Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/2020/wp-content/themes/minbertheme/templates/template_single_post.php on line 1084
Rekaik

Zabranjeni grad grijeha (II dio)

338views

Piše: Semir Sinanović

1.3. Koristi slijeđenja Pravog puta

Mnogi se često pitaju šta li dobivaju slijeđenjem istine a odgovor je veoma jasan.

Onaj koji se pokori Uzvišenom Allahu dobiva sve što mu treba na ovome svijetu i sve što poželi na Onome svijetu.

Onaj koji je pokoran Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova, na ovaj svijet ne obazire se previše i što god da dobije zadovoljan je i na taj način dobiva sve što mu treba na ovome svijetu.

Pogledaš li u ljude oko sebi, one čiji životi nisu uređeni po Islamu, uvidjeti ćeš da konstantno tragaju za nečim, konstanto ih neki nemir proganja. Gdje god da se sklonu od njega uvijek ih pronađe i ovlada njima.

Oni traže mir i spokoj, sreću u životu.

Sve su metode isprobali, sve što se skriva u đavoljoj kutiji igračaka, sve moguće strasti, ovosvjetska uživanja, provode, ali ništa od toga. Praznina unutar njihovih prsa je i dalje tu.

Na tren dok su na vrhuncu uživanja na nju zaborave, ali čim prestane ovosvjetsko uživanje kojim pokušavaju da ispune tu prazninu ona se ponovno vrati kao stara loša navika, tek što si pomislio da si je se riješio, eto je nazad.

I sve ponovo ispočetka…

Jadan li je to život. Vječito tragaš za nečim što nikada- ama baš nikada, nećeš naću tu gdje tražiš.

Gadan je to osjećaj za čovjeka, kao da uvijek sa sobom nosiš nekakav teret, izjeda te iznutra, najradije bi iščupao sam sebi sve što se nalazi u grudnom košu, samo da to prestane.

Nemaš mira u snu, nemaš mira na javi, sve ti smeta, svakog mrziš, sam si sebi neprijatelj. Uokolo hodaš sa gorkim osjećajem na licu, prezireš sve što vidiš i sve što se kreće, bez ikakvog razloga. Jednostvno, mrsko ti je sve oko tebe.

Ponekad se upustiš u neki od ovosvjetski užitaka koji Bog zabrani a šejtan te posavjetova da ga uzmeš. Ponekad je to poneko piće koje pamet oduzima ili možda neka droga koja te odvede u neku drugu stvarnost ili možda neki ekstremni sport od kojeg ti cijelo tijelo preplavi adrenalin- zbog mogućnosti da se pogine prilikom upuštanja u takve sportove, ali sve to kratko traje.

Piće popusti, dejstvo droge prođe, adrenalinski šok nestane, i eto te opet u svijetu duševne praznine, svi ti krivi a ni sam ne znaš zašto.

Čovjek je stvoren kao takav, jedino u pokornosti Bogu nalazi mir, gdje god drugdje da potraži zalupit će mu se vrata duševnog mira i spokoja.

Stoga, ne ostaje insanu ništa drugo osim da se pokori Uzvišenom Allahu, pored kojeg nema drugog boga, iskrenom pokornošću samo Njemu da robuje i samo od Njega, Svemilosnog, Milostivog, pomoć da traži.

Nadalje, da slijedi Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onako kako tome priliči, bez dodavanja bilo čega vjeri od sebe ili oduzimanja, iskreno i čvrsto poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta da se drži.

Eto, ko traži mir i sreću na ovome svijetu, uspjeh na onome svijetu, spokoj u srcu i duši, ovo je recept za to, a ko odbije ovaj recept drugog naći neće koliko god se trudio i kada bi hiljadama godina živio i zemlju uzduž i poprijeko pretražio osim u Islamu sreću ne bi pronašao.

Živjeti van okvira Islama je veoma mučno i teško za čovjeka. Uvijek se nalazi u nekim duševnim tminama, nema osjećaja ugodnosti i smirenosti. Nikako se ne može opustiti.

U Islamu, kada je čovjek pokoran, gleda na svijet potpuno drugim pogledom.

Za njega ne postoje tmine niti tjeskoba, uvijek je smiren i raspoložen, ali takav je slučaj samo sa onima koji su potpuno pokorni. I najmanja nepokornost uzrokuje nestabilost i neravnotežu. Smirenost i spokoj je od osobina iskrenih i pokornih.

