Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/2020/wp-content/themes/minbertheme/templates/template_single_post.php on line 1084
Rekaik

Zabranjeni grad grijeha (IV dio)

376views

Piše: Semir Sinanović

Drugo poglavlje
2. Putnik na Pravom putu

Svako od nas posjeduje svoj pravi- trajni dom. A to je- ili dom u Džennetu ili dom u Džehennemu.
Ovaj svijet je samo dio putovanja do tog našeg doma.
Zamisli da si putnik koji je krenuo prema svome domu, kroz pustinju.
Pustinja je žestoka i teško ju je podnositi, pa ti je najbolje da sa sobom poneseš tek onoliko koliko ti je potrebno da izdržiš napore putovanja. Sve što je više od toga samo će te usporavati.
Da bi stigao do svoga doma nemaš drugog izbora osim da ideš putem koji vodi prema tvome domu- u suprotnom, možda ne stigneš tamo. Možda zalutaš i izgubiš se.
Putovanje si započeo u rano jutro i imaš vremena samo do zalaska sunca da stigneš kući.
U suprotnom će te noć sustići i moguće je da te rastrgaju divlje životinje koje love noću.
Put je dug i naporan, tako da nemaš vremena za gubljenje.
Prepreke na koje naiđeš na putu moraš zaobilaziti ili će ti njihovo otklanjanje oduzeti vrijeme koje ti je neophodno.
Dakle, putnik si koji se zaputio kući, vremena imaš malo a pošto je put dug i težak od hrane i pića si ponio samo ono što ti je neophodno. Više od toga samo bi ti smetalo. I ono odjeće što je na tebi.
Imaš vremena od izlaska Sunca pa do njegova zalaska da stigneš kući. U suprotnom ćeš nastradati.
Put je dug, vremena je malo, stoga prepreko zaobilaziš. Otklanjanje istih samo bi vrijeme oduzimalo.
Na svome putu nailaziti ćeš na raznorazne skupine ljudi koji se zabavljaju. I tebe će pozivati da im se pridružiš.
Kloni ih se. Oni su krenuli isto kao i ti na put, ali su zaboravili gdje su se uputili i počeli su sa igrom i zabavom da gube vrijeme.
A noć se približava, zalazak sunca je veoma blizu…

