Akida

Uzroci koji vode sticanju Allahove ljubavi

781views

Priredio: Ersan Grahovac

Imam Ibnu-l-Qajjim navodi deset stvari koje mogu biti uzroci sticanja Allahove ljubavi. 1. Učenje Kur’ana uz razmišljanje i razumijevanje njegovih značenja, šta se njime želi reći, poput knjige koju čovjek nauči napamet i tumači je kako bi shvatio šta je njen autor njome htio reći. 2. Približavanje Allahu nafilama poslije farzova, jer to čovjeka dovodi na stepen voljenog  nakon stepena zaljubljenika.

3. Stalni zikr u svakoj situaciji, jezikom, srcem, djelima i halom (stanjem). Njegov udio u ljubavi je srazmjeran mjeri u kojoj čovjek čini taj zikr.

4. Davanje prednosti onome što On voli nad onim što ti voliš kada se probude prohtjevi, i uspinjanje ka Njegovoj ljubavi, makar to uspinjanje bilo i teško.

5. Upoznavanje srca sa Njegovim imenima i svojstvima, razmišljanje o njima i njihovo spoznavanje, uživanje u vrtovima te spoznaje. Onaj ko spozna Allaha putem Njegovim imena i svojstava, taj ga je, bez ikakve sumnje, zavolio.

6. Posmatranje Njegovog dobročinstva i skrivenih i vidljivih blagodati, jer to vodi ka ljubavi prema Njemu.

7. Ovo je od najzačudnijih uzroka: da srce bude u potpunosti ganuto pred Uzvišenim Allahom, a to ne mogu opisati riječi i izrazi. (1)

8. Osamljivanje sa Njim u vremenu kada se On spušta, kako bi Ga dozivao, učio Njegove riječi i srcem stajao pred Njim uz poštivanje roba prema svom Gospodaru, a zatim zavšiti sve to traženjem oprosta i kajanjem.

9. Druženje sa onima koji iskreno vole Allaha, ubiranje najboljih plodova njihovog govora, kao što se ubiraju najbolji plodovi, i da ne govoriš osim kada govor bude korisniji i znaš da će ti poboljšati tvoje stanje i koristiti drugome.

10. Udaljavanje od svega onoga što se isprečava između čovjekovog srca i Allaha, azze we dželle.

Ovih deset stvari su komentarisali mnogi učenjaci, a kod nas je prevedena knjiga „Deset stvari koje vode Allahovoj ljubavi“, pa bi bilo korisno obratiti se na nju.

4.6. Savršena ljubav i svojstva istinskih zaljubljenika

Ovo je poglavlje o onima koji se odriču manje vrijednih ljubavi u želji da postignu onu najvredniju. Ovdje će više biti govora o savršenoj ljubavi, ljubavi prema Allahu, plodovima spoznaje i halovima zaljubljenika.

„Ovo poglavlje odnosi se samo na plemenite i vrijedne duše koje se ne zadovoljavaju nečim što je manje vrijedno i koje ne mijenjaju ono što je bolje za ono što je gore, poput onog ko na svoju štetu trguje. Njih ne zavarava prividna ljepota koja u sebi kije mnogo manjkavosti… (…) Duša u kojoj je urođeno da stalno stremi ne zadovoljava se ničim drugim osim najvrednijim. Allah Uzvišeni je ukorio narod koji je zamijenio jednu hranu onom koja je manje vrijedna od nje. Rekao im je: „Zar želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore?” (El Beqara, 61.)“ (Ibnu-l-Qajjim) (2)

 „Osnov svega jeste želja za Allahom, nastojanje da se postigne Njegovo zadovoljstvo i da Mu se približi na različite propisane načine, čežnja za susretom i stajanjem pred Njim. Ako kod roba ne bude postojala želja za ovim, onda će on čeznuti za Džennetom i njegovim blagodatima i svemu onome što je Allah pripremio Svojim dobrim robovima. Ako kod roba ne bude ni ovih ambičija, onda će biti prisutna bojazan da će njegovo prebivalište biti vatra i kazna koju je Allah pripremio onima koji su Mu nepokorni. Ako ni to ne bude prisutno u njegovom srcu, neka zna da je stvoren da u ognju gori, a ne da u blagodatima boravi. Ove visoke stepene, nakon Allahove odredbe i pomoći, čovjek neće moći postići nićim drugim osim suprotstavljanjem prohtjevima svoje duše.“ (Ibnu-l-Qajjim) (3)
 „Ne postoji ništa slađe za srce i dušu od Allahove ljubavi, okretanja Njemu, obožavanju samo Njega, radosti i čežnji za susretom sa Njim i za gledanjem u Njegovo Lice. Trun ovih uživanja ne može se ni porediti s tjelesnim uživanjem veličine planine.“ (Ibnul-Qajjim) (4)

„Najveća blagodat na ovom svijetu jeste spoznaja Allaha Uzvišenog i ljubav prema Njemu, a najveća blagodat na onom svijetu jeste gledanje u Njegovo Lice i slušanje Njegovog govora bez posrednika.“ (Ibnul-Qajjim) (5)

Ibnu-l-Qajjim navodi riječi jednog od zaljubljenika: „Tako mi Allaha, ponekada u srcu osjetim takvu slast, pa pomislim ako stanovnici Dženneta uživaju poput mene, onda žive ugodnim životom.“ (Ibnul-Qajjim) (6)

