Historija islama

Ubistvo Husejna, 14. vjekova poslije, historijske činjenice i ideološke zloupotrebe (5 dio)

1.13Kpregledi

Zar neko ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, može voljeti Jezida

Pripremio: Semir Imamović

Husejnovo ubistvo bilo je i ostaće predmetom različitih tumačenja, širih rasprava i međusobnog uvjeravanja, ali, napose, i kao platoforma za razvijanje različitih teorija, učenja i interpretacija koje, sagledamo li ih u njihovoj sveukupnosti, teško mogu izdražati ozbiljnu vjersku, naučnu i historijsku kritiku. Problem nastupa onog momenta, kada se jedno ovakvo, po svemu, složeno pitanje pokuša relativizirati i svesti na nivo običnog instrumenta (predmeta), kojeg će svako koristiti kada i kako mu zatreba, i u koje svrhe želi. Korištenje historijskih događaja, posebno onih koji su predmet različitih interpretacija, u svrhu promocije vlastitih ideja i svjetonazora kao i za teološka prepucavanja je krajnje neozbiljno, neodgovorno, a, iznad svega, neproduktivno i ne doprinosi konstruktivnom dijalogu i približavanju udaljenih stavova i mišljenja. U tom smislu Kur’an je jasan: obaveza je provjeravati sve informacije, u njihovom korjenu i ishodištu, kako bi se izbjegla bilo kakva vrsta zloupotrebe, manipulacije i nanošenja nepravde bilo kome (”O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete”, prijevod značenja El-Hudžurat, 6), kao što je obaveza biti na strani istine, govoriti i svjedočiti istinu čak i onda kada je to na našu i štetu naših najbližih (O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, En-Nisa, 135.), i, na kraju, svoje stavove o različitim pitanjima, pa i onim historijskim, graditi na čvrstim naučnim temeljima, što prije svega podrazumijeva da ti stavovi budu plod objektivnih intelektualnih, racionalnih, misaonih i čulnih  aktivnosti (Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati”, El-Isra, 36.). Da su se muslimani u bližoj i daljoj prošlosti držali samo ova tri principa, ili bar jednog od njih, bilo bi puno manje nerazumijevanja i nesporazuma, i mi danas uopće ne bi imali potrebu, na ovaj način, raspravljati o pitanjima prošlosti i načinima njihovog čitanja i doživljavanja.

Argumentuj, a zatim vjeruj

U ovom kontekstu vrijedi spomenuti dva primjera, koji najzornije oslikavaju i potvrđuju navedene konstatacije, i koji ne ostavljaju prostora bilo kakvim sumanjama da su dešavanja na Kerbeli, 61. H.g, (zlo)upotrebljena izvan njihovog konteksta i za pogrešne ciljeve. Prvi primjer je različitost, ili bolje rečeno nepomirljiva suprostavljenost, u poimanju lika i djela Jezida ibn Mu’avije i tumačenju njegove uloge u dešavanjima na Kerbeli i Husejnovom ubistvu. Naime, prema jednom tumačenju Jezid ibn Mu’avija je pravi i jedini krivac za Husejnovu smrt, koju je unaprijed dobro sračunao i isplanirao, a motiv mu je bio osveta Poslaniku i njegovoj porodici (ehlu-l-bejtu) za ubistvo njegovih najbližih,  djeda ‘Utbe, djedovog brata Šejbe i dajdže El-Velida ibn ‘Utbe, u bici na Bedru. Paganski (džahiljjetski) žar, koji je ispunio njegovu dušu i srce, bio je jednostavno jači od njega, nije mu se mogao oduprjeti, on je upravljao njegovim emocijama i postupcima i na kraju ga odveo ravno u zločin. To je zapravo bio odraz njegovog stvarnog duhovnog stanja, i njegove nevjerničke i munafičke naravi. Čak su mu pripisali da je, nakon masakra nad Husejnovom vojskom, citirao stihove Ibn Zeba’rija, predislamskog pjesnika koje je ovaj izgovorio u čast kurejšijama nakon pobjede nad muslimanskom vojskom na Uhudu:

