeva, pored teksta hadisa, navodio i zbirku u kojoj je hadis zabilježen, kao i raviju koji ga od Poslanika prenosi. Pored toga, imao je i drugu praksu; nekada je navodio samo tekst hadisa, nekada samo ashaba koji prenosi hadis, a nekada samo zbirku u koju je hadis uvršten, bez navođenja prenosioca.

Vrlo rijetko je uz tekst hadisa navodio i njegov sened (lanac prenosilaca).

5.- Sejjid Kutb se, također, rijetko bavio hadiskim kriticizmom i iznosio ocjene o vjerodostojnosti i autentičnosti hadisa i njihovih seneda. Kada bi se osvratao na ocjenu određenih hadisa, navodio je kritička mišljenja tradicionalnih i klasičnih mufessira i muhaddisa, poput Kurtubija, Ibn Kesira i drugih.

U svakom slučaju, radi se o jednom vrlo vrijednom djelu koje zaslužuje da se nađe u privatnoj biblioteci svakog muslimana. Posmatrajući sa aspekta hadiske nauke i kriticizma, kao i svako ljudsko djelo, tako i tefsir Zilal je imao određene nedostatke koji su zanemarivi u odnosu na činjenicu da je velika većina hadisa koje je Kutb naveo u svome djelu vjerodostojna i autentična. Ne smije se zaboraviti da je Sejjid Kutb studirao na Univerzitetu na kojem se, pored svjetovnih i stručnih predmeta, izučavaju i vjerski predmeti, poput tefsira i hadisa, da se družio sa učenim ljudima toga vremena i da je pripadao pokretu Muslimanska braća (Ihvanul-muslimin).

__________________

[1] Vidi;, Ahmed Adilović, Velikani tefsirskih znanosti, str. 308.

[2]. Yvonne Y. Haddad, Sejjid Kutb: Ideolog islamske obnove, Enes Karić: Kur’an u savremenom dobu, II/132.,  Sarajevo-1997. g.

[3] Sayyid Qutb, U okrilju Kur’ana, 12/95.

[4] U hadiskoj terminologiji hadis je sve ono što je Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, prije ili u toku svoje poslaničke misije, rekao, uradio, šutnjom odobrio, kao i predaje koje govore o njegovim tjelesnim i moralnim osobinama.( Vidi: Mustafa Es-Sibai’, Es-Sunne ve mekanetuha fit-tešri’i-l-islamijji, str. 17.)

[5] Singularna ili ahad predaja je svaka predaja koja ne ispunjava uvjete mutewatir predaje. Mutewatir predaja je ona predaja koju iz generacije u generaciju prenosi toliki broj prenosilaca da je isključena ikakva sumnja u njenu autentičnost.( Vidi: Tirmizijin Džami’- Sunen, 1. knjiga, prijevod i komentar Mahmut Karalić, str. 17.-18.)

[6] Vidi: Alevi Es-Sekkaf, Tahridž ehadis ve asar Fi Zilali-l-Kur’an, str. 6

[7] Ovaj broj hadisa je u skračenoj verziji Ibn Kesirovog tefsira od Er-Rifai’ja.

[8] Eser (athar) su riječi i postupci od ashaba i tabi’ina. Vidi: Mahmud Et-Tahhan, Tejsiru mustalahil-hadis, str. 15.

[9] Jusuf Ramić, Tefsir Sejjida Qutba, Zbornik radova u povodu objavljivanja Fi Zilali’l – Kur’an na bosanskom jeziku, str. 7.

[10] Jusuf Ramić, «Vjerodostojnost tradicije», Zbornik radova u povodu objavljivanja Fi Zilalil-Kur’an na bosanskom jeziku, str. 87.

[11] Ahmed Adilović, Velikani tefsirskih znanosti, str. 312.

[12] Alevi Es-Sekkaf, , Tahridž ehadis ve asar Fi Zilali-l-Kur’an, str. 5-6

[13] Ihsan ibn Muhammed ibn Abbas El-Utejbi, Vekafata me’a kitab Fi Zilalil-Kur’an, www. Saaid.net. 24.08.2005.

[14] Kao jedna od najboljih analiza hadisa u Zilalu je, zasigurno, već spomenuto djelo od Alevija Es-Sekkafa, Tahridž ehadis ve asar Fi Zilali-l-Kur’an, i djelo: Feth Zil-dželal fi tahridž ehadisiz-Zilal, međutim, do ovog drugog nisam uspio doći.

[15] Hadis je sahih (vjerodostojan), zabilježili su ga Buharija (1/195), Muslim (2/9),  i drugi. Vidi: Albani, Irvaul-galil, 2/10, hadis broj: 302.

[16] Vidi:, El- Albani,  Da’if Sunen Ibn Madže, str. 308.

[17] Vidi:, Alevi Es-Sekkaf,  Tahridž ehadis ve asar Fi Zilali-l-Kur’an, str. 131, hadis br. 333.

[18] Munker hadis je onaj hadis u čijem lancu prenosilaca se nalazi ravija (prenosilac) koji u prenošenju hadisa izrazito i mnogo griješi ili je dosta nemaran u prenošenju ili javno čini grijehe. ( Abduhu Abbas El-Velidi, Ez-Zubde fi mustalahil-hadis, str. 42.)

[19] Vidi:, El-Albani, Silsiletul-ehadisid-daife vel-mevdu’a, 4/340.

[20] Sura, El-Enfal, 1.

[21] Alevi Es-Sekkaf, Tahridž ehadis ve asar Fi Zilali-l-Kur’an, str.158., hadis broj: 408.

[22] Vidi; Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib, (3/569).

[23] Alevi Es-Sekkaf, str. 179. hadis broj; 468

[24] Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib, (3/200)

[25] Alevi Es-Sekkaf, Str. 207., hadis broj: 532

[26] Vidi; El-Albani, Silsiletul-ehadisid-da’ife vel- mevdu’a, (3/459)

[27] Vidi; Alevi Es-Sekkaf, nav. djelo,str., 299. i El-Vahidi, Esbabun-nuzul, str. 338.

[28] Zilal, (6/4008)

[29] Zilal, (3/1531)

[30] Jusuf  El-Karadavi, Osnovna načela odnosa prema sunnetu, Razumijevanje sunneta, (prijevod s arapskog: Ahmet Alibašić), str. 45.

[31] Muhammed Tevfik Berekat, Sejjid Kutb- hajatuhu ve menhedžuhu fit-tefsiri ven-nakdul-muvedždžehu ilejhi, str. 233.

[32] Prethodni izvor, str. 239.

[33] Zilal, (3/1531.)

[34] Vidi; Mustafa Es-Siba’i, Es-Sunne ve mekanetuha fit-tešri’il-islamijj, str. 183.- 201., i  doc dr. Zuhdija Hasanović, Pristupi Sunnetu, str. 241.

[35] U okrilju Kur’ana, (1/24), Zilal, ( 1/27). Hadis su zabilježili; Buharija, Muslim i Nesaija.

[36] U okrilju Kur’ana, (1/57), Zilal, (1/48). Hadis je zabilježio Ebu Hatim.

[37] Zilal, (1/144). Hadis su zabilježili Muslim i Tirmizija sa sličnim izrazima.

[38] U okrilju Kur’ana, (1/20), Zilal, ( 1/26). Hadis su zabilježili; Buharija, Muslim i Tirmizija.

[39] U okrilju Kur’ana, ( 19/146), Zilal, ( 5/ 2618). Hadis su zabilježili Muslim i Ahmed sa sličnom verzijom.

[40] Zilal, (3/1530)

[41] Zilal, (4/2432)