Rekaik

Uzdah za Egiptom…

306views

Piše: Enesa Hotić

Živi smo danas, hvala Allahu, dišemo vazduh i udove svoje pokrećemo kroz zrak zajednički što nam se još nije uspio etiketirati i prodavati po staležu. Živi smo danas, hvala Allahu, i samim time svjedoci smo Njegovi na zemlji.

Živi smo, haman, ali oči držimo zatvorene. Ili smo toliko hrabri da žmireći hodimo putevima il’ tako blesavi pa ćerdamo blagodat vida od Allaha datog. Nema sumnje da bi od onoga što vidi Ademov sin mogao zanimljiv roman da napiše. Mogao bi, a što onda ne piše? Čak i kada mu se pruži prilika, mjesto, vrijeme… ne piše niti zbori o viđenom.

Kakav je to svjedok Allahov koji nit gleda, nit zbori nit haje? Možda da mu se ukloni čvor njegov – ne sa jezika već sa psihe njegove što mu je zamrsi svakodnevnica stresnog života, možda bi tada o nepravdi mogao nešto i reći. Ne znam ko nam to nemušte jezike međ’ zubima namjesti kad smo od Gospodara našeg u najljepšem liku stvoreni? Slavljen neka je, kada u suri El-Beled spomenu: “Zar mu nismo dali oka dva, i jezik i usne dvije i dobro i zlo mu objasnili?”

Oko što nam vidi od zla i nepravde neka nam jezik barem osudi, a to je najmanji vid imana.

Teško je ne primjetiti da su prije svi ljudi pomalo bili poete. Posebno je bošnjački narod prednjačio u iskazivanju ljudskosti. Naše su sevdalinke nastale po običnim mahalama, a narodne priče oko kućnih ognjišta. Kakvo je tu mudro slovo trebalo? Kakvo god da je trebalo; našli su ga u životu koji nisu samo posmatrali nego su ga i živjeli.

Sitnicama su se radovali i tuge svoje opjevavali. Osjećanjima sviknuti, sudbama tuđim dirnuti. Kada bi žandari bespravno dvojicu sproveli, tu bi tragediju makar u pjesmi spomenuli. Ako već nisu mogli ništa da pomognu oni su puštali glas čija melodija ne utihnu ni do danas. Zanimljivo je spomenuti da je narod pamtio te uzdahe unesrećenih. Tako je i nastao sevdah. Gradska narodna, lirska pjesma Bošnjaka koja je osvijetlila manje poznate segmente privatnog i javnog života tog vremena. Nerijetko je spominjan i neki historijsko-značajan događaj. Ona je dakle  “i emocionalna i običajna i historijska i dokumentarna, tako da je ona mjesto gdje možemo naučiti sve o sebi˝, kazala je mr. Jasna Hadžiselimović.  Rečeno je da sevdah ima korjene u arapskoj riječi “sevda” (crna žuč). To bi značilo da su se, prvobitno, sevdalinkom sve vrste jada ljudskim glasom bez instrumentalne pratnje opjevavali. Sevdah je postao stil života kojim je okarakterisan jedan dio naše prošlosti.  A gdje je danas sevdah?

Koliko je našeg naroda izašlo na mirne demonstracije u Šeheru kako bi osudili rijeku nevine krvi u Egiptu? Koga su to mislili da će podržati, pa nisu izašli oni što nisu izašli? Možda Muslimansku braću? Zar je tako bitno ime i stranka, zar su nečija djeca više mrtva, a nečija malo manje? U kakvu bi se rimu ova teorija mogla ukomponovati?!

Bez obzira što su komunikacije danas jako napredovale pa smo u stanju da u korak idemo sa demonstrantima, da svako zasjedanje u svoje sobe dovedemo i da se zajedno trzamo sa umirućim dok ne izdahne zbog hemijskog oružija, bez obzira što je danas sve LIVE mi smo ustvari jako DEAD. Mrtvi smo emocionalno. Tako blizu nevoljnicima širom svijeta (bome i širom naše mahale) a srca su nam od njih svjetlosnim godinama udaljena. Blizina se među ljudima nikad nije mjerila viđenošću nego suosjećanjem.

Brojke nastradalih često su samo brojke. Statistike nas rijetko mogu ganuti onako kako nas može probuditi ispričana životna priča. Kada onog umrlog oživimo u mašti i kada saslušamo njegove nade, snove i strahove, kada mu pogledamo požutjele slike djetinjstva što ih je majka u sehari pomno čuvala… kada to uradimo nikada neće biti isto. Tek tada ćemo moći zacviljeti nad nepoznatim mrtvacem. U romanu „Na zapadu ništa novo“ Remark je ovu pojavu jako dobro uočio.

Zato želim da govorim o Egipćanima, o tom narodu na drugom kontinentu u nekom drugom svijetu. Želim da vam govorim o njima kao ljudima iskreno se nadajući da ćete ih nakon toga moći nazvati svojim braćom. Ne muslimanskom nego, eto, braćom po ocu Ademu, alejhis-selam.

