Ahlak

Vrijednost odlaska u džamiju pješice

700views

Priredio: Ajdin Kovač
U posljednje vrijeme primjetno je da su mnogi ljudi nemarni po pitanju vrijednosti odlaska u džamiju pješke, čime zapostavljaju praksu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Stoga je neophodno skrenuti pažnju na tu grešku i ukazati na vrijednost pješačenja do mjesta ibadeta. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz koji čovjek obavi u džematu vredniji je za 25 puta od namaza koji obavi u svojoj kući i na pijaci, to iz razloga što kada se abdesti i upotpuni svoj abdest, a zatim ode u džamiju isključivo radi namaza, neće učiniti niti jedan korak a da mu se sa tim korakom neće povećati stepen (u Džennetu) i obrisati jedan grijeh, a kada obavi namaz meleki neprestano donose salavat na njega sve dok je na mjestu na kojem je klanjao”. (Buharija i Muslim.)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Za svaki učinjeni korak radi namaza imat ćeš sadaku.” (Buharija i Muslim.)
Takođe, u hadisu koji prenosi Ebu Evs, radijallahu anhu, spominje se vrijednost odlaska na džuma-namaz pješke, gdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko se očisti i okupa petkom, rano ustane i među prvima dođe (u džamiju) idući pješke, a ne prijevoznim sredstvom, bude blizu imama i pomno ga sasluša i pri tome ništa ne progovori – za svaki učinjeni korak imat će nagradu jedne godine posta i namaza.” (Ebu Davud.)
Posebna vrijednost spominje se za odlazak pješke u džamiju noću, tj. u ranoj zori, radi obavljanja sabah-namaza koji su mnogi zanemarili, a za čije obavljanje je Allah, azze ve dželle, pripremio veliku nagradu o kojoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “One, koji u mrkloj noći pješače u džamiju, obveseli ih potpunom svjetlošću (nurom) na Sudnjem danu.” (Ebu Davud, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
Komentatori ovog hadisa kažu da se u ovom hadisu misli na mrklinu noći koja prethodi jaciji i sabah-namazu, i da će ovu nagradu postići svaki onaj ko klanja jaciju ili sabah u džematu pa makar ulice bile osvijetljene, jer ta dva namaza se klanjaju noću.
En-Nehai, rahimehullah, rekao je: “Smatrali su da je odlazak u džamiju u mrkloj noći obavezujući za oprost.”

Velika nagrada koja sljeduje onome ko odlazi u džamiju pješke bila je razlogom rasprave među melekima, kao što se spominje u hadisu koji prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Prošle noći došao mi je moj Gospodar u najljepšem liku (mislim da je rekao: u snu) i rekao: ‘O Muhammede, znaš li oko čega raspravljaju meleki.’ Reče: ‘Ne.’ A zatim je (Allah, azze ve dželle) stavio Svoju ruku između mojih pleći, tako da sam osjetio njenu hladnoću na svojim prsima, pa sam dobio znanje o onome što je na nebesima i na Zemlji. Reče: ‘O Muhammede, da li znaš oko čega raspravljaju meleki?’ Rekoh: ‘Da, raspravljaju o onome što briše grijehe, a ono što briše grijehe je: boravak u mesdžidu nakon obavljenog namaza, odlazak pješke u džamiju, upotpunjavanje abdesta u teškim situacijama, pa ko to bude činio živjet će u hajru i umrijeti u hajru i bit će mu oprošteni grijesi kao na dan njegova rođenja.’ Reče: ‘O Muhammede, kada budeš klanjao prouči: Gospodaru moj, ja Te molim da mi omogućiš činjenje dobrih, a ostavljanje loših djela, da mi podariš da volim miskine…” (Tirmizi.)
Nažalost, i pored svih ovih spomenutih odlika i vrijednosti odlaska pješke u džamiju, mnogi muslimani, i pored mogućnosti da na namaze odlaze pješke zbog blizine džamije, idu prijevoznim sredstvima, dok u isto vrijeme svoje tijelo i noge troše baveći se raznim sportskim aktivnostima i drugim zabavama, što je svakako dovoljan pokazatelj da im je uskraćen veliki hajr i da nemaju uspjeha po pitanju ibadeta.

Isto tako, i u drugim predajama spominje se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, običavao ići pješke na musallu radi klanjanja bajram-namaza, prilikom ispraćaja dženaza-namaza, činjenja tavafa i sa’ja i drugih vrsta ibadeta i nije prakticirao da jaše, osim u velikoj potrebi.