„Jedan mudri čovjek veli: ’Ljubav prema drugima odvratila im je srca od ljubavi prema Allahu Uzvišenom. Da su se oslobodili te ljubavi, njihove bi se duše uzdigle u nebesko kraljevstvo, i tako bi ostvarili mnogo koristi.’“ (Ibnul-Qajjim) (7)

„El-Hawwas je rekao: ’Ostavili ste ljubav prema Allahu i svu svoju ljubav ste poklonili jedni drugima. Da ste zavoljeli Allaha Uzvišenog čuda biste vidjeli.’“ (Ibnul-Qajjim) (8)

„Želja za Allahom dž.š., za postizanjem nagrade gledanja u Njegovo lice i čežnja za susretom sa Njim temelj je onoga što ima svaki vjernik, pokretač njegovih djela i ono što njegov život čini lijepim i ugodnim. To je osnova njegove sreće, uspjeha, uživanja i zadovoljstva. To je ono radi čega je stvoren i što mu je naredjeno da čini, radi toga su objavljene knjige, poslani poslanici. Srce čovjeka neće biti zdravo niti će osjećati zadovoljstvo ako njegova najveća želja i stremljenja ne budu usmjereni prema Allahu dž.š., Jednom i Jedinom, tako da će On biti jedina njegova želja i nada, kao što kaže Uzvišeni: “A trebalo bi da se zadovolje onim što im daju Allah i Poslanik Njegov i da kažu: „Dovoljan nam je Allah, Allah će nam dati iz obilja svoga, a i Poslanik Njegov, mi samo Allaha hoćemo.” (Et-Tewba, 59.)“ (Ibnu-l-Qajjim) (9)

Navodi Ibnu-l-Qajjim: „Džunejd prenosi da je Haris El-Muhasibi rekao: „Ljubav je da u potpunosti težis prema nekome, da mu daješ prednost i nad samim sobom, svojim životom i imetkom, i da ga podržavaš i javno i tajno i da nakon toga smatraš da je tvoja ljubav prema njemu nedovoljna.“

Neki kažu: „Ljubav je plamen u srcu koji spali sve osim želja voljenog.“, a neki kažu: „To je ulaganje krajnjeg napora s ciljem postizanja zadovoljstva voljene osobe.“ Ljubav neće biti ispravna sve dok se ne podudara sa željama Voljenog. U jednom hadisi kudsiju stoji: „Robe, Ja te volim zbog toga što je to tvoje pravo kod Mene, pa voli i ti Mene zbog prava kojeg imam kod tebe.“ Abdullah ibn Mubarek veli: „Ko bude posjedovao ljubav, a ne bude posjedovao bogobojaznost srazmjernu toj ljubavi, on je obmanut.“

Jahja ibn Mu’az Er-Razi je rekao: „Atom ljubavi mi je draži od sedamdeset godina ibadeta bez ljubavi.“

„Srce zaljubljenika stoji ispred veličine i ljepote Voljenoga, pa kada opazi Njegovo veličanstvo – zastrepi pred Njim i slavi Ga, a kada vidi Njegovu ljepotu – zavoli ga i s čežnjom iščekuje dan kada će se sa Njime sresti.“ (Ibnu-l-Qajjim) (10)
Ebu Bekr El-Kettani pripovijeda: „U Mekki je za vrijeme hadždža postavljeno pitanje o ljubavi, pa neki učenjaci iznesoše svoja mišljenja. Džunejd je bio najmladji među okupljenim učenjacima, te mu rekoše: „O Iračanine, reci nam šta ti misliš o ovome.“ On zavrtje glavom, oči mu se orosiše suzama, a zatim reče:

عبد ذاهب عن نفسه متصل بذكر ربه قائم بأداء حقوقه ناظر إليه بقلبه أحرق قلبه أنوار هويته وصفا شربه من كأس وده فإن تكلم فبالله وإن نطق فمن الله وإن تحرك فبأمر الله وإن سكت فمع الله فهو بالله ولله ومع الله…

„Rob koji je napustio prohtjeve svoje duše, u stalnom je spomenu Gospodara svog, doslovno ispunjava svoje obaveze prema Njemu, u Njega gleda srcem svojim, nurom srčanim spalio je prohtjeve svoje, čisto piće iz pehara Njegove ljubavi ispio je… kada nešto kaže, o Allahu to je, kada progovori, Njegove riječi koristi, ako se pokrene, to je na osnovu naredbe Njegove, ako šuti, o Allahu misli. Sve što radi u ime je Njega, radi Njega i s Njegovom naredbom.“ Učenjaci zaplakaše i rekoše: „Na ovo se nema šta dodati. Uzdigao te Allah, o vođo mudraca.““ (Ibnu-l-Qajjim) (11)

„Simnun je rekao: ’Oni koji vole Allaha postigli su dunjalučki i ahiretskih ugled. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je rekao: „Čovjek će biti sa onim koga voli“, a oni su bili sa Allahom na ovom svijetu, i sa Njim će biti na onom svijetu…’“ (Ibnu-l-Qajjim) (12)

„Kažu neki arifi: ’Kako su jadni stanovnici dunjaluka. Napustili su ga a da nisu probali niti osjetili njegove najbolje blagodati.’ Neko upita: ’Koje blagodati?’ Reče: ’Ljubav prema Allahu, spominjanje Njega u samoći, čežnja za susretom sa Njim, poznavanje značenja Njegovih imena i osobina…’

A kaže drugi: ’Doista postoje momenti kada srce insana igra i svo treperi od radosti. Ja često kažem sebi da ako će se ljudi stalno tako osjećati onda kada uđu Allahovom milošću u Njegov Dženet, onda su njihovi životi tamo zaista neopisivi.’

