Ahlak

Vrijeme moralne krize

650pregledi
Piše: Abdulvaris Ribo

U povijesti svoga postojanja ljudski rod i ljudska društva proživljavali su razne krize: ekonomske, političke, socijalne i mnoge druge, ali te krize bile su vremenski ograničene i relativno su brzo prevazilažene, pa je čovječanstvo na tom planu moglo da nastavi dalje i da napreduje. Meðutim, danas je čovječanstvo zadesila jedna velika, kompleksna i sveobuhvatna kriza koja je zahvatila sve segmente života. Radi se o moralnoj krizi.

Da bismo što bolje shvatili temu i ozbiljnost problema, neophodno je da definiramo šta je to moral. U rječnicima i enciklopedijama moral se definira kao skup pravila o ponašanju u meðusobnim odnosima ljudi koja je izradilo i usvojilo neko društvo ili neka religija. Zbog čega je još bitno znati definiciju morala? Zbog toga što je primjetno da islamski teolozi, misionari (daije), kada pišu i govore o temi morala, pod tim podrazumijevaju čednost i nevinost, suzdržanost od zinaluka i raznih seksualnih nastranosti, odnosno isključivo ono što je vezano za seksualni aspekt čovjekovog života. To je svakako pogrešno, jer moral i moralna degradacija imaju mnogo šire značenje i područje. Nemoral, kako god obuhvata seksualni aspekt života, isto tako obuhvata i oblast politike, ekonomije i nauke.

Kada je počela kriza morala

Jedno od važnih pitanja koja nam se nameću jeste i pitanje: Kada je počela kriza morala? Kriza morala počela je kada se vjera u Boga, Sudnji dan i vjerovanje u individualnu odgovornost za djela počela potiskivati iz ljudskog života, a prostor ustupati ljudskim tvorevinama, ideologijama, kao što su komunizam, kapitalizam, materijalizam i liberalizam.

Malo ćemo se osvrnuti na spomenute ideologije i razmotriti kako su to one dovele do sveopće moralne krize.

Prvo ćemo o komunizmu, sistemu i ideologiji pod čijim su okriljem živjeli i muslimani ovih podneblja. Poznato je da je komunizam ideologija koja je zagovarala izolaciju vjere iz svakodnevnog i praktičnog života i proglasila je opijumom za narod. U tom bezbožničkom sistemu, obrazovanje, kultura i opći pogled na život bili su utemeljeni isključivo na ateističkoj ideologiji.

Nasuprot komunizmu imamo liberalizam (slobodoumnost, slobodno mislilaštvo), koji se nije otvoreno suprotstavljao vjeri, ali ju je potisnuo u drugi plan, na marginu života. Za ove, kao i za sve druge ideologije koje su prouzrokovale krizu morala, zajednička je jedna stvar, «sekularizam» (odvajanje vjere od praktičnog života).

Iako su krizi morala prethodili mnogi uzroci, ipak su sekularizam i ateizam neposredni uzroci moralne krize koja danas razara ljudska društva. Sekularizam je uništio vjeru, a time i moral, jer je moral produkt vjere. Znači, izmeðu vjere i morala postoji jaka veza i zbog toga mnogi pedagozi i sociolozi ukazuju na čvrst odnos izmeðu vjerskog učenja i prakse. Njihovo zajedničko stajalište je da bez vjere nema stabilnosti, reda i morala u društvu. U vezi sa ovim navest ću izjavu jednog britanskog suca koji je, komentirajući moralni skandal jednog od bivših britanskih ministara, rekao: «Bez vjere nema morala, a bez morala nema zakona. Vjera je jedinstven i neprikosnoven izvor spoznaje šta je dobar, a šta loš moral. Vjera je ta koja čovjeka veže za najuzvišenije ideale kojima čovjek teži i za koje se bori. Vjera brani čovjeka od ličnog egoizma, odvraća ga od zavoðenja njegovih nagona i vlastitih navika, navodi ga na svoje i svojima slične ciljeve i odgaja u njemu zdrav duh koji na svojim osnovama podiže zgradu morala.» (Ulvan, ”Odgoj djece u islamu”, str. 130.)

Takoðer, u vezi s moralom, poznati njemački filozof Kant rekao je: «Morala nema bez tri stvari: postojanja (vjere u) Boga, vječnosti duše i polaganja računa poslije smrti.» (”Odgoj djece u islamu”, str. 130.)

Ovaj sveopći nemoral, koji je zahvatio sve segmente i aspekte života, u islamski svijet i kod nas došao je sa kolonijalističkim osvajanjima i modernizmom. Tada su muslimanska društva pala pod snažan politički, ekonomski, kulturni i ideološki utjecaj ovih sila. I naravno, to nije moglo ne ostaviti velikog traga na samu vjeru i moral.

Vjera, a time i moral su sve više sputavani i gurani ustranu, te se svodili samo na privatnu sferu života (status personalis – lična stvar). Glas vjere je sve više slabio, iščezavale su vrijednosti i vrline, a počele su dominirati strasti, poroci i egoizam. Moral je iščezavao na naučnom, ekonomskom i političkom planu. Nauka je zloupotrijebljena i još se zloupotrebljava radi ostvarenja ekonomskih, političkih i vojnih interesa.