Malo ko ima tako lijep geografski položaj kao što to ima Misir. On je otvoren sa dvije strane prema vodenim prostranstvima. Kao dvije ruke ta mora zgrću bogatstva, grle civilizacije koje njima plove i opijaju vizionare svojim mogućnostima. Zbog toga je Egipat uvijek bio posjećen. Bio je svijet u malome. Njegovi stanovnici naučili su biti okruženi različitima od sebe i to ih je navelo da budu komunikativni i pristupačni. Nisu bili poput ostalih arapskih nomada koji su živjeli zatvoreni u pješčanom satu vijekovima.

Sjećam se, evo, svih Egipćanki koje su prošle kroz moj život. Revan-gimnazijalka, Ummu Tesnim-domaćica i žena prodavača mirisa, Sevsen-socijalna radnica, Neval-profesorica engleskog jezika, Sali-akušer, nepoznata majka jednog dječaka koju sam upoznala ispred hirurške sale (iščekivale smo bilo kakvu vijest o našoj djeci koja su u isto vrijeme operisana), Belkisa-daijka… i još mnogo njih, divnih žena, koje su bez obzira na svoje zanimanje pokazivale veliki stepen bezuslovne suosjećajnosti.

Bile su ljepše od svih mojih prototipova koje sam stvorila u ratnim devedesetim godinama. Tada sam u zapaljenoj Bosni, sa svojim dragim prijateljicama, maštala o Misiru. Pomno zapisivah u smeđi rokovnik sve ono što mi je profesorica arapskog davala o njemu na čitanje. Nikada nisam bila dovoljno smjela da pomislim da ću imati prijateljicu iz te drevne zemlje. Možda nam baš ovo “nisam smjela” i slične barikade koje sami sebi postavimo u glavi prave onaj čvor u psihi koji se teško razrješava. Bojim se da ovime ne priznajemo našem Gospodaru ono što mu dolikuje, a to je da: kada On nešto želi da se desi za to samo kaže BUDI i ono bude. Ne treba biti kukavica u maštanju i planiranju, strahovati treba od svoje stvarnosti ako nije dostojna jednog vjernika.

Da ne prelazim sa teme;  “moje Egipćanke” bjehu dobre duše, a vjerujem da je isti slučaj bio i sa muškim dijelom populacije. Primjetila sam da kada ulema govori o ovoj naciji to radi sa osmijehom na licu. Doktor Aid El-Karni je izjavio da jako voli Egipćane zbog njihove dobrote. Imao je priliku da među njihovim redovima upozna besprijekorne ljude ali i one koji su pri sebi imali neke loše osobine. Razumljiva je ova šarolikost zbog njihove mnogobrojnosti. Ali ono što je povezivalo i jedne i druge jeste njihova emotivnost. Oni, kaže šejh, zbog osjećajnosti svojih srca ili plaču uz poznatog učača Kur’ana Abdus-Sameda ili uz istaknutu pjevačicu Ummu-Kulsum.

Sa druge strane, opet, niste vidjeli narod koji nedaće prima sa osmijehom kao što to radi narod Misira. Bez obzira o kakvom se iskušenju radi Egipćanin će naći priliku za šalu. Ta njihova lijepa narav otvorila im je puteve uspjeha. Gdje god da su došli; prednjačili su. Ne treba se čuditi tome. Oni se razumiju u gotovo sve i ako imate prijatelja iz ove neobične zemlje onda imate sve. Jedan njihov čovjek vrijedi bogatstvo. To jako dobro znaju velike tvrtke. Radišni, komunikativni, pametni i vrlo brojni; kada bi im se pružila prilika bili bi za ostale Arape ono što su Japanci ostatku svijeta. Ozbiljno. Imaju sve predispozicije, kako u ljudstvu tako i u samoj zemlji koja, kako rekosmo, izlazi na dva mora.

Osim toga njeno je kopno natapano blagoslovljenom rijekom za koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da je džennetska rijeka. Ne čude onda blagodati kojima obiluje ova plodna dolina Nila. Mnogo je nagađanja na temu šta to krije egipatska pustinja u svojoj utrobi. Poznato je da se u tefsiru pedeset i petog ajeta sure Jusuf spominju nebrojene vrijednosti koje je faraon imao kod sebe u tenutku kada je sklapan poslovni dogovor između njega i Jusufa, Allahovog poslanika koji reče: “Postavi me nad magacinima zemlje. Uistinu, ja sam čuvar, znalac.”

Da li su to bili magacini Egipta ili cijele zemlje? Ne znamo ali budući da je u tvorbi genitivne veze upotrijebljena množina riječi hazna, korištena kod nas u sevdalinkama kao “carska hazna”, i imenica el-erd koja može da znači i cjelokupnu planetu sa svim što ona nosi na sebi, možemo samo da nagađamo. Ali dvojbe nema da faraon sa sobom nije ništa ponio na onaj svijet i da njegovo bogatstvo sada leži ispod egipatskih leševa i pod čizmama njegove vojske.