Zamisli da konstantno nosiš sa sobom tako snažaj osjećaj da u prsima osjećaš takvu lahkoću i rasterećenost, kao da ćeš da poletiš. Potpuna svježina i bistrina uma kao da se nalaziš na prekrasnoj zelenoj livadi usljed ljetnog dana i gledaš izlazak Sunca. Eto, to je osjećaj koji prati Allahu pokorne robove, a i bolje od toga.

Pokornost Uzvišenom Allahu odnosi sve brige, samo to oni  koji su nepokorni ne mogu razumjeti.

Isti je slučaj sa zdravim i bolesnim čovjekom. Zdravom čovjeku hrana je uvijek ukusna, a bolesnom čovjeku niti najukusnija hrana nije privlačna.

Koristi Pravog puta su mnogobroje, ni pobrojati se ne mogu.

Život je čovjeku mnogo uređeniji, staloženiji, ima smisla, zna zašto živi.

Primjer čovjeka pokornog Allahu i primjer čovjek nepokornog Allahu je kao primjer dva vrta:

Jedan je uredan, sređen, gdje god pogledaš vidiš prekrasno bilje i raznorazno drveće.

Zamisli da šetaš prekrasnim vrtom čiji je put posut laticama raznovrsnog cvijeća, gdje god da se okreneš privlači te sve ljepši od ljepšeg prizora. Prekrasni mirisi te privlače sa svih strana pa pomisliš da te za odjeću vuku, svaki sebi, kako bi u njemu uživao. Čak ni životinje ne mogu odoljeti takvom vrtu.

Naprosto, takav vrt privlači svakoga svojom pojavom, poput duge koja se pojavi u ljetnim danima kada se sunčeve zrake i kapi kiša sastanu.

Vrt ljepote neopisive, kada god uđeš u njega obuzme te neopisivo zadovoljostvo i smiraj i ne želiš uopšte da ikada više izlaziš iz njega.

Zamisli samo kako izgleda vrt u koji jednom kada uđeš ne želiš nikada da ga napustiš, ispunjen prekrasnim prizorima, živopisnim bojama i neopisivo ugodnim mirisima. Sklonište od buke i nesređenosti ostatka svijeta, uvijek mirno, uvijek sređeno, i danu i noću.

Tu imaš raznovrsnog voća i raznih biljaka, sve ljepša od ljepše, sve mirisnija od mirisnije.

Briga tu nestaje, glavobolje tu ne postoje, za ovosjetske probleme tu nema mjesta. Samo mir i smiraj, rasterećenost od svega što ostatak svijeta muči. Oaza smiraja i sreće.

To je život onoga koji je Uzvišenom Allahu pokoran i slijedi sunnet Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To ne može postići osim onaj koji se u potpunosti posveti pokornosti Gospodaru svih svjetova i prestane tragati i ginuti za ovim  svjetom. To je život njegov na ovome svijetu- na ovome bezvrijednom svijetu, a šta ga čeka na onome- vječnom svijetu, Allah jedino zna…

Dok s druge strane, život onoga koji živi u nepokornosti Uzvišenom Allahu, je daleko od ovoga. Njegov život je poput tmurnog hladnog vrta čija neugodna pojava ubija volju za životom. Sreće tu nema. To je teret koji je natovaren na one koji su umjesto pokornosti Bogu izabrali nepokornost.

Sve je tu nesređeno, hladno i bez topline, drveće je truhlo i u raspadu, cvijeće uvehlo i istruhlo, mirisi užasni i nepodnošljivi. Strah i očaj kruže tim vrtom i konstanto uznemiruju njegova vlasnika, tjeraju svakog ko se tom vrtu približi. Sve je jedan loš san iz koje se ne možeš probuditi. Vlasniku toga vrta život je besmislen, jad i gorčina su sveprisutni, smiraja nema, ljepote ne postoje, rasterećnost je tu samo izmišljeni pojam- još jedan mit, još jedana bajka, tu nešto takvo niti ne postoji. Glavobolje ne prestaju, mučnine ne odustaju. Ne odustaju da muče vlasnika vrta koji je ispunjen očajem i nema nade za bolje. Jednostavno se pomirio s tim što ga je snašlo.

To je život onoga koji je nepokoran Uzvišenom Allahu, pa niti sluša Njegove naredbe niti slijedi Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poput zatvorenika je koji je osuđen na doživotnu robiju u tamnici jada i očaja.

