ISTAKNUTORekaik

“Za cijelu biblioteku ne bih dao jedne mrkve”

883views

Priredio: Mithad R. Ćeman

El-Esma‘ī nam pripovjeda: “Bio sam u Basri, stičući znanje, i u tim danima sam bio veoma siromašan, a u našem sokaku nalazio se prodavač koji bi me kod svakog moga odlaska iz kuće pitao kuda sam krenuo, pa bih mu rekao da idem kod tog i tog muhaddisa, a to mi je pitanje postavljao i kod svakog moga povratka, a ja bih mu odgovorio da se vraćam od toga i toga historičara ili lingviste.

Jednog dana mi je rekao: ‘Šta je ovo!? Saslušaj od mene jedan savjet. Ti si mlad čovjek pa nemoj gubiti vrijeme u ćoravom poslu, već se riješi ovih knjiga i radi nešto od čega ćeš imati koristi. Tako mi Allaha, kada bi za sve tvoje knjige tražio jednu mrkvu ne bih na to pristao.’

Od ovog njegovog govora steglo mi se u prsima, tako da sam ga izbjegavao na način da sam odlazio prije nego svane a vraćao sam se pošto padne noć. Finansijsko stanje mi se još više pogoršalo zbog čega sam morao da rasprodam svoju odjeću. Došao sam do stadija da nisam imao za jedan obrok dnevno, nisam se nikako šišao, odjeća na meni se izlizala, tijelo mi je oslabilo… U tim danima i u takvom stanju, kada sam se pitao šta ću i kako ću dalje, došao mi je sluga gradonačelnika Muhammeda b. Sulejmana el-Hašimija i obavijestio da me gradonačelnik zove sebi. Upitao sam šta bi osoba koja je dosegla ovoliki stepen siromaštva koristila emiru? Pošto je svjedočio mom lošem stanju i ružnom izgledu vratio se da o tome obavijesti Muhammeda b. Sulejmana.

Ponovno mi je došao noseći škrinju sa odjećom, kutiju sa mirisima i vrećicu sa hiljadu zlatnika. Rekao je kako mu je naređeno da me odvede do javnog kupatila, poslije čega trebam izabrati odijelo a ostala da ostavim sebi na korištenje, da nešto pristojno ručam, da se namirišem, da dođem sebi, a zatim da odem kod emira.

Veoma sam se obradovao, učio sam iskrene dove za ovog glasnika, uradio sam kako mi je rekao a zatim smo skupa otišli do Muhammeda b. Sulejmana.

Kada sam ušao nazvao sam selam, a emir me je približio sebi i pokazao posebno poštovanje, a zatim mi je rekao:

‘O Abdu-l-Melik, čuo sam za tebe i odabrao sam te da učestvuješ u odgoju sina Vođe vjernika, pa se spremi da kreneš prema Bagdadu.’

Zahvalio sam mu se, proučio dovu za njega, rekavši mu da sam čuo i da se naredbi pokoravam. Objasnio sam da moram spakovati knjige i da ću koliko sutra krenuti na zadati put.

Došao sam do kuće, pa sam izabrao knjige koje sam htio ponijeti sa sobom, a ostale sam nasložio u jednoj sobi, koju sam zaključao i čak sam platio jednom starcu iz mahale da svoje vrijeme provodi ispred te prostorije kako se mojim knjigama ne bi šta desilo.

Dolaskom u Bagdad primio me Vođa vjernika, Harun er-Rešid, pa mi se obratio:

– Ti si Abdu-l-Melik el-Esma‘ī?

– Da, ja sam Abdu-l-Melik el-Esma‘ī, pristalica Vođe vjernika.

– Znaj da je moj sin iskrena srca, a ja ga tebi povjeravam, nemoj ga učiti onome što može negativno uticati na njegovu vjeru, jer se nadam da bi mogao muslimanima biti vođa.

– Čujem i pokoravam se.

Izveli su ga ispred mene i odmah otpratili do objekta koji je predviđen za njegovo dalje napredovanje, odredivši mi mjesečna primanja u visini od deset hiljada srebrnjaka.

Provodili smo vrijeme zajedno tako da je preda mnom proučio kompletan Kur’an, naučio je propise vjere, upoznao se sa pjesništvom i pravilima arapskog jezika, naučio je o događajima ranijih vremena i životima prijašnjih ljudi.

Kada se poslije određenog vremena sreo sa ocem Er-Rešidom bio je zadivljen postignutim rezultatima. Obratio mi se i rekao: ‘Volio bih da moj sin bude hatib i predvodi namaz naredne džume, pa pomozi mu da pripremi govor kojim će se obratiti ljudima.’

Podučio sam ga deset hutbi, pa smo zajedno otišli na džumu. Er-Rešid je bio zadovoljan onim što smo postigli te me je nagradio poklonima raznih vrsta. Već sam posjedovao toliko novca da sam kupio sopstvenu kući i pokućanstvo, čak sam sebi izgradio kuću u Basri. Kada sam ostvario sve navedeno zatražio sam odobrenje od Er-Rešida da mi dozvoli povratak kući, što je on i uradio.

Po povratku u Basru dočekao me veliki broj ljudi, kojima je bilo vidno moje stanje prepuno raznih blagodati. Posmatrao sam ko je sve došao da me dočeka pa sam prepoznao svoga komšiju, trgovca iz sokaka gdje sam ranije stanovao. Na sebi je imao dotrajali turban i kratko džube. Kada me je ugledao i prepoznao glasno me je dozvao imenom.

Nasmijao sam se njegovoj reakciji i načinu obraćanja, pošto sam doživio da mi se obraća Er-Rešid lično, pa sam mu rekao:

‘Šta je ovo!!! Tako mi Allaha, moje knjige su mi donijele mnogo bolje i više nego što je mrkva!!!’” (Ebu Ali El-Muhsin b. Ali et-Tunūhi, El-Feredžu ba‘deš-šiddeti)

 

Iz knjige Izlaz poslije teškoće od kadije Tunuhija.

 

Abdu-l-Melik el-Esma‘ī (121 – 216 godina po Hidžri / 740 – 831) smatra se ekspertom arapske kulture, historičarem, lingvistom, pjesnikom i geografom. Rođen je u Basri, gdje je i umro, i život je proveo u Iraku. Posjećivao je pustinje i pustinjake od kojih je slušao čudna kazivanja i recitate, tako da je za sebe tvrdio da je još prije punoljetstva naučio 12.000 pjesama (urdžūza). To je koristio da zadivi vladare koji su ga zasipali bogatim poklonima. Poznavao je kiraete, pamtio je hadis od El-Evzā‘ija i Sufjana es-Sevrija kao što je pisao i o kritici prenosilaca hadisa. Zbog dobrog poznavanja arapskog jezika smatra se među prvim muslimanskim učenjacima o vrstama životinja i njihovoj anatomiji. Jednom je, zajedno sa drugim jezičarom Ebu Ubejdom, izazvan da na konju pokažu svaki dio njegovog tijela (mišića), pa se Ma‘mer b. El-Musenā (Ebu Ubejde) opravdao time da je on lingvista a ne ljekar. El-Esma‘ī je objasnio nazive na konjskom tijelu, za svaki naziv koristeći stih iz arapskog jezika, pojašnjavajući mjesto i ulogu. Posjedovao je biblioteku, do tada, nezapamćenih razmjera.