Ibn Kesir je u svome djelu enciklopedijske naravi  “El-Bidaje ven-nihaje” spomenuo dogadjaj koji se desio u vrijeme Omera, radijellahu anhu. Medinu je zadesio jedan gladni period. Dim se uzdizao sa užarenog pijeska tako da ni trnovito žbunje nije imalo konaka u njemu, a kamo li neko drugo zelje. Tadašnji namjesnik Egipta Amr ibn El-As, radijellahu anhu, poslao je materijalnu pomoć stanovnicima Poslanikovog, sallallahu alejhi vesellem, grada u vidu duge karavane čiji je početak već ulazio u Medinu, a začelje joj još uvijek bješe u Egiptu. Allahu ekber! Divna li je zemlja egipatska, a još divniji njen suosjećajni narod. Nadam se da će našoj Medini biti dopušteno da na ovo davno dobročinstvo uzvrati sadašnjim dobrom. A Medina to želi, zasigurno.

Teško je kroz gustu maglu razno-raznih smicalica održati pristojnu vidljivost kao što je teško i ostvariti stabilnost. Ovu zemlju sada potresaju tako razorne spletke da ni brda više nisu sigurna od pomjeranja. U sličnim situacijama bitno je da se svi čvrsto Allahovog užeta držimo i NIKAKO da se ne razjedinjujemo.

Ne pišem perom političara niti tipkam iz kancelarije neke stranke, javljam vam se kao osoba koja oplakuje nevinu krv. Ta doskora je egipatska krv lila i za našu Bosnu, eto dokle je egipatsko suosjećanje, o kojem vam pričam, išlo.

Ostavljali su svoje domove da bi naše branili. Ostavljali su svoj zalogaj da bi ga u Medinu poslali. Položili su svoje živote da bi zaustavili najezdu Tatara (bitka Ajnu Džalut). Sačinjavali su veliki dio Salahuddinove vojske koji nam je osobodio Kuds… Tako velikodušno i lagano su se žrtvovali za različite dobrobiti muslimana širom svijeta! Kada će im taj  islamski svijet vratiti ove usluge? Zar nije sada prava prilika za to? Zar nismo čuli hadis koji bilježi Muslim i u kojem se spominje Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, nagovještaj o otvaranju Egipta i istovremena oporuka o dobročinstvu prema tom narodu?

“Od Ebu-Zerra, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Vi ćete osloboditi Egipat. To je zemlja u kojoj se mnogo spominje kirat (dio novčane jedinice dinar). Kada ga oslobodite, lijepo se ophodite prema njegovom stanovništvu, jer oni imaju pravo na zaštitu…” do kraja hadisa.

On, sallallahu alejhi ve sellem, znao je ko zaslužuje kakvo ophođenje i upravo se pitam šta bi rekao za tretman ljudi na trgu Rabijinom?

Ovaj ranjeni narod trenutno je u nezavidnoj poziciji. Ispred njih je ponor potkopan spletkama, a iza njih je razjarena vojska. Da li ćemo im reći kao što je rečeno Musau, alejhis-selam: “Idi ti i tvoj Gospodar pa se borite!” I on je tako nekoć stajao ispred ponora morskog dok su mu za petama bili Faraon i njegova vojska. Nije Božijem poslaniku tada naštetilo to što su mu govorili: “Idi ti, a mi ćemo da čekamo.” – jer mu se more, Allahovom odredbom, otvorilo. Zato se nadamo da će se izlaz od nekuda otvoriti i riješiti novonastalu situaciju u zemlji Musaa i Haruna neka je na njih Allahov mir.

Ali kao što su ovom drevnom poslaničkom postojbinom hodili odabrani isto tako je njome hodio i čovjek kojem nije bilo ravna u njegovoj oholosti. Faraonu je vozeći se u dvopregu, kojim se danas ne bi dičio ni obični građanin, pošlo za rukom da sebi umisli da je božanstvo dostojno divljenja. Jadnik.

Zato vjerujem da se u genetski kod ove loze uspjela utisnuti i oholost njihovog djeda. Vlasnici mlaznjaka i kojekakvih čudesa u Egiptu boluju od iste uobrazlije. Juče dvopreg, danas avion, sutra… ko zna? Povezuje ih strašna sličnost: sklonost da svoju vlast grade na piramidi ljudskih leševa.

Samo je pitanje vremena kada će se “more otvoriti”, a do tada bitno je osuditi nevinu krv jer: šutnja je znak odobravanja.

“A ko hotimično ubije vjernika, kazna mu je Džehennem, u kojem će vječno ostati! Njemu slijedi i srdžba od Allaha i prokletstvo, i njemu je kaznu veliku pripremio.” (El-Maida, 93)