2.1. Pustinja zvana Dunjaluk

Pustinja kroz koju ideš je ovaj svijet. Kao što je pustinja pusta i bez ičega korisnog u njoj osim nešto malo vode što se može naći ili poneka životinja uloviti ili poneki plod ubrati, takav je i ovaj svijet.
Beskoristan, osim ono malo dobra u njemu što putniku dobro dođe na putovanju; od hrane, pića ili hlada, da se malo odmori na svome putovanju, prikupi snagu za nastavak putovanja i krene dalje kamo se zaputio.
Kada se ovaj svijet malo oštroumnije pogleda da se uvidjeti da su koristi na njemu rijetke a stvari koje samo vrijeme kradu su rasprostranjene posvuda naokolo.
Mnogo je toga što šteti čovjeku na ovom svijetu u toku njegovog putovanja.
Opasno kod ovoga svijeta je to što, iako je on u suštini bezvrijedan, ukoliko mu neko posveti pažnju i izrazi svoju želju za njim, Dunjaluk mu se prikaže u najljepšem svjetlu.
Sakrije i zamaskira sve svoje mane i nedostake, uredi se iluzijama i obmanama, pa u očima onoga koji žudi za njim izgleda prekrasno, neodoljivo…
Njegov najveći adut je upravo njegov lažni sjaj- blještavilo. Kao što se kaže: “Nije zlato sve što sjaji”, ali eto, mnogi su postali gladni tog zlata pa im sve što sjaji i svjetluca izgleda kao zlato.
Tako ih je Dunjaluk i obmanuo. Za njih je beskorisno blještavilo ovoga svijeta vrijednije od zlata, sve zbog sjaja i blještavila kojim privlači duše gladne bogatstva, slave i ugleda.
Teško je čovjeku shvatiti kako nekoga može privlačiti sve što blješti, čak iako bilo potpuno bezvrijedno, ali uz nedostatak ambicija prema onome svijetu mnogi su se bacili u ponor strasti i užitaka.
Ovaj svijet sam po sebi je pustinja: neplodna, osim maloga dijela nje, beskorisna, osim maloga dijela nje. Gdje god pogledaš vidiš hrpu pijeska koji ti je beskoristan.
Danju je nepodnošljivo topla, noću je nepodnošljivo hladna. Jako neugodan životni ambijent.
I opet, mnogi se ubiše od napora da ga zarade. Ratove vode i međusobno se ubijaju zbog njega, kao da drugo ni ne postoji.
Što je to u čovjeku što ga tjera da se ubija za ovaj svijet teško je razumjeti, skoro neshvatljivo.
Prokletstvo duše možda, proklestvo duše i crno srce možda, možda šejtani koji ga na to nagovaraju, a možda sve od toga, Uzvišenih Allah najbolje zna…
A šta vrijedi sva ta borba kada od ovoga svijeta sa sobom na onaj svijet neće ništa ponijeti, ama baš ništa…
Naravno, ponijeti će sa ovoga svijeta svoja dobra i loša djela, ali tu ne spada ništa od onoga materijalnog, čulima opipljivog što su godinama zarađivali i na kraju ostavili.
Čudna li je to situacija. Vidiš čovjeka kako godinama sakuplja i sakluplja i sakuplja…
Samo sakuplja, malo šta od toga koristi, samo gomila i gomila, hrpe i hrpe svega toga…
Zbog čega?- pitaš ga, ne zna ni on. Možda se boji da će osiromašiti? Ili možda hoće da drugima dokaže da ima više od njih pa se usteže od trošenje sa te gomile, jer ukoliko bude trošio, smanjiti će se…
Zatraži od njega da ti posudi- sigurno će reći da nema, a lagati će.
U očima mu možeš vidjeti pogled pohlepe, u srcu mu je nezadovoljstvo sa onim što ima, jer takvi su najpohlepniji. Što više sakuplja sve je više i više gladniji za još. Sa svakim zalogajem apetit mu se udvostručava. Rupa bez dna…
Što god kod drugih vidi, dobiti će želju da i sam to posjeduje. Voli da se među svijetom hvali kako ima, ali ne podnosi da drugi imaju, pogotova ako neko ima više od njega. To ga izjeda, kida ga iznutra.
I na kraju, kada umre i vidiš kako ga u zemlju stavljaju, vidjeti ćeš da od gomile svega toga što je cijeli život sakupljao neće sa sobom na onaj svijet ponijeti niti jedno jedino zrno- sićušno malo zrnce, čak ni to.
Niti jedno malo obično sićušno zrno, od te silne gomile…
Pa zašto je onda sve to sakupljao?
Pohlepa, požuda, strasti, udovoljavanje protjevima, što tjelesnim, što duševnim; eto zašto- uglavnom zbog toga.