”Da nas mogu vidjeti naši slavni preci, kako Hazredž ispred sebe tjeramo/

I ubijamo ih jednog po jednog, i tako samo, na Bedru narušenu pravdu, namirujemo.[i]

Ovo mišljenje nastalo je na istoj onoj ideološkoj matrici na kojoj su, ranije, nastala mnoga slična mišljenja o emevijskim halifama, ali i ashabima i svim muslimanima koji se ne slažu sa njihovim konceptom prioritetnog i ekskluzivnog prava ehlu-l-bejta na upravljanje islamskom državom nakon poslanikove smrti. Oni koji su bili spremni odreći iman, pravednost i iskrenost prvim ljudima do Poslanika, njegovim ”havarijjunima” (prvim i najvjernijim učenicima), onima čiji je sunnet Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, stavio u istu ravan sa svojim sunnetom, u obaveznosti slijeđenja[ii], i koji imaju urođenu sklonost za vrijeđanje, obezvrjeđivanje i nipodaštavanje svojih protivnika i neistomišljenika, zašto bi im uopće bio problem optužiti Jezida za bilo šta, pa i za paganstvo (džahiljjet)?

S druge strane, kao reakcija na ovo mišljenje, javilo se, jednako pogrešno, stajalište o Jezidu ibn Muaviji kao pravednom, pobožnom vladaru, ashabu kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, lično držao u svom naručju i od Boga molio blagoslov za njega, a neki su spremni ići dalje pa kazati da je bio bolji od Ebu Bekra i Omera, pa čak i da je imao poslaničke vrline. Navodno je šejh ‘Adijj, učenjak umejevićkog porjekla, rekao: ”Sedamdesetorici pobožnih ljudi, Allah je lica okrenuo od Kible, samo zbog toga što su imali neutralan stav o Jezidu ibn Mu’aviji.” Ibn Tejmijje odbacuje ovakve navode i kaže: ”Šejh ‘Adij je pripadao plemenu Benu Umejje, i bio je pobožan, pravedan i čestit čovjek. Nije zabilježeno da je pripadnike svoga plemena učio ičemu drugom osim Sunnetu (poslaničkoj tradiciji), kojeg je, kao i njegov savremenik Ebul-Feredž el-Makdisi, javno zagovarao i zastupao. Njih dvojica su poučavali istim akaidskim (doktrinarnim) principima, a ono što im se može prigovoriti jesu određena pogrešna shvatanja, koja su zasnivali na neutemeljnim predajama, koncept tešbiha (sličnosti Allahovih atributa sa atributima Njegovih stvorenja) i pretjerano hvaljenje Jezida s jedne i vrjeđanje njegovih protivnika (rafidija), za koje su rekli da im Allah neće primiti tevbu, s druge strane i sl.”[iii]