I kaže drugi: ’Tako mi Allaha, nema nikakva dobra u dunjaluku osim uz ljubav prema Njemu i pokornost Njemu, niti u Džennetu osim uz gledanje i posmatranje Njega.’

Kaže Ebu-l-Husejn El-Werraq: ’Život srca je u spominjanju Onoga Koji ne umire, a življenje koje nešto vrijedi jeste život sa Njim, i ništa drugo.’ (…)

Kaže drugi: ’Onaj ko nađe radost u služenju Allaha, ostale stvari se obraduju služenju njemu, i kome je radost oka uz Allaha, svako drugi nalazi radost oka svog u pogledu ka njemu.’

– Od znakova zdravlja srca je da se ne umara od zikra Gospodara svog, da mu ne dosadi služenje Njemu, da ne bude prisan osim sa Njim ili sa onim ko mu ukazuje na Njega, ili ga opominje Njime, ili ga podsjeća na ovu stvar;
– I od znakova zdravlja srca jeste da, kada propusti svoj vird (13), osjeti zbog gubitka veći bol nego što dunjalučar pati zbog gubitka imetka svog;
– I od znakova zdravlja srca je da ono čezne za služenjem Njemu, kao što gladni čezne za hranom i vodom;
– I od znakova zdravlja srca je njegova briga bude jedna, i da bude radi Allaha;
– I od znakova zdravlja srca je da, kada uđe u namaz, od njega ode briga i tuga za dunjalukom i teško mu bude kada namaz mora završiti. U namazu nalazi svoj odmor i uživanje, radost oka svog i sreću svoju…
– I od znakova zdravlja srca je da je škrtiji kada je u pitanju njegovo vrijeme i njegovo traćenje nego što su najveće škrtice škrti za imetkom svojim;
– I od tih znakova je da njegova briga za ispravnošću djela bude veća kod njega od samog djela, pa da teži iskrenosti u djelu (ihlas), savjetuje to djelo (nasihat), slijeđenjem Poslanika u djelu (mutabe’a) i dobročinstvu (ihsan), i da pored toga smatra da je Allah blagodaran prema njemu, a da on nedovoljno radi na poštovanju Allahovog prava kod njega.“ (14)

„Jedan od onih koji su iskreno voljeli Allaha Uzvišenog rekao je: ’Ljubav prema Njemu Uzvišenom odvratila je srca od ljubavi prema svemu drugom. Ona na ovom svijetu ne osjećaju drugu slast osim slasti ljubavi prema Allahu, niti se nadaju na onom svijetu većoj nagradi od gledanja u lice Onoga Koga su voljeli…’

Jedan od prijašnjih učenjaka veli: ’Svaki čovjek ima dva oka na licu kojima gleda stvari na ovom svijetu, i dva oka u srcu kojima gleda ahiretske stvari. Kada Allah Uzvišeni želi Svome robu hajr, otvori mu oči srca i on doživi u njemu slast i osjeti blagodati koje prije nije mogao ni zamisliti, a koje mu je obećao Onaj Koji samo istinu govori.“ Zatim je proučio ajet: „Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci?“ (Muhammed, 24.) „Da osim crnila na srcu ne postoji druga kazna za one koji su drugima mimo Allaha dali prednost u ljubavi, to bi im bilo dovoljno.’

Jedan mudrac je rekao: „Željezo koje se ne upotrebljava prkrije hrža i na kraju ga potpuno uništi. Isti je slučaj sa srcem. Ako se ne koristi i upotrebljava za ljubav prema Allahu i ne čezne za Njim, i ne spominje Ga, njime ovlada neznanje koje ga usmrti i potpuno upropasti.“ (Ibnul-Qajjim) (15)

Voljeti Allaha iznad svega drugog, uspostaviti lijep odnos sa Njim, sjećati Ga se stalno i spominjati Njegovo ime, naći svoj smiraj i odmor u tome, voljeti samo Njega, bojati se samo Njega, nadati se i pouzdati se samo u Njega; sve činiti samo u Njegovo ime i zarad njegovog zadovoljstva i nagrade – to je Džennet na dunjaluku i to je blagoslov sa kojim se ništa ne može porediti. To je ono što raduje srca onih koji odišu ljubavlju prema Allahu i smisao života koji učeni poznaju, a kraljevi zavide. Kako se njihova srca raduju Allahu, tako se i drugi raduju njima. Jer ko god nadje radost svoga srca u pokornosti Allahu, zna obradovati i srca drugih ljudi; a ko to ne uspije, ne nalazi ništa na dunjaluku osim nemira. O ovome svjedoče oni čija su srca živa i osjećajna. Ali oni čija su srca mrtva i slijepa samo druge mogu udaljiti od Allaha.