Poput nekog hajvana, cijeli život je proveo udovoljavajući stomaku i svojim nagonima.
Pa se zamislim onda, vrijedi li za ovaj svijet boriti se, ima li koristi od toga svega, ili samo puko traćenje vremena?
Kao da nemaš šta pametniji da radiš pa onako, “ubijaš vrijeme” dok čekaš vlak smrti da te pokupi i odvede na sljedeći stanicu, tj., dok čekaš Meleka smrti da ti uzme dušu i time okonča tvoj život na ovome svijetu.
Ovaj svijet ne treba doživljavati osim kao pustinju. Ono malo dobra u njoj što se nalazi, to je ono malo opskrbe što ti treba, tek toliko da zadovoljiš osnovne potrebe; malo hrane da glad utoliš, malo vode da žeđ ugasiš, nešto odjeće da ti prekrije tijelo i štiti te od ljetnih vrućina i zimskih hladnoća, nešto malo skloništa, kućice, da se skloniš od ljudskih pogleda i nevremena. U biti, osnovno za preživljavanje.
Kada ideš u divljinu negdje, rekreaciski, da li sa sobom nosiš sve što ti padne na pamet ili samo osnovno?
I na kraju, nisi na ovome svijetu da bi na njemu gradio kule i dvore. Ovo ti je samo dio putovanja- most. A jesi li možda vidio da neko gradi kuću na mostu?
Ovaj svijet je bezvrijedan, poput pustinje i kao takvog ga i doživljavaj. Pust i obmana pun. Često se desi da oni koji zalutaju u pustinji vide svakojake ljepote, oaze i izvore vode i sl., a ništa osim fata morgane ne vide. Obmana za čula.
Ti si na ovome svijetu kao putnik- kao putnik se onda i ponašaj.
Ako uzmemo u obzir putnika koji putuje kroz pustinju, uvidjeti će se da je takav put jako iscrpljujući i težak. Čovjeku je dovoljno to što mora da se kreće po takvim uvjetima, ni ne pada mu na pamet da se pretovara nepotrebnim teretom koji će mu samo otežavati i put činiti još više iscrpljujućim.
Zamisli samo; ideš pustinjom, pijesak ti otežava kretanje- nije se isto po pijesku kretati i po nečemu stabilnijem, kao ravnici nekoj, Sunce iznad tebe žestoko prži, zrak je vruć, jedva podnošljivi uvjeti putovanja…
Onda se zamisli šta ti sve treba na takvom putovanju, šta sve da poneseš, s čim sve da se još opteretiš. Što više od stvari uzmeš sve će ti biti teže kretati se.
Ne preostaje ti ništa drugo osim da uzmeš tek prijeko potrebne stvari, ono što moraš da poneseš, ono što je neophodno.
Ako dobro proračunaš i uzmeš samo ono što ti je neophodno, onda ti to neće praviti prevelik problem. Ali ako se natovariš kao da si magarac, samo je pitanje vremena kada ćeš pasti.
I eto onda lešinara po tebe…
Kada od ovoga svijeta uzimaš samo neophodno od hrane, pića, odjeće, mjesta gdje stanuješ, sredstva za prijevoz i sl., onda se ne preokupiraš previše sa ovim svijetom i imaš vremena da radiš za onaj. Nema šta da te previše preokupira, nemaš hiljade kojekakvih želja i potreba koje treba zadovoljiti pa po cijeli dan radiš samo da te potrebe ispuniš, a po noći spavaš jer si umoran od silnoga rada za ispunjavanje potreba. I tako svaki dan, tako da vremena za rad za onaj svijet nemaš.
Ali kada si zadovoljan da samo osnove zadovoljiš, logično je da ćeš mnogo manje vremena trošiti radeći za te osnove a ostalo vrijeme ćeš koristiti na rad za onaj svijet.
Pošto od ovoga svijeta uzimaš samo osnovno- prijeko potrebno, oko tebe se zasigurno neće okupljati ljudi koji će ti i ono malo preostalog vremena krasti.
Imaš svoj cilj, znaš gdje si krenuo i ideš prema tome. Kada si gladan malo jedeš ili ako si žedan ugasiš žeđ, malo se odmoriš u nekom od pustinjskih hladova i nastaviš dalje.
Ali ako si od onih koji od sebe prave magarce pa se pretovaraju i onim što im treba i onim što im ne treba- onda si u problemima.
U tom slučaju, većinu svog vremena provedeš radeći da zadovoljiš sve te potrebe, da kupiš sve što si isplanirao, izgradiš sve što si zacrtao, od hrane i pića uzimaš sve dok ti više ni zrak u želudac ne mogne stati, gradiš na sve strane- mada ćeš malo šta od toga iskoristit, noć provodiš u snu da se odmoriš od silnog rada i ukoliko živ dočekaš sljedeći dan- sve ispočetka.