Nije teško uočiti da se i u prvom i u drugom slučaju radi o subjektivnom (parcijalnom) pristupu, u kojem su plemenska, grupacijaska i ideološka pripadnost iznad tradicionalne i racionalne utemeljenosti, i u kojem objektivna argumentacija i zdrava logika nemaju gotovo nikakav značaj. Argumenti, ako ih i ima, u rukama takvih ljudi, prestaju biti argumenti i postaju samo jeftini manipulativni instrument i roba kojom se može trgovati kao i sa svakom drugom robom. Kao i u slučaju svake druge zablude, ovdje se radi o izvrnutoj logici u procesu formiranja mišljenja: umjesto da se mišljenje gradi na argumentima, argumenti se prilagođavaju mišljenju, ili, umjesto da se prvo prouče argumenti a zatim zauzme stav, prvo se zauzme stav, a onda se on svim silama pokušava opravdati. U islamskoj naučnoj metodologiji postoji pravilo: istedille summe-i-‘itekid la ta’tekid fe testedille fe tedille / Argumentuj a zatim vjeruj, a nemoj prvo vjerovati, zatim argumentovati, jer će te to odvesti u zabludu. Sud o predmetnim historijskim događajima nije jedino pitanje o kojem su vođene neutemeljene rasprave i u kojem je svaka strana, po svaku cijenu, nastojala opravdati svoj stav, makar to bilo na uštrb istine i pravde, i u kojem su pogaženi svi principi argumentovanog i utemeljenog dijaloga, nažalost takvih primjera je napretek, a u konačnici sve se svodi na jedno – ”pripadnost” se postavlja kao osnovni kriterij istine i ispravnosti. Samo letimičan pregled islamskih foruma, na kojima se vode rasprave o raznim aktuelnim i histroijskim temama, dovoljan je da bi se ustanovio alarmirajući nivo netolarancije, mezhepske ostrašćenosti i fanatizma, dijaloške nekulture i kršenja osnovnih principa uljudne komunikacije do te mjere da se svaki normalan pokušaj usmjeravanja rasprave u konstruktivnom smjeru doživljava kao neprijateljstvo prema ovima ili onima. Stepen nepodnošljivosti, osporavanja i arogancije kojeg pokazuju učesnici u raspravama, prevazilazi sve normalne okvire mezhepskog neslaganja i konstruktivne kritike. Stiče se dojam da je ideal istine i pravog puta potisnut u drugi plan, a da je prvenstveni cilj zadovoljenje ličnih frustracija, prepucavanje i dokazivanje vlastite superiornosti i inferiornosti onog drugog. Na taj način podjele i razilaženja se samo produbljuju i stvaraju se otvorena mržnja i neprijateljstvo, koji se potom negativno reflektuju čak i na ona područja vjerskog života u kojima postoji apsolutni konsenzus. Apsurdno je da se svi učesnici u forumskim raspravama pozivaju na Kur’an i Sunnet, a vrlo brzo, već sa prvim svojim postovima, pokažu da su to samo isprazne floskule i za njih nedostižni ideali. Božija Knjiga i Poslanikova tradicija nas uče da u raspravi sa nemuslimanima koristimo najveće ljudske i moralne komunikacijske vještine, od kojih je svakako najvažnija vještina billeti hije ahsen (najljepšeg mogućeg ophođenja) ili idfe’ billeti hije ahsen (uzvraćanja lijepom rječju i gestom), a muslimani se jedni prema drugima ponašaju kao prema pripadnicima niže vrste.

Ljubav prema ehlu-l-bejtu je strogi farz

Istina, kada je Jezid ibn Mu’avija u pitanju, nije na strani ni jednih ni drugih (onih koji ga kuju u zvijezde i onih koji mu pripsuju najgora svojstva), nego negdje između. Jezid ibn Mu’avija, prema mišljenju većine islamskih učenjaka, sljedbenika tradicije i zdrave logike, nije bio ni melek ni šejtan, ni paganin ni pobožni vladar, ni nevjernik ni pravovjernik, nego muslimanski vladar, koji je, kao i ostali muslimanski vladari iz tog perioda, imao dobrih i loših stvari, pozitivnih i negativnih zasluga. Nije bio ashab, niti se na bilo koji način može dovesti u vezu sa asketskim (pobožnjačkim) krugovima tog vremena. Njegov izbor za halifu uzrokovao je podjele i sukobe među muslimanima, koji su imali tragičan epilog, Husejnovu i smrt njegovih 17, što bližih što daljih, rođaka, članova poslanikove porodice. Najbolji odgovor na pitanje kakav bi trebao biti naš stav prema Jezidu dao je jedan od utemeljitelja tradicionalnog (ehlisunnetskog) učenja, Ahmed ibn Hanbel, koji je na pitanje svoga sina Saliha: ”Oče, šta misliš o onima koji kažu da vole Jezida ibn Mu’aviju?”, odgovorio: ”Dragi moj sine, zar neko ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, može voljeti Jezida?” A kada ga je on ponovo upitao zašto onda ne prizove Allahovo proklestvo na njega, smireno mu je odgovorio: ”A jesi li ikada čuo svoga oca da nekoga proklinje?”[iv] Navodno su Ahmed i njegov sin Salih imali još ovakvih diskusija, i sve oni su završavale na sličan način, sa istim odgovorima i zaključcima. Vrlo sličan odgovor dao je i Ebu-‘Abdullah ibn Tejmijje, djed poznatog islamskog učenjaka Ahmeda ibn Tejmijje, rekavši da, kada je Jezid ibn Mu’avija u pitanju, ne treba ni preuveličavati ni umanjivati njegovu odgovornost.” Nakon što je naveo ove djedove riječi, Ibn Tejmijje, zaključuje: ”Ovo je najpravedniji i najodmjereniji stav kojeg, u sličnim pitanjima, treba zastupati.”[v]