Na ekonomskom planu, gdje je moral odvojen od ekonomije, postala su dozvoljena sva sredstva da bi se konkurent izbacio iz igre i udaljio sa tržišta. Dozvoljeno je da se do bogatstva i kapitala doðe na bilo koji način, pa makar i preko znoja i krvi radnika, jer ekonomija i materijalno bogatstvo su jedno, a moral nešto sasvim drugo.

Na političkom planu sve je dozvoljeno da bi se protivnik slomio i pobijedio. Dozvoljeni su laž, prevara, spletkarenje, varka, jer cilj opravdava sredstvo. Moral je u svijetu politike davno izumro. Obmane i prevare naroda od strane političara, koji svojim lažnim obećanjima obmanjuju  i varaju običan svijet i one koji su ih izabrali, gledajući svoje interese, korist i karijeru, nije ništa drugo do pokazatelj moralne krize u koju su zapali.

Mito i korupcija, koji su rašireni u politici, ekonomiji, sudstvu i drugim državnim institucijama, nisu ništa drugo do odraz moralne krize.

Stanje medija, gdje se javno i otvoreno napada istina, a promovira i pomaže neistina, zlo i nemoral, nije ništa drugo do pokazatelj sveopće krize morala koja je obuhvatila sve segmente društva.

Polje gdje je nemoral posebno došao do izražaja jeste polje seksualnog života. Ovoga smo svi svjedoci, a slikoviti primjeri su svuda oko nas.

Ekspanzija nemorala

S obzirom da je čovjek biće duha i materije, stvorenje dvostruke naravi, u njemu se stalno vodi borba izmeðu dobra i zla, pobožnosti i odanosti strastima. U društvu u kojem preovladava zlo i širi se bez ikakvih prepreka i otpora, odanost strastima nadvladat će pobožnost. Tada dolazi do poremećaja mjerila vrijednosti.

Širenje općeg nemorala u društvu teklo je postupno. U početku se na pojave nemorala i zla gledalo indiferentno i društvo na to nije pozitivno i konstruktivno djelovalo.

Kur’an obavezuje cijelu zajednicu (ummet) da se suprotstavi zlu i da ga suzbija, jer u protivnom cijela zajednica je odgovorna pred Allahom i zaslužuje prokletstvo i kaznu. Uzvišeni Allah je rekao: «Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili; jedni druge od zla nisu odvraćali. Ružno li je, zaista, kako su postupali.» (El-Maide, 78 i 79)

U zapadnim društvima moral je postao dobrovoljna kategorija, koja ne potpada pod nadležnost prava. Odnosno, niko nema pravo da nekoga prisili na moralan čin i da ga odvrati od nemoralnog. Nije se stalo samo na nesuzbijanju nemorala, nego se otišlo još dalje. Nemoral se reklamira, afirmira i na njega se podstiče. Najznačajniju ulogu u tome zauzeli su su razni printani i elektronski mediji koji svakodnevno i otvoreno reklamiraju nemoral i druge vrste zla, od kriminala, bluda, alkohola i drugih pošasti današnjice. Ovdje dolazi do izražaja dvoličnost i licemjerstvo «prosperitetnih i civiliziranih» društava koja formalno osuðuju nemoral i savremene pošasti kao što su droga, duhan, alkohol i nemoral, a u isto vrijeme ta se zla proizvode i reklamiraju, javno i otvoreno se prodaju ljudima, a posebno omladini. U ovome ambijentu zle i nemoralne pojave postaju normalne i svijet se na njih navikava. Nakon ovoga uslijedila je još jedna etapa u širenju zla, etapa koja je vrhunac degradacije. To je etapa u kojoj se nemoral legalizira i na neki način nameće ljudima. U nekim zapadnim zemljama homoseksualizam je legaliziran i zakonom odobren. Osnivaju se mnogobrojni centri i klubovi za homoseksualce. Nastranost je otišla do te mjere da su registrovani seksualni odnosi sa sestrom, kćerkom, pa čak i sa majkom.

Trebaju nam moralni i čestiti pojedinci

Za čestito i moralno društvo potrebni su čestiti i moralni pojednici. Prema tome, ako neko društvo želi dobru i svijetlu budućnost u svim segmentima života: političkom, ekonomskom, moralnom i svim drugim, neophodno je da aktivno radi na buðenju vjerske svijesti kod svojih graðana i na njihovom moralnom odgoju, jer bez vjere nema morala. I sam Kur’an dosta više govori o moralnim normama nego o pravnim propisima, jer kur’ansko stanovište je da je za zdrav i pravilan razvoj društva mnogo važnije razviti i učvrstiti vjeru i moral kod ljudi nego donositi pravne odredbe. Pravne odredbe bez morala ne mogu efikasno riješiti probleme društva. Vjerski i moralni odgoj je obaveza, prije svega, porodice, zatim vjerskih ustanova i institucija. Ako uspijemo izgraditi dobroga vjernika i moralnu ličnost, takva osoba će uvijek biti svjesna da će se nekada vratiti svome Gospodaru i da će polagati račun za svoj život i postupke. S tom sviješću, osjećaj odgovornosti ostat će uvijek duboko usaðen u njegovoj duši i on se nikada neće ponašati neodgovorno i nemoralno.

Prvi put objavljeno: srijeda, 26 Ožujak 2008 05:28