Istinski zaljubljenici ne žele da do Voljenog budu tjerani bičevma straha, već da ka Njemu lete na krilima čežnje. Biće zaljubljenika je u potpunosti ispunjeno ljubavlju, toliko jako da je zasjenilo sva ostala čula. Bilo je primjera u povijesti islama na kojima to možemo uočiti, kao što je primjer velikog učenjaka i pravnika Ebu Hanife. Mi znamo da istinski zaljubljenik, kada razgovara sa onim koga voli ne vidi ništa i nikog oko sebe i totalno je predan tom razgovoru. Ebu Hanife kada je bio u namazu, razgovoru sa Allahom Uzvišenim, zmija je došla do njega, pa su je prisutni ubili i izbacili napolje uz veliku galamu. Kada je Ebu Hanife zavrsio sa namazom, prisutni su ga upitali zašto se nije zaštitio od zmije, život mu je bio u opasnosti. Kaže on: „Koje zmije?” „Pa zar nisi čuo kad smo je ubili i izbacili?“ Kaže : „Nisam.”

Takodjer je bilo zaljubljenika koji bi imali gangrenu, pa bi im noga trebala biti amputirana, te su im nudili alkohol kako ne bi osjetili bolove. Oni su govorili da im odsječu nogu dok su u namazu, jer tada ne osjećaju bolove zato što je svo njihovo biće ispunjeno ljubavlju i nema mjesta za bol.

Istinska i savršena ljubav o kojoj ovdje govorimo je ugodan sabesjednik i drag prijatelj. To je vladar koji je blag. Njegove su tajne skrivene, a naredbe se brzo sprovode. On posjeduje i tijela i duše, srce i njihove skrivene misli, umove i njihova promišljanja. Njemu se mora bespogovorno pokoravati, jer posjeduje takvu vlast da oduzima vid i srca čini slijepim. (16) Ako bude upućena nekom drugom mimo Allaha, onaj kojeg je ljubav obuzela biva marioneta u rukama voljene osobe, koja to može zloupotrijebiti, i postaje slijep na njene mahane. Ali ako je upućena Allahu, ljubav biva za zaljubljenika poput vazduha, čak i neophodnija od toga. Allah ne samo da mu ne oduzima vid, već mu daje novu vrstu vida, pored onog fizičkog, dobija i srčani vid, kojim može razlikovati dobro od lošeg, iskrenog od licemjera, kojim vidi ono što većina ljudi ne može vidjeti.

Ljubav napada srca i uzbuđuje duše. Njena vatra bukti u utrobi. Ostali su joj dijelovi tijela sluge. Srce zaljubljenog zanešeno je, krv mu uzburkano kola. Zato je Gazali je govorio o ljubavi prema Njemu, koja je odvratila njegovo srce od ljubavi prema svemu drugom. On i ostali arifi na ovom svijetu ne osjećaše nikakvu drugu slast osim slasti ljubavi prema Allahu koja im je biće ispunila, niti se nadaše na onom svijetu većoj nagradi od gledanja u lice Onoga Koga su voljeli. Ako se srce ne koristi i ne upotrebljava za ljubav prema Allahu, ne čezne za Njim i ne spominje Ga, ono propada. Umjesto zaljubljenik ono postaje utopljenik. Ljubav usmjerena u pravom smjeru, ka istinskom Voljenom, izoštrava um, odnosi brige, podstiče na pristojno ponašanje i ukrašava čovjeka najljepšim moralnim osobinama. Ljubav je iskušenje bogobojaznih i ispit pobožnjaka. Ona je mjerilo uma i oštroumnosti. Ona je svojstvo plemenitih. Ona je dušin saputnik i razumov sagovornik. Ona osvaja osjećanja, pa tijelo postaje njen sluga. Ta savršena ljubav čini kukavicu hrabrim, škrca darežljivim, glupog oštroumnim, mucavog govornikom, neodlučnog odlučnim. Njoj se pokoravaju kraljevi i vitezovi. Ona poziva na lijepo ponašanje. Ona je mjerilo uma i oštroumnosti, rezultira vrhunskim umovanjem i moći razmišljanja. Čini čovjeka ambicioznim i ukrašava ga pozitivnim moralnim osobinama. Ona je ugodan drug i odan prijatelj. U duše unosi radosti i sreću koje smiruju srca.

„U srcu ne mogu postojati dvije ovakve ljubavi kao što na nebu ne mogu biti dva Gospodara. Osnova mnogoboštva, koje Allah neće oprostiti, jeste pridruživanje nekog drugog u ljubavi koju zaslužuje samo Allah. Mnogobozački Arapi prije Islama nisu vjerovali da su njihovi kipovi sa Allahom u stvaranju nebesa i Zemlje, nego su ih izravnali s Allahom u ovoj vrsti ljubavi, zbog kojih su prijateljevali i mrzili i pripisali im stepen božanstva. Najveća nepravda jeste voljeti nekoga ljubavlju kojom se samo On Uzvišeni voli.“ (Ibnu-l-Qajjim) (17)

Ova ljubav neće biti uzrokom slomljenog srca, niti boli u grudima. Zaljubljenih se divi osobinama Voljenog i veliča Ga, osjećajući tragove veličanstvenog manifestiranja Njegove moći na svome srcu.