Rasipnički živiš kao da nikada umrijeti nećeš niti ovaj svijet napustiti, na sebe tovariš sve više i više, teret za teretom dok te to na kraju ne savlada i obori.
Okružuješ se ljudima koji su poput tebe gladni za ovim svijetom- lešinarima, i čim padneš od rada za ovim svijetom oni dođu po tebe da i ono malo od tebe što je ostalo raskomadaju i pojedu, tj., dođu da ti i ono malo vremena što ti je ostalo od života uzmu i preokupiraju te svim onim što će te učiniti nemarim od sjećanja na činjenicu da se mora umrijeti.
Umrijeti ćeš i bez obzira na to što mnogi od onih koji ginu za ovima svijetom misle da nema onoga svijeta, da je sve samo od sebe stvoreno, istina je drugačija od onoga što oni misle.
Zar može da postoji čovjek, svjestan svoga postojanja a da negira Onoga koji ga je stvorio?
Kako jadno, stvorenje misli da nema Stvoritelja a i sam je dokaz da Stvoritelja ima.
Stvoren si, nisu se ljudi sami od sebe pojavili na Zemlji ili nastali od majmuna, kako neke neznalice tvrde.
Ako su ljudi nastali od majmuna, od koga su nastali majmuni? Ako su od nekog i majmuni, po vama, nastali, od koga je taj neko nastao? Gdje sve počinje?
Uzvišeni Allah je sve stvorio, ali oni neće da vjeruju…
Ovaj svijet ih je do te mjere obmanuo i oslijepio da vjeruju da samo on postoji i da nema ništa poslije njega.
Kako je samo loša njihova pozicija u kojoj se nalaze zbog njihovog nepokoravanja Uzvišenom Allahu i provođenja vremena u radu za ovaj svijet. Da ne bi mislili na užas koji čeka one koji su napustili ovaj svijet kao Allahu nepokorni, jednostavno su rekli da onaj svijet ne postoji i da smrću sve završava.
Ako ja stavim ruku u vatru i kažem da bol ne postoji, da li će to otklonuti bol?
Svakako da neće, bol ću morati da trpim.
Pa neka oni kao papagaji ponavljaju tješeći sebe da onaj svijet ne postoji, to ih neće spasiti od onoga što ih tamo čeka.
Tako da, od ovoga svijeta se isplati uzeti samo neophodno, a ukoliko budeš pohlepan i zagrizeš više nego li možeš progutati, onda samo sebi štetiš.
Naravno, može se desiti da čovjek posjeduje bogatstva ovoga svijeta a da je u isto vrijeme na Pravome putu, pokoran Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Iako je za čovjeka bolje da se što više udalji od ovoga svijeta, osim neophodnog mu za življenje, nema nikakve zapreke da čovjek posjeduje ovosvjetska bogatstva, sve dok mu to nije ušlo u srce.
Kada čovjek ima ovosvjetska bogastva ali ih drži u šaci, onda mu to ne može naškoditi.
Ukoliko se njegova duša pobuni pa poželi da on to svoje bogatstvo troši na zadovoljavanje prohtjeva i strasti, pošto on to drži u šaci samo još jače stisne šaku i tako suzbije dušu.
A ukoliko zatreba udjeljivati na Allahovom putu on šaku opusti i udjeli onoliko koliko je potrebno. Tako ima i ovaj svijet, ali ga ne korisiti za svoje lične potrebe, osim osnovno što mu treba a samim tim udjeljuje na Pravome putu, pa zarađuje i za onaj svijet.
Ali ukoliko se radi o slučaju kada to bogastvo uđe čovjeku u srce, onda ga on troši na ono što se njegovoj duši prohtije zadovoljavajući svoj stomak i spolni organ bez ikakve kontrole, rasipa na sve strane, ali na Pravome putu ne udjeljuje i za onaj svijet ne zarađuje.
U tom slučaju bogatstvo je za čovjeka propast.
Lahko se može zaključiti da bogastvo koristi jedino onome koji zna kako ga umnožiti, tj.,
ovosvjetskim bogatstvom zarađivati onaj svijet.
A u slučaju kada imaš čovjeka koji svoje bogastvo troši samo na ovaj svijet, kada takav dođe na onaj svijet i vidi da ništa za njega nije uložio, tek tada će shvatiti da je bankrotirao.
Radi za onaj svijet, bio bogat ili siromašan na ovom svijetu i plodove svoga rada ćeš vidjeti, a ako budeš radio samo za ovaj svijet, znaj da sa sobom ništa na onaj svijet nećeš ponijeti od onoga što si zaradio od ovog svijeta.