Fikh

Vrste zakletve i neki propisi vezani za nju

758pregledi
Piše: Mr. Semir Imamović

a) Namjerna  zakletva

Namjerna (čvrsta) zakletva (ar. jemin muna’kide) se definiše kao zakletva u kojoj se čovjek čvrsto (svjesno) obavezuje da će ili neće uraditi neki postupak u budućnosti, i za njeno kršenje slijedi pokajnički iskup (keffaret) (Pogledaj: El-Ifsah: 2/321.).

Ako kaže: tako mi Allaha neću ići na to i to mjesto, ili ići ću na to i to mjesto, to će se tretirati kao namjerna zakletva, i ako je prekrši, obavezan je iskupiti se na način koji ćemo spomenuti.

Ograničavanje namjerne (čvrste, svjesne) zakletve na nešto što bi se trebalo dogoditi (ili ne) u budućnosti, učenjaci su uzeli iz riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno… Tako se za zakletve vaše otkupljuje kada se zakunete (prijevod značenja, El-Maide: 89.). Riječi Allaha, dželle šenuhu, ”kada se zakunete” znače: kada ostavite ono što ste se zakleli da nećete raditi, i kada uradite ono što ste se zakleli da ćete ostaviti, što upućuje na to da se namjerna zakletva veže za buduće vrijeme. (Pogledaj: Medžmuatu-r-resailil-fikhijje, Halid ibn-Ali el-Mušejkih, str. 242., 243.). Ovu tvrdnju pojačavaju i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ja se, tako mi Allaha, ne zakletem na odreðenu stvar, zatim uvidim da je nešto drugo bolje od toga, a da se ne iskupim za zakletvu, potom je prekršim i uradim ono što je bolje.” (Buharija, 6249., Muslim, 1649.).

U drugoj verziji stoji: ”Ko se zaklete na nešto, a zatim vidi da je nešto drugo bolje od toga, neka se iskupi za zakletvu, potom je prekrši i uradi ono što je bolje.” (Muslim, 1650.).

 Rekao je Kurtubi: ”Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”neka se iskupi za zakletvu, potom je prekrši i uradi ono što je bolje” dokaz su da je iskup obavezan samo onome ko se zaklete da će uraditi nešto u budućnosti, pa to ne uradi, ili neće uraditi, pa uradi.” (6/267.).

Znači, namjerna zakletva se veže za buduće vrijeme, i za njeno kršenje slijedi iskup.

Namjerna zakletva se može poništiti izuzimanjem (ar. istisnā ) tako što onaj koji se zaklete odmah po zakletvi kaže inšâallah. Ako to kaže nije obavezan da se iskupi za ostavljanje onoga što je zakletvom bio obavezan učiniti, ili činjenje onoga što je zakletvom htjeo izbjeći.

Na primjer kaže: ”Tako mi Allaha neću sutra posjetiti prijatelja”, a zatim odmah kaže inšâallah, poništio je zakletvu i može ići u posjetu. Dokaz da se namjerana zakletva može poništiti na spomenuti način su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko se na nešto zaklete, pa potom kaže inšâallah, on je time izuzeo, i neće se tretirati kao prekršilac zakletve kada postupi suprotno zakletvi.” (Ahmed, 2/6., Ebu-Davud, 3261., Tirmizi, 928. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn-Hibban, 1183., i Hakim, 4/303.). Ibn-Kudame je u vezi sa ovim prenio jednoglasno mišljenje islamskih učenjaka (El-Mugni: 13/484.).

b) Nenamjerna zakletva

Nenamjerna zakletva može imati više oblika: prvi oblik, zakletva koja je postala sastavni dio čovjekovog vokabulara (riječnika), i koju izgovara bez ikakve namjere za zakletvom, popt: nije vallahi, jeste vallahi, hoću vallahi, neću vallahi i sl.; drugi oblik, da se čovjek čvrsto zaklete na nešto, ubjeðen da je tako, a poslije se pokaže suprotno od toga; treći oblik, da čovjek zaklete nekoga na nešto (vallahi ćeš jesti kod mene, ili noćiti kod mene), s namjerom ukazivanja počasti, a ne kako bi ga obavezao na to.