Kaže Imam Gazali: „Divljenje i zaprepašćenost na tragovima Njegove Veličanstvenosti zadnja je granica razuma kod razumnih. Posmatranje, divljenje i zapanjenost su početak puta za putnika ka Allahu koji želi osjetiti Njegovu blizinu i ljepotu. Njega spoznati znači čitav mu se predati i Njime biti preokupiran…“ (18)

Također kaže: „Svrha svih odgoja i čišćenja nije ništa drugo do odgoj i čišćenje od svega što smeta i utiče na Uzvišenu ljubav prema Allahu dž.š. Četvrtina kruga uništavajućih prljavih stvari pripada smetnji ovoj čistoj ljubavi, a spasonosne stvari o kojima smo govorili su: pokajanje, strpljenje, povlačenje od svijeta, strah i drugo. To su preduslovi da se plodovi i posljedice te ljubavi, poput čežnje i odanosti koji iz nje slijede, nađu i stope kod tebe. Najpotpunije savršenstvo koje čovjek može postići je to da ljubav prema Allahu ispuni njegovo srce tako da se ona uzvisi iznad svega što postoji, a kada to nije moguće, onda da makar pretegne sve ostale stvari…“ (19)

Uistinu, kada bi srca ljudi mogla zamisliti kakve su im sve nagrade pripremljene na ahiretu (životu na budućem svijetu), ne bi životu na ovom svijetu pridavali nikakav značaj niti bi mu se radovali, radi njega samog. Njihova bi sreća bila i na ovome svijetu, ali kao posljedica ljubavi koja im je oplemenila srce i usavršila prefinjene osjećaje, pa u svakom atomu oko sebe vide odraz Allahove moći, što im samo još više povećava ljubav prema Njemu.

Odavno su rekli zaljubljenici da onaj ko bude nastojao da postigne Allahovo zadovoljstvo, On će ga izbaviti iz svake nevolje i bit će njegov Zaštitnik u svemu, otklonit će od njega nevolje koje on sam nije u stanju da otkloni i čuvat će ga poput Svoga bespomoćnog miljenika i od svake nevolje ga zaštiti. Ko dadne prednost Allahovom zadovoljstvu, On će mu dati prednost nad ostalim stvorenjima. Ko se bude žrtvovao radi Allaha dž.š., On će mu pomoći i onda kada on ne bude u stanju sebi da pomogne. Ko istinski spozna Allaha, neće mu biti ništa draže od Njega niti će i za čim više žudjeti mimo Njega, osim za onim što će mu pomoći da se što više približi svome Stvoritelju na putu ka Njemu…
Gdje je mjesto straha i nade, a gdje ljubavi, šta je bolje i veće od toga?
الخوف يبعدك عن معصيته والرجاء يخرجك إلى طاعته والحب يسوقك إليه…
Kaže Ibnul Qajjim: „Strah od Njega udaljava te od griješenja prema Njemu, nada u Njegovu milost podstiče te na pokornost prema Njemu, a ljubav prema Njemu vodi te Njemu.“  (Ibnu-l-Qajjim) (20)

„Imanske vrijednosti ne gube prelaskom iz jednog oblika u drugi, već se niza ugradjuje u višu, kao što se Islam (koji prvi ulazi u srce) ugradjuje u Iman (koji dolazi kao veći stepen po onom redoslijedu Islam, Iman i najveći stupanj – Ihsan, dobročinstvo), ali u njemu ne nestaje, a zatim se Iman ugradjuje u Ihsan, koji je od njega veći stepen, ali time ne nestaje. Strah i nada ugradjuju se u ljubav, ali ne nestaju zbog toga. I najpotpunije je vjere onaj koji u sebi ima i strah i nadu i ljubav koja obuhvata ona dva stepena prije nje i koja je najuzvišenija. Ljudi koji to postignu su Ewlijaullah (Allahovi stićenici). Znači, srce je poput ptice, čija je glava ljubav, a krila – strah i nada. Ako ostane bez glave, umire, a ako izgubi neko krilo onda postaje lahak plijen dunjalučkim zvjerima i napastima koje se otjelovljuju u raznim vrstama strasti, prohtjeva, hirova, te drugih vodiča ka bezdanu Džehennema…“(Ibnu-l-Qajjim) (21)

Kaže jedan pjesnik:

U znaku je tri pitanja
moj život cio,
bijah sirov, postah zreo
onda sagorio.