Ovo pitanje ćemo zatvoriti interesantnom raspravom, koju su na ovu temu, vodili Ibn Tejmijje i tatarski izaslanik Polaj. Evo kako je tekla rasprava.

Polaj: ”Kakvo je vaše mišljenje o Jezidu?”

Ibn Tejmijje: ”Niti ga proklinjemo, niti ga volimo. On nije bio dobar čovjek, da bi ga voljeli, a ne proklinjemo ga zato što mi, nikoga, pojedinačno, ne proklinjemo (ne grdimo).”

Polaj: ”A zašto ga ne proklinjete, kada znate da je bio zalim (silnik) i da je ubio Husejna?”

Ibn Tejmijje: ”Kada se u našem prisustvu spomene Hadžadž ibn Jusuf i njemu slični, kažemo ono što je Allah rekao u Kur’anu: ”Neka Allahovo prokletstvo stigne nasilnike.” (Prijevod značenja, Hud, 18.). S druge strane, ne volimo proklinjati bilo kojeg pojedinca. Istina, Jezida su prokleli neki učenjaci, ali se nama naš stav čini prihvatljivijim i ispravnijim. Što se tiče Husejnovih ubica, ili njihovih pomagača, ili onih koji su duboko u svojoj duši osjećali zadovoljstvo zbog toga, na njih prizivamo Allahovo prokletstvo, prokletstvo meleka i svih ljudi, Allah od njih neće prihvatiti ni farzove ni nafile.”

Polaj: ”Volite li poslanikovu porodicu (ehlu-l-bejt)?”

Ibn Tejmijje: ”Ljubav prema ehlu-l-bejtu, kod nas, spada u stroge dužnosti (farzove), zbog kojih će, onaj ko ih bude izvršavao, biti nagrađen na budućem svijetu. Svoj stav temeljimo na vjerodostojnom hadisu, kojeg je zabilježio Muslim od Zejda ibn Erkama, a u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u svojoj poznatoj propovjedi u blizini mjesta Ham, rekao: ”Ostavio sam vam dva putokaza: Božiju knjigu i moju porodicu.”[vi] Također, donošenje salavata na Poslanika i njegovu porodicu, je neizostavni sadržaj svih naših namaza. Pet puta na dan mi molimo Allaha da spusti svoju milost i blagoslov na Poslanika i njegovu porodicu.”

Svi hadisi koji govore o Jezidu su ili izmišljeni ili jako slabi

Polaj: ”A šta je sa onima koji mrze ehlu-l-bejt?”

Ibn Tejmijje: ”Onaj koji mrzi ehlu-l-bejt, neka je proklet na ovom i budućem svijetu, i neka Allah ne primi nijedno njegovo djelo.” A otkud to da se Tatari interesuju za Jezida i naš stav o njemu?

Polaj: ”Mi smo čuli da su stanovnici Damska nasibije[vii], i otud ovoliko interesovanje i rezervisanost.”