Dokaz za utemeljenost ove vrste zakleteve imamo u riječima Allaha, dželle šenuhu: ”Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno…” (El-Maida: 89). Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nenamjernu zakletvu, u ajetu, prokomentarisao kao riječi koje čovjek nesvjesno izgovara u svojoj kući, poput ”ne Allaha mi” i ”da Allaha mi”. (Ebu-Davud, 3254. Vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn-Hibban, 1187., i šejh El-Albani u ”Irvaul-galilu”, 8/194.). Upitana je Aiša o nenamjernoj zakletvi, koja je spomenuta u ajetu, i rekla je i isto što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem (Buharija, 6286.).

Za nanemajernu zakletvu nema iskupa (keffareta). (Pogledaj: Hašijetu ibn-abidin: 3/706., Revdatu-t-talibin: 11/3., Metalibu uli-n-nuha: 6/367.).

c) Ponavljanje zakletve

Ponavljanje zakletve može biti za jednu te istu stvar, kao da kaže: tako mi Allaha neću danas jesti, tako mi Allaha neću danas jesti, tako mi Allaha neću danas jesti, a može biti za različite stvari, da kaže: tako mi Allaha neću danas jesti, tako mi Allaha neću danas izlaziti iz kuće, tako mi Allaha neću danas putovati.

U prvom slučaju obavezan je samo jedan iskup, ukoliko zakletva bude prekršena. Prenosi se od Abdullaha ibn Omera da je rekao: ”Kad se više puta zakleteš za jednu stvar, i prekršiš zakletvu, dovoljan ti je jedan iskup.” (Abdurrezzak u ”Musannefu”, 8/504., Ibn-Hazm u ”El-Muhalli”, 8/53. Ibn-Hazm je ovakav propis prenio i od Ibrahima en-Nehaija,  Urveta ibn-Zubejra, Ataa, Zuhrija, Hasana el Basrija i drugih).

U drugom slučaju, kada se čovjek više puta zaklete za različite stvari, za svaku stvar (radnju) ima poseban iskup. Rekao je Ibn-Kudame: ”Nije mi poznato da oko toga postoji razilaženje.” (El-Mugni, 13/473.).

Ovo me se može pridodati još jedna situacija koja je moguća, a to je da sa jednom zakletvom obuhvati više stvari, da kaže: tako mi Allaha neću danas putovati, niti jesti, niti spavati. Ako se  desi kršenje zakletve, obavezan je samo jedna iskup, jer je zakletva jedna i jedno kršenje. Ibn-Kudame je za ovu propis u ovoj situaciji rekao isto što i za propis u prethodnoj, da mu nije poznato razilaženje islamskih učenjaka u vezi s tim. (El-Mugni: 13/473. – 474.).

d) Iskup za namjernu zakletvu

Iskup može prethoditi kršenju zakletve, a može doći i poslije zakletve. Dokaz da je iskup dozvoljen prije kršenja zakletve su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ja se, tako mi Allaha, ne zakletem na odreðenu stvar, zatim uvidim da je nešto drugo bolje od toga, a da se ne iskupim za zakletvu, potom je prekršim i uradim ono što je bolje.” (Buharija, 6249., Muslim, 1649.).

Dokaz da je dozvoljeno prvo prekršiti zakletvu, a potom se iskupiti, je jedna od verzija prethodnog hadisa: ”Ja se, tako mi Allaha, ne zakletem na odreðenu stvar, zatim uvidim da je nešto drugo bolje od toga, a da ne prekršim zakletvu, uradim ono što je bolje i iskupim se za nju” (Buharija, 2964., Muslim, 1649.).