Kada kaže sirov, misli na period kada je njegova duša jos bila na pocetku tog duhovnog uzdizanja ka Voljenom, kada je bila puna manjkavosti i mahana. Zatim dolazi period mudžahede, borbe sa samim sobom, u kojem se čovjek raznim sredstvima koja su propisana Objavom i praksom Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, bori da otkloni sve svoje mahane iz duše, ispravi manjkavosti, očisti srce koje zatim počinje se njegovo srce u potpunosti ispuni uzvišenom ljubavlju prema Gospodaru da spali i njegovo sopstveno Ja, i njegova volja slijedi isključivo Allahovu volju. Zatim dolazi kraj puta, gdje postiže stepen na kojem sva njegova ljubav bude ljubav prema Allahu i radi Njega.
Navodi Ibnu-l-Qajim: „Jahja ibn Mu’az Er-Razi je rekao: ’Onaj ko je istinski spoznao Allaha, napušta ovaj svijet, a da se nije zasitio dvije stvari: plakanja nad samim sobom i čežnje za susretom s Allahom Uzvišenim.’
I neki govore: ’Onaj ko je spoznao Allaha Uzvišenog spominje Ga u osami i povučen je od ljudi, u potpunoj je zavisnosti od milosti Allaha, pa ga je On učinio neovisnim od ostalih stvorenja, ponizan je pred Allahom, pa ga je On učinio ponosnim pred ostalim stvorenjima.’
Zun-Nun El Misri, je rekao: ’Za sve postoji kazna, a kazna za arifa, onoga ko je spoznao Allaha, jeste da prestane spominjati Allaha dž.š.’ Ukratko rečeno, život srca moguć je samo uz spominjanje Allaha, dž.š., i bez toga ono umire. Kada jezik srca utone u spominjanje Allaha dž.š. ono shvati šta njegov Miljenik od njega želi. Većinu svojih riječi i djela on posveti Njemu, a male blagodati koji mu Allah dž.š. podari, on smatra velikim. On je potpuno predan Allahu dž.š. i u potpunosti se kloni griješenja. Sve svoje biće on je poklonio svome Voljenom i sebi ništa nije ostavio. Njegovo je srce ispunjeno veličanjem i uzdizanjem svoga Gospodara i nastojanjem da se stekne Njegovo zadovoljstvo. Teško mu je da se strpi zbog daljine susreta sa Njim, smiren je samo kada Njega spominje, za Njim žudi i Njemu čezne. Sretan je samo kada Njega spominje, čuva Njegove granice i kada daje prednost Njegovom zadovoljstvu nad zadovoljstvom Njegovih robova. To je onaj koji istinski voli svoga Gospodara.“ (Ibnul-Qajjim) (22)
„Ljubav je stablo u srcu čiji je korijen poniznost prema Voljenom, njegovo je stablo spoznaja Voljenog, njegove su grane strahopoštovanje, njegovi su listovi stid pred Voljenim, njegov je plod pokornost, a spominjanje (zikr) tečnost koja to stablo zalijeva. Ukoliko u ljubavi izostane samo jedna od ovih stvari, ona će biti nepotpuna. Allah Uzvišeni opisao je Sebe rekavši da voli Svoje robove vjernike, i da oni Njega vole. Obavijestio nas je da je njihova ljubav prema Allahu najveća moguća ljubav. Opisao je Sebe riječima El-Wedud (pun ljubavi) i da je omiljen kod Svojih robova. El-Wudd je istinska ljubav i On istinski voli Svoje robove vjenike, i oni vole Njega istinskom i iskrenom ljubavlju.“ (Ibnu-l-Qajjim) (23)
„Spoznaja Njega vrhunac je svih spoznaja, želja za Njegovim Licem kraj je svih stremljenja. Robovati Mu najplemenitije je djelo, a stalno mu zahvaljivati Njegovim imenima i svojstvima najplemenitije su riječi. To je osnov čistoće milleta Ibrahimovog… Uzvišeni je Svom Poslaniku rekao: „Poslije smo tebi objavili: ’Slijedi millet Ibrahimov, vjeru pravu, a on nije bio od onih koji Allahu nekog drugog pridružuju…“ (24) A Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je oporučio svojim drugovima da ujutru govore: „Osvanuli smo na iskonskoj prirodi islama, na riječi iskrenosti, na vjeri našeg vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem, i na milletu našeg oca Ibrahima, koji je bio pravi musliman, i nije Allahu nikog pridruživao.“ (25)“ (26)
Kaže Ibnul Qajjim: „Život srca moguć je samo uz spominjanje Allaha, dž,s, i bez toga ono umire. Kada jezik srce utone u spominjanje Allaha d.z.s. ono shvati šta njegov Miljenik od njega želi. Većinu svojih riječi i djela on posveti Njemu, a male blagodati koji mu Allah dž.š. podari, on smatra velikim.“ (Ibnul-Qajjim) (27)
Kaže šejhu-l-islam Ibnu-l-Qajjim El-Džewzijje u knjizi Medaridžu-s-Salikin o svom učitelju:

“Uistinu sam bio svjedokom kod Ibn Tejmijje, Allah posvetio njegovu dušu, jedne stvari što kod drugih nisam vidio, a često bi govorio: ’Ja nemam ništa, niti je od mene šta, niti u meni ima išta…’ I često bi davao primjer ovom strofom:
أنا المكدى وابن المكدى        وهكذا كان أبي وجدي
“Ja sam prosjak, i sin prosjakov
A takav je bio moj otac i otac njegov…”

A kada bi ga neko u lice pohvalio, rekao bi: ’Tako mi Allaha Uzvišenog, ja, uistinu, sada obnavljam svoj islam sve vrijeme i još uvijek se nisam pokorio dobrom pokornošću.’ I pred kraj svog života poslao mi je tefsirsko pravilo pisano svojeručno, a na poleđini ovi stihovi, njegovi i svojeručni :

Ja sam siromah pred Gospodarem svih stvorenja
Ja sam jadničak u većini svojih stanja

Ja sam duši svojoj nepravedan, i ona mene gazi
A dobrota, ako bi nam došla, od Njega dolazi