A nije ništa drugo razlog za to njegovo stanje osim slijeđena strasti i ljubavi prema ovome svijetu. Proklet li je ovaj svijet, prokleta tamnica jada, očaja i gorčine. Živ si a života na njemu nemaš.

Pa šta onda izabrati, koji vrt posjedovati?

Da li da imaš vrt smiraja ili vrt gorčine?

Ako pitaš za koristi slijeđenja Pravoga puta- mnogobrojne su, a dosta ti je to što je slijeđenjenje Pravoga put ključ koji skida sve okove tamnice jada, očaja i gorčine.

I tako, izborom Pravoga puta strgnuti ćeš okove ovoga svijeta sa sebe, otjerati tamne oblake iluzija koje nudi ovaj svijet i tek tada ćeš shvatiti zbog čega si stvoren i koji je cij tvoga postojanja.

A upitaj one koji vole ovaj svijet zbog čega žive i šta je cilj njihova postojanja, pa vidi koji ćeš odgovor dobiti. A odgovora neće biti, samo pravdanje za ono na čemu su.

 

1.4. Utjecaj Pravog puta na čovjeka

 

Što se tiče utjecaja Pravog puta na čovjeka on postepeno raste kako vrijeme prolazi i kako se čovjek sve više i više pokorava Uzvišenom Gospodaru svih svjetova, tako i ta pokornost ostavlja tragove, kako na njegovoj vanjštini tako i na njegovoj nutrini.

Utjecaja na čovjeka zaista je mnogo, blagodati koje Uzvišeni Allah daje onima koji su Mu pokorni.

Prvenstveno, kada si pokoran Uzvišenom Allahu, pored kojeg nema drugog boga, za ovim svijetom ne mariš, nije u centru tvoga zanimanja. Jednostavno, u jednom trenutku izgubiš apetit za ovim svijetom i to je to. Sve što od ovog svijeta uzimaš je tek par zalogaja. Više od toga jednostavno ne možeš, nisi u stanju da progutaš.

Tako da kada izgubiš apetit za ovim svijetom nestaju i brige koje donosi ovaj svijet.

Zar je isto stanje onoga koji se prejeda i zapusti svoje tijelo i onoga koji uzima tek onoliko koliko mu je dovoljno da drži svoje tijelo u formi? Nije niti će ikada biti.

Čovjek velikog apetita je čovjek velikog stomaka i velikih problema, magnet za razne vrste bolesti. Takav je uvijek u potrebi za nekakvom hranom, pa nizašto se drugo ni ne brine. Jedino što je njemu na pameti jeste kada će i šta jesti. Čak bih se usudio  reći da takvi čak i u snu jedu- pojedoše se od briga, a Allah zna najbolje. Veliki apetit, veliki problem, kada se radi o ovom svijetu.

S druge strane, čovjek koji održava tijelo u formi i uzima tek onoliko koliko mu je potrebno. Takav je daleko boljeg tjelesnog stanja i ima vremena da se bavi korisnim stvarima a ne da se konstantno brine o tome kada će doručak, kada ručak, kada večera, kada će nešto pregristi između toga. Jednostavno, u formi je i sposoban je da se kreće bez problema za razliku od prvog koji se jedva diža ispred stola.

Slijeđenje Pravog puta utiče na čovjeka kao lijek na bolesnika. Ozdravljenje je neminovno,  samo je pitanje vremena.

Uticaj je u svakom slučaju pozitavan sa svakog aspekta gledišta, ali jedino ako se vjera ispovjeda ispravno i na način kako je to naređeno od Uzvišenog Allaha i na način kako je to radio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iskreno i bez manjkavosti.

U suprotnom, ukoliko bi se od vjere uzimalo ono što se nekom svidi a ono što se ne svidi odbacivalo, pravdajući se da je to neizvodivo u ovom vremenu i sl. opravdanjima, e onda uticaja na čovjeka ne bi bilo.

Zar da se izliječi onaj koji jedan dan uzima lijek a drugi dan ga ne uzima?

Kada čovjek ode doktoru da mu propiše terapiju i lijekove, nužno je da se drži te terapije i u tačno vrijeme koristi lijekove, u suprotnom takav neće biti izliječen.

S vjerom se nije igrati, vjera nije hobi pa da se upražnjava kada se kome prohtije i šta mu se dopadne od propisa.

Vjera je stil života, zakon koji sprovodiš u svome životu i vjera će na čovjeka pozitivno uticati tek onda kada je drage volje, u potpunosti bude primjenjivao u životu.