Pokajnički iskup (keffaret) za kršenje namjerne (čvrste) zakletve je obavezan ako se ispune sljedeći uvjeti:

1. Da zakletva bude od pametne i punoljetne osobe – dokaz za ovaj uvjet su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Dignuto je pero (ne pišu se djela) trojici: spavaču dok spava, luðaku u vrijem ludila, i djetetu do punoljetnosti.” (Ahmed, 1/116., Ebu-Davud, 4401., Tirmizi, 1423., Ibn-Madže, 2042. Vjerodostojnim su ga ocijenili: Ibn-Huzejme, 1003., Ibn-Hibban, 1497., Hakim, 1/258.).

2.  Slobodan izbor u zakletvi, onaj ko se zaklete pod prisilom ili greškom, to mu se ne broji kao zakletva i nije se obavezan iskupiti.  Dokaz su riječi Allaha, dželle šenuhu: ”… osim onaj ko prisiljen bude, a srce mu ostane smiremo u vjeri.” (Prijevod značenja, En-Nahl, 106.), i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah je oprostio mome ummetu ono što greškom, iz zaborava i pod prislilom uradi.” (Ibn-Hibban, 1498., Taberani u ”Es-Sagiru”, 1/270., Ibn-Adijj, 758. Darekutni, 4/170., Bejheki, 7/356. Vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, 2/198.).

3. Da se čovjek zaklete svejesno, a ne iz zaborava – za ovaj uvjet se mogu uzeti prethodni dokazi.

4. Da se zaklete na nešto što je moguće učiniti – na osnovu riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno.” (Prijevod značenja, El-Maide, 89.). Onaj ko se zaklete na nešto što je nemoguće, on za tim nema namjeru, jer zna da ga ne može izvršiti.

5. Izgovor zakletve tako da onaj koji se zakleo sam sebe čuje – dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah je pripadnicima moga ummeta oprostio ono što im duše njihove došaptavaju sve dok to ne urade ili ne izgovore.” (Buharija, 2528., Muslim, 127.).

Način iskupa je pojašenjen u 89-0m ajetu sure El-Maide. Kaže Allah, dželle šenuhu: ”… Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljuje kada se zakunete…”

Kao što vidimo, u ajetu imamo slobodan izbor izmeðu tri stvari – nahranjivanja deset siromaha, odijevanje deset siromaha i oslobaðanje roba – i imamo redoslijed izmeðu te tri stvari i posta. Redoslijed je obaveza ispoštovati, što znači da na post prelazi samo onaj ko nije u mogućnosti da se iskupi jednom od tri stvari, od kojih, po slobodnoj volji, može odabrati bilo koju.

Kada se za čovjeka može reći da nije u mogućnosti iskupiti se odijevanjem i nahranjivanjem siromaha, i oslobaðanjem roba, i da mu je dozvoljeno preći na post?

Onaj čije imovinske mogućnosti prelaze nužne (hrana za sebe i porodicu) i osnovne potrebe (stan, prijevozno sredstvo, knjige), za njega se kaže da je u mogućnosti, a onaj čije su imovinske mogućnosti ispod toga, može preći na post. (Medžmuatu-r-resailil-fikhijje, Halid el-Mušejkih: 286., 287.). Šejh Muhammed el-Muhtar eš-Šenkiti u komentaru Umdetul-fikha, kaže da onaj ko se nada imetku, kao što je osoba koja se nada plati, ili kiriji, ili najamanini i sl., nema pravo postiti, nego će sačekati dok dobije imetak, i tada se iskupiti s jednom od tri stvari.
Ispravno je mišljenje da se u nahranjivanju siromaha i odijevanju kao mjerilo uzima običaj. To se može shvatiti iz ajeta. U njemu se o hrani i odjeći govori uopćeno, bez ikakvih ograničenja, spominjanja količine hrane i svojstva odjeće. Što se u običaju smatra prosječnom hranom kojom čovjek hrani svoju čeljad, ili odjećom, to se uzima u obzir. (Medžmuatur-resailil-fikhijje: 293.). A Allah najbolje zna!

Prvi put objavljeno: nedjelja, 23 Ožujak 2008 22:13