Ne mogu joj biti od koristi nimalo
Niti otkloniti ono što bi joj štetilo

Ja nemam mimo Njega zaštitnika koji me pazi
Niti zagovornika kada me griješenje zarazi

Osim s dozvolom Milostivog, našeg Stvoritelja
Kao što u ajetima piše za zagovoritelja

A ništa pored Njega ne posjedujem (28)
Niti u nekim svojim sitnicama učestvujem

Niti On pomagača, da se pomogne, ima
Kao što to rade vladari u državama

A opis lični i vječni mi je siromaštvo
Kao što je Njegov opis lični bogastvo

Ovo je situacija sviju i stvorenoga svega
I svako Mu je rob koji će doći pred Njega

A ko god je za nečim mimo Stvoritelja u potrazi
Pa taj je neznalica, nepravedan, mušrik koji se uobrazi

Hvala je Allahu koliko je u svemirskoj stazi
Za ono što je od Njega, i što li će tek da dolazi…“ (29)

Navodi Ibnu-l-Qajjim u knjizi Medaridžus-salikin da, kada su ibn Tejmijju smjestili u zatvor u Kairu, njegov sluga mu je rekao: „O moj Šejhu, ovo je mjesto na kome moraš biti strpljiv.“, međutim Ibn Tejmijje mu je odgovorio: „Ovo je mjesto na kom se moram zahvaljivati, jer, kada bi se sa moga srca skinula sva ona radost i zahvalnost Allahu Uzvišenom, mogla bi se podijeliti na sve stanovnike Egipta tako da svi budu sretni.“ Takodjer kaže Ibnu-l-Qajjim u istoj knjizi: „Čuo sam jedne prilike Šejhul-Islama Ibn Tejmiju, neka je Allahova milost na njega, kako kaže: „Doista, ima Džennet i na dunjaluku, ko god ne uđe u njega, neće ući ni u onaj na ahiretu.” (30)

A jedne druge prilike mi je rekao: „A kako mi mogu nauditi moji neprijatelji? U mojim grudima i srcu leži moj Džennet i bašča u njemu. Ako ja putujem, putuju i oni sa mnom i nikada me ne napuštaju. Ako me bace u tamnicu, pa to je meni osama sa mojim Gospodarem. Ako me ubiju, to je moj šehadet. A ako me protjeraju, to je moja hidžra!”  Dok je bio u zatvoru, govorio bi: „Ne bih više zahvaljivao Allahu s.w.t na ovome blagoslovu ni da imam istu ovu tvrđavu u kojoj sam zatvoren svu od zlata” ; ili: „Nikada im se ne mogu odužiti za dobro koje mi je dato u ovoj tamnici.” U istoj toj tamnici bi na sedždi molio Allaha Uzvišenog ovim riječima: „O Allahu, pomozi mi da Ti što više zahvaljujem, da Te što češće spominjem i sjećam Te se i da Ti na najbolji način robujem.” Jednom mi je također rekao: „Istinski zatvorenik je onaj čije je srce Allah zatvorio i učinio slijepim pa zapečatio; a istinski zarobljenik je onaj čije je srce zarobila njegova strast!” Nakon što je ušao u tvrđavu i našao se u zatvorskom krugu, bacio je pogled na njene zidine pa se sjetio ovoga: „A među njima će biti postavljen bedem, i na njemu kapija. Unutar bedema je milost, a izvana kazna.”  Allah najbolje zna, ali ja nisam vidio da je neko imao bolji život od njega. Uprkos potješkoćama i životu bez imalo udobnosti i luksuza; uprkos zastrašivanjima i represiji, Ibn Tejmijje je živio čistije i jednostavnije neko bilo ko drugi. Bio je najvelikodušniji čovjek koga sam ikada upoznao; čovjek najčvršće volje i najsrdačnije duše; insan čije je lice uvijek odavalo osjećaj blaženstva i smirenosti. Kad god bi nas obuzimao strah i sumnja i kada bi nam ponestajalo razboritosti u rasuđivanju, išli bi kod njega. Ne bismo stigli ni da ga dobro pogledamo a ni da ga saslusamo i taj strah i sumnja bi već ustupili mjesto olakšanju, ponovnoj snazi, pouzdanju u Allaha i smiraju. Pa neka je hvaljen i slavljen Onaj koji svojim iskrenim robovima daje da posvjedoče o Njegovom Džennetu i prije nego što se susretnu sa Njime, Koji im otvara Džennetske kapije primajuci im dobročinstva i daje im da osjete nešto od Džennetskog osvježenja, blagog vjetra milosti njegove i njegovog mirisa – da bi takvi robovi zudjeli za Džennetom i pohitali mu u susret svom svojom snagom. Jedne prilike smo klanjali sabah namaz, pa je Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje ostao da sjedi na svome mjestu i ja sam ostao da sjedim iza njega. Ostao je da sjedi na tome mjestu i da spominje Allaha sve do podne namaza. Kada je bilo pred podne namaz, okrenuo se i vidio me da sjedim iza njega, pa je rekao : „Ovo je moja hrana, da nisam jeo spala bi moja snaga i ne bih mogao izdržati.“ »