Ibn Tejmijje (visokim tonom): ”Tako mi Allaha, onaj ko vam je to rekao, slagao vas je! Odgovorno tvrdim da u Damasku (Šamu) ne postoji ni jedan jedini sljedbenik nasibijskog učenja. Ko bi se uopće usudio da nešto javno kaže protiv Alije i ehlu-l-bejta? Onaj ko bi to učinio, objavio je rat svim muslimanima, i muslimani bi se, do zadnjeg, borili protiv njega.”[viii]

Treba znati da je praksa proklinjanja Jezida ibn Mu’avije uvedena tek nakon što su na vlast došle ‘abasije, koji, u javnom blaćenju emevijskih vladara, nisu vidjeli ničega spornog.[ix] Što se tiče hadisa: ”Moj ummet će biti čvrst i postojan sve dok se ne pojavi čovjek iz plemena Benu Umejje, po imenu Jezid. On će ga oslabiti i povesti krivim putem.”[x], on nema utemeljenja u vjerodostojnoj tradiciji, po više osnova.[xi] Prenio ga je Ebu-J’ala u svom Musnedu od Sadeke es-Semina a on od Hišama, a ovaj od Mekhula a on od Ebu ‘Ubejde u formi merfu’a. Sadeka ibn ‘Abdullah es-Semin je slab prenosilac prema mišljenju svih poznatih hadiskih autoriteta, kao što su Ibn Me’in, Buharija, Ebu-Zur’a, Nesai, Ahmed i Darekutni.[xii] Čak je Ahmed za njega rekao da, kao prenosilac, nema nikakve vrjednosti. S druge strane postoji prekid između Mekhula i Ebu ‘Ubejde, jer se njih dvojica nisu sreli i Mekhul nije mogao čuti od njega.”[xiii]

Ibn Kesir sve hadise i predaje u kojima se negativno govori o Jezidu smatra čistom izmišljotinom, a u najboljem slučaju radi se o jako slabim predajama, i sa aspekta seneda (lanca prenosilaca) i sa aspekta metna (sadržaja).[xiv]

 

Bilješke



[i]Medžmuu-l-fetava, 4/294, Ed-Devletu-l-emevijje, 384.

[ii] – U poznatom hadisu ‘Irbada ibn Sarije, na kojem sljedbenici tradicije (ehlu-s-unneta) zasnivaju svoju doktrinu o pravednosti i pravovjernosti hulefai-i-rašidina (Ebu-Bekra, Omera, Osmana i Alije, radijallahu ‘anhum), Poslanik, sallallhu ‘aljehi ve sellem, kaže: ”Držite se moga sunneta (tradicije) i sunneta mojih pravovjernih i pravoupućenih halifa poslije mene, držite se za njega svojim očnjacima.” (Tirmizi, 2676., Ebu-Davud, 4607. Hadis je prema ocjeni svih poznatih hadiskih stručnjaka vjerodostojan.)

[iii]El-Fetava, Ibn Tejmijje, 4/295.

[iv]El-Fetava, 4/295.

[v] – Prethodni izvor.

[vi] – Ahmed, 4/367.

[vii]Nasibije (nevasib) su sljedba, čija je jedna od osnovnih doktrina, izražavanje (pokazivanje) otvorenog neprijateljstva prema Aliji i ehl-l-bejtu. Rekao je Ibn Tejmijje: ”Sljedbenici sunneta se odriču učenja rafidija koji mrze i vrijeđaju ashabe, i učenja nasibija, koji svojim rječima i djelima vrijeđaju ehlu-l-bejt, i ne raspravljaju o onome što se dogodilo među ashabima.” (Medžmuu-l-fetava, 3/154.).

[viii]El-Fetava, 4/297, 298.

[ix]Mevakifu-l-mu’aride, 501.

[x]Musned Ebu-Ja’la, br. 870.

[xi]Ahdas ve ehadisu fitneti-l-herdži, str. 204.

[xii]Tehzibu-t-tehzib, 4/381.

[xiii]Ahhdas ve ehadisu fitneti-l-herdži, str. 204.

[xiv] – Prethodni izvor.

X