Takođe, ashabi, radijallahu anhum, bili su ustrajni u tome kako bi postigli nagradu obećanu za to. Primjer njihove upornosti je i slučaj jednog ensarije čija je kuća bila daleko od Poslanikovog mesdžida, ali i pored toga je ustrajavao u dolasku u mesdžid pješke, kao što stoji u predaji koju prenosi Ubejj ibn K’ab, radijallahu anhu: “Bio je jedan čovjek koji je stanovao najdalje od Poslanikovog mesdžida, ali i pored toga nije ga mogao proći nijedan namaz u Poslanikovom mesdžidu, pa mu je rečeno: ‘Što sebi ne bi kupio magarca kojeg bi jahao u mrkloj noći i po velikoj žegi?’, na što je on odgovorio: ‘Ne bih nikada poželio da imam kuću u blizini mesdžida, već želim da mi se bilježe moji koraci koje napravim do mesdžida i u povratku svojoj porodici.’  Na to mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: Allah ti je sve to dao.” (Muslim.)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se kod svoje kuće očisti (abdesti ili okupa) a zatim ode u neku od Allahovih kuća (džamija) da obavi jedan od Njegovih farzova, jednim mu se korakom oprašta grijeh, a drugim podiže stepen (u Džennetu).” (Muslim.)
Džabir ibn Abdillah, radijallahu anhu, prenosi i kaže: “Pripadnici plemena Benu Seleme bili su razmišljali da se presele u blizinu Poslanikovog mesdžida, gdje je bilo slobodnog mjesta, pa kada je za to čuo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao im je: ‘O Benu Seleme, vaši koraci se bilježe!”( Muslim.)
A Enes ibn Malik, radijallahu anhu, kada bi išao u mesdžid, pravio  bi kratke korake kako bi ih što više napravio.

KORISTI OD ODLASKA PJEŠKE KA MJESTIMA IBADETA

1.      Postizanje nagrade, kao što se spominje u hadisu koji prenosi Ebu Musa el-Eš’ari, radijallahu anhu: “Osobe sa najvećom postignutom nagradom od namaza su oni koji najviše pješače (do džamije)” (Muslim.)
2.      Opraštanje učinjenih malih grijeha. Selman el-Farisi, radijallahu anhu, rekao je: “Abdest briše manje prijestupe, a odlazak pješke u džamiju briše više od toga, a namaz, opet, briše više od toga.”
3.      U tome se ogleda slijeđenje upute Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove prakse po pitanju odlaska pješke na mjesta ibadeta.
4.      Time se postiže skrušenost, jer odlazak pješke u džamiju čini dušu poniznom i skrušenom.
5.      Na Sudnjem danu će u njegovu korist svjedočiti zemlja po kojoj je hodao, stopala kojima je kročio. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom vraćanja sa bajram-namaza, običavao vraćati se drugim putem.
6.      Razlogom je postizanja mjesta prebivališta u Džennetu, na osnovu hadisa Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Ko god ode u džamiju ujutro ili naveče, Allah mu pripremi mjesto u Džennetu koliko god puta ode ujutro  ili naveče.” (Buharija i Muslim.)
7.      Iskorištavanje vremena prilikom pješačenja do džamije u veličanju Allaha, azze ve dželle, izgovarajući: subhanallah, elhamdulillah, la ilahe illallah, Allahu ekber i druge vrste zikra.
Ovo su bile neke od koristi odlaska pješke u džamiju, a  ako tome još dodamo da ukoliko osoba prilikom odlaska u džamiju bude svjesna da je cijelo vrijeme u ibadetu od kada izađe iz kuće pa sve dok se ne vrati iz džamije, svakako da će još više nastojati da tu blagodat nikada ne propusti.
Zbog toga bi vjernik trebao da iskorištava svoje noge u pokornosti Allahu, azze ve dželle, i da ne bude nemaran i lijen u tom pogledu, već da se trudi, u skladu sa svojim mogućnostima, da taj sunnet primjenjuje u praksi, kao što su to radili naši dobri prethodnici, i da ne koristi prijevozna sredstva osim u velikoj potrebi i nuždi.
Onaj koji stanuje daleko od džamije treba da se strpi i da podnosi poteškoće u činjenju ibadeta, da u džamiju krene ranije, jer u tom slučaju biva u kontinuiranom džihadu (borbi sa samim sobom) u kojem ne uspijeva osim onaj koji dâ prednost ahiretu  i Allahovom zadovoljstvu nad užicima ovog prolaznog dunjaluka.
Također, treba da nastoji da iz svoje kuće krene pod abdestom, kao što se moglo vidjeti iz većine predaja koje govore o tome, što svakako ukazuje i potvrđuje vrijednost i potpunu nagradu za onoga ko pod abdestom krene iz svoje kuće ka džamiji.

Pored ovih ahiretskih koristi, postoje i koristi ovodunjalučke prirode, odnosno pozitivni efekti na zdravlje osobe. Neke od tih koristi su:

-Pješačenje do mesdžida samo je po sebi jedan vid sportske aktivnosti, a koristi pješačenja su mnogobrojne. Pješačenjem tijelo postaje čvršće i aktivnije, uz Allahovu odredbu, tako da njegov imuni sistem postaje otporniji na razne bolesti.
-Pješačenje do mesdžida svakog dana po nekoliko puta dovoljno je za održavanje mišića i zglobova tijela u formi, kao što pomaže u borbi protiv gojaznosti, pospješuje rad srca i čini ga jačim i otpornijim, a također je korisno prilikom psihičkog zamora i dužeg napornog razmišljanja.
-Postoje i druge ostale koristi pješačenja koje ovom prilikom nismo u stanju sve spomenuti, a koje savremena medicina otkriva i koje su svakako korist za vjernika još na ovom svijetu, a na onom ga čekaju posebne nagrade za to.
I na kraju, blago li se nogama koje budu kročile u pokornosti Allahu, dželle šanuhu, i prašile se na Njegovom putu, jer takve noge neće doticati džehennemska vatra, da nas sve Allah, azze ve dželle, od nje sačuva.