Oni koji vole Allaha postigli su i ovodunjalucki i ahiretski ugled. Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem rekao je : »Čovjek će biti s onim koga voli.“ Oni su bili sa Allahom na ovom svijetu i s Njim će biti i na onom svijetu. Allah je Onaj koji istinski voli svoje robove, i oni vole Njega istinskom ljubavlju.“ (31)„Kada Allah zavoli nekog svog roba, pozove Džibrila a.s. i kaže mu: „Ja volim tog i tog Svog roba, pa ga i ti voli.“ Poslije toga zavoli ga i Džibril a.s. koji zatim medju stanovnicima nebesa razglasi: „Allah dž.š. je zavolio tog i tog čovjeka, pa ga i vi volite“, pa ga zavole i svi stanovici nebesa. Zatim mu Allah dž.š. podari lijep prijem medju stanovnicima Zemlje.“ (32)

Jedna od najboljih dova koje se mogu uputiti Allahu dž.š. jeste dova u kojoj se moli za Allahovu ljubav, ljubav prema onima koji Njega vole i ljubav prema djelima kojima se postiže Njegova ljubav. Tom prilikom je najbolje reći:
اللهم إني أسألك حبك وحب من يحبك وحب عمل يقربني إلى حبك, اللهم ما رزقتني مما أحب فاجعله قوة لي فيما تحب و ما زويت عني مما أحب فاجعله فراغا لي فيما تحب, اللهم اجعل حبك أحب إلي من أهلي ومالي ومن الماء البارد على الظمأ, اللهم حببني إليك وإلى ملائكتك وأنبيائك ورسلك وعبادك الصالحين واجعلني ممن يحبك و يحب ملائكتك وأنبياءك ورسلك وعبادك الصالحين, اللهم أحي قلبي بحبك واجعلني لك كما تحب, اللهم اجعلني أحبك بقلبي كله وأرضيك بجهدي كله, اللهم اجعل حبي كله لك وسعيي كله في مرضاتك …
 „Allahu moj, ja Te molim za Tvoju ljubav, ljubav prema onima koji Tebe vole i ljubav prema djelima koja će mi priskrbiti Tvoju ljubav. Allahu moj, ljubav koju si mi podario usmjeri prema onome što Ti volis, ono što si mi uskratio što ja volim nadomjesti mi onime što Ti volis. Allahu moj, učini da mi ljubav prema Tebi bude draza od ljubavi prema porodici, imetku, i od hladne vode kada sam veoma zedan. Allahu moj, učini da me Ti volis, Tvoji meleki, vjerovjesnici i poslanici i Tvoji dobri robovi. Učini me od onih koji Te vole i koji vole Tvoje meleke, vjerovjesnike i poslanike i Tvoje dobre robove. Allahu moj, ozivi moje srce ljubavlju prema Tebi i učini me onakvim kakvim ces Ti biti zadovoljan. Allahu moj, učini da Te svim srcem volim i da krajnjim naporom nastojim da Te učinim zadovoljnim mnome. Allahu moj, učini da sva moja ljubav bude usmjerena prema Tebi i da svaki postupak koji uradim bude s ciljem radi zadovoljstva Tvojeg…“ (33)

Bilješke:
1-Bukvalan prevod Ibnu-l-Qajjimovih riječi inkisaru-l-qalb – انكسار القلب – jeste slomljenost srca, što ukazuje na vrhunac skušenosti, pokonosti, potčinjenosti i poniznosti kao posljedice apsolutne srčane predanosti i obožavanja svim bićem. Ovo je najuzvišeniji osjećaj u srcu vjernika.
2-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 426.
3-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 432.
4-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 184.
5-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 185.
6-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 185.
7-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 185.
8-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 186.
9-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 436.
10-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 304., Bemust, Sarajevo, 2006.
11-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 439.
12-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 439.
13-Dnevni ibadet kojim rob obožava svog Gospodara, poput jutarnjih i večernjih zikrova, i raznih drugih nafila.
14-Vidjeti: Igasetu-l-lehfan, 72-73., tahqiq: Šejh Muhammed Hamid El-Feqi, Mektebetu-l-me’arif, Rijad, pvo izdanje, 1408. h.g.-1988.
15-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 185.
16-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 155.
17-Vidjeti: Rewdatu-l-muhibbin, 293.
18-Ebu Hamid El Gazali, Ihja’u ’ulumiddin, Rubu’u-l-mundžijat, Kitabu-l-mehabbeh.
19-Isto.
20-Vidjeti: Rewdatu-l-muhibbin, 461.
21-Vidjeti: Ibnu-l-Qajjim, Knjiga uputa za strpljive i zahvalne, 23., prevod: Fahrudin Smajlović, Sarajevo, 2005.
22-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 438.
23-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 440.
24-En-Nahl, 123.
25-Bilježe ga Ahmed, ibn Ebi Šejbe i Ibnu Sunni, hadis je hasen.
26-Vidjeti: Šejtanove zamke, 293.
27-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 438.
28-Tj. ja ništa ne posjedujem, sve Allah posjeduje.
29-Vidjeti: Medaridžu-s-salikin, 525.
30-Vidjeti: Medaridžu-s-salikin, 454.
31-Isto.
32-Hadis bilježi Muslim u Sahihu.
33Vidjeti: Rewdatu-l-muhibbin, 418.

Iz serijala Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (8 dio)

 
Svi tekstovi na ovu temu su dostupni ovdje:
 

DEVETI