Ili ukoliko je čovjek u prošlosti bio udaljen od vjere ili je tek primio Islam, pa se takav bori sa ostacima prošlosti i lošim navikama, ali na kraju i njegova namjera je da se pokori u potpunosti.

Dakle, može se zaključiti da će se čovjek okoristiti od Pravoga puta i da će Pravi put na njega pozitivno utjecati jedino u slučaju potpune pokornosti ili u najmanju ruku nastojanja da se to postigne.

Mnogi se pitaju šta sve dobivaju slijeđenjem Pravoga puta, tj., izbora Islama kao vjere ali Islama onakvog kakav je prvenstveno i objavljen, ne raznoraznih mutacija koje su nastale spajenjem Islama i mnogo čega drugog.

Kao prvo, najveća od svih koristi je Allahova milost.

Ako budeš iskren i ustrajan u slijeđenju Pravoga puta dobre su ti šanse da zaradiš milost Gospodara svih svjetova a samim time, onaj kome se Uzvišeni Allah smiluje na Sudnjem danu i oprosti mu grijehe taj će, s Božijom dozvolom, u Džennet. A ono što se nalazi u Džennetu je više nego dovoljno za onoga koji pita šta dobiva slijeđenjem Pravoga puta.

To je od korisiti onoga svijeta, a koristi onoga svijeta su zaista bitnije za čovjeka.

Zbog čega je to tako, najviše govori činjenica da u današnje doba rijetko ko pređe životnu dob od osmadeset godina, a i u tih osamdeset godina boravka na ovome svijetu upitno je kako je živio, koliko je uživao a koliko se mučio. S druge strane, onaj svijet je vječan, nema kraja, ne postoji dan kada će doći kraj onome svijetu. Stoga je veoma bitno da čovjek sebi kao prioritet u gledanju koristi slijeđenja Pravog puta stavi koristi na onome svijetu.

Na ovome svijetu koji je prolazan koristi su male i prolazne, ali isto tako postoje i štete na ovome svijetu.

Kako na ovom tako i na onom, pored koristi postoji i šteta, samo što je za razliku od ovoga svijeta šteta veoma bolna i u slučaju mnogih- trajati će vječno.

Znači, glavni argument za davanje prioriteta onome svijetu ako se gleda korist i šteta jeste vječnost onoga svijeta a ovaj svijet je prolazan, pa nije vrijedno koristi ocjenjivati po parametrima ovoga svijeta.

Istina, iako su manje vrijedne, postoje i ovosvjetske koristi slijeđenja Pravoga puta.

Od njih je i smiraj na ovome svijetu u smislu da ne postoje brige koje nose sa sobom zaljubljenici u ovaj svijet. Kada se boriš za onaj svijet, ovosvjetske brige i problemi su ti manje ili nikako prioritetni. Isto tako, sljedbenici Pravoga puta su mirni od zamki u koje su se uhvatili zaljubljenici u ovaj svijet.

Uzmimo kao primjer ljubav prema imetku.

Onaj koji voli ovaj svijet- neminovno, mora da voli i imetak. A ta ljubav često zna da bude kobna.

Šta li je samo onih koji su svoje živote okončali samoubistvom?

Ubili su se jer su izgubili ovaj svijet.

Ljubav prema ovom svijetu od insana načini hajvana, krvoločnu zvjer koja ne bira način niti sredstvo da dođe do svog cilja.

Sve što vidi je svoj cilj zasnovan na udovoljavanju plitkim ljudskim strastima i prohtjevima. Ne mari za druge niti ga zanima to što će druge da ošteti. On je sebi jedini i najvažniji prioritet i često od takvih možeš da čuješ kako govore da ciljevi opravdavaju sredstva.

Ali u slučaju ako je čovjek istinski iskren u slijeđenju Islama, ove i ovakve pogane osobine kod njega se ne nalaze. Njemu je dosta ono što ima, za više ne žudi, više ni ne treba, pa su samim time i drugi ljudi mirni od njega i krvoločnosti koja se probudi u čovjeku kada zavoli ovaj svijet i prepusti se njegovim lažnim obmanama i obećanjima.

Zar kao dokaz da su u zabludi nije dovoljno to što su njihovi istomišljnici prije njih isto kao oni postupali a šta su od svega toga sa sobom u grobove ponijeli? Jedno veliko ništa.

 

Nastaviti će se inšallah