Rekaik

U zemlji plavih planina…

343views
Piše: Enesa Hotić-Dizdarević
(Posvećeno Afganistanu, zemlji za koju kažu da je prepuna droge, prostitucije, terora i zablude. Zemlji čija je istina potpuno drugačija. Ona je perspektivna, prepuna prirodnih bogatstava, snažnog duha i pravednog stanovništva. Posvećeno zemlji čiju stvarnu pozadinu njenog uništavanja mi uopšte ne poznamo…)

I

– Ima jednog ovakvog malog, plavog Budu da mi doneseš – reče oniski gospodin rijetkih brkova.

Bio je to dr. Pijer, vlasnik francuske izdavačke kuće i amaterski zaljubljenik u antikvarije. U rukama je držao nekakvu brošuru koja je upoznavala neupućene u velika umjetnička bogatstva Afganistana.

Gotovo sav nakit, statue, idoli, mozaici sve što je, osim historijske i umjetničke vrijednosti, imalo i cjenovnu, materijalnu vrijednost bilo je napravljeno od plavog kamena, firuza. Najplemenitija vrsta ovog kamena nalazila se upravo u nepristupačnim vrletima afganistanskih planinskih vijenaca. To su bile neiskoištene riznice, jer se ručno takav kapacitet nije mogao dovoljno dobro eksplatisati, a modernim mašinama za slične iskope je pristup bio nemoguć. Zbog tog neobičnog bogatstva koji je prkosno ležao neiskorišten u utrobama nesagledivih vijenaca, naziv tih predjela se gotovo sam nametnuo: Plave planine.  

– I molim te, jedno dvadesetak ovakvih neobrađenih kamenčića da mi doneseš. Naredni mjesec slavim dvadesetpetogodišnjicu braka pa bih, poštovanoj gospođi Pjer želio darovati nešto stvarno posebno – nastavlja sa narudžbama iz brošure dr. Pjer ne primjećujući da se mlada žena nasuprot njegovog stola već počela nestrpljivo meškoljiti na stolici.

– Znam jednog draguljara koji bi mi sigurno mogao od toga napraviti unikatnu ogrlicu – tek tada on podiže pogled prema Mišel.

Tako se zvala njegova tiha sugovornica koju je odabrao za narednu misiju, ratno izvjestiteljstvo. Ona je bila njegova najbolja novinarka. Sada ova nova zbivanja u Afganistanu niko bolje ne bi mogao da prenese od nje same, jer je ona iza sebe već imala kratku historiju boravka u toj zemlji, onda kada je samo rijetkim to pošlo za rukom. U vrijeme Talibanskog stolovanja. Volio je ovaj stari gospodin da razgovara sa Mišel o svemu. Njen duh nije poznavao prepreke. Okrenu joj brošuru na stranicu sa slikama gdje je bila uvrštena i statua gigantskog Bude koju su Talibani nedavno uništili.

– Šta je to što su Talibani uništili? To je bio tek kamen oblikovan u ljudskoj formi. Mislim da ga nisu trebali tek tako srušiti. To je umjetnost, i mislim da ni jedna religija ne bi trebala zahtijevati takvo što – izusti dr. Pjer, a zatim se udobnije namjesti u naslonjaču svoje stolice, jer, znao je, sada dolazi val njene lične misli koja je uvijek zvučala nekako buntovno.

– Jeste tek kamen, ali ljudi su u njemu vidjeli ono što on nije bio. Vidjeli su u njemu boga, a nije bio bog – primjeti Mišel dok je prelistavala brošuru – vjerovali su da je on suparnik koji  je nadmašio božije stvaranje, tako da je njegovo uništenje u stvari slamanje jednog koncepta koji štetno djeluje na ljudska srca. Naravno, složićete se sa mnom gospodine Pjer, tek ako uzmemo činjenicu da ste još uvijek vjernik.

– Nastavi – potvrdno će njen poslodavac.

– Uništavanje idola nije inovacja uvedena od strane Talibana. To je jednostavno jedna kontinuirana tradicija svih onih koji su pozivali u monoteističke religije. To je naslijeđe koje bi čovječanstvo trebalo prigrliti i biti ponosno na njega, radije nego što to čine sa baštinom Bude, Faraona ili nekom sličnom. Jedan nepristrasni američki pisac je nešto slično spomenuo u svome članku za „Washington Post“. On je započeo članak sa citatom iz Starog Zavjeta koji govori o tome kako je Mojsije spalio tele (božanstvo) koje je napravio Samirija. Dalje se pita šta su to Talibani uradili sa statuama što nas se dojmilo kao suludo uništavanje? Pa to je ukorijenjeno u tradiciji koju mi dijelimo sa njima. Stvarno šta? Pa i Platon je pokušao da zabrani prikazanu umjetnost koju je smatrao jednom vrstom prevare. A kršćani su uništili sve slike i kipove grčkih i rimskih bogova duž svoje imperije. Čak i danas to čine u misionarskim zadatcima na primjer u nekim afričkim plemenima. Zar i reformistička djelovanja Lutera nisu bila istog smijera prema katoličkom obožavanju Marije i drugih svetaca. Protestanti su uništili nebrojene katoličke idole… Današnji svijet se uporno dvoumi oko uništavanja idola i obožavanja istih. Nas, gospodine Pjere, više obuzima patnja zbog smaknutih statua, nego što nas zaista dotiče stvarna patnja afganistanskog naroda – uzdahnu na kraju Mišel.

– Eto zato sam te, draga moja, ja i odredio za ovu misiju. Samo prije nego što otputuješ u tu zemlju Plavih planina, uobliči ovo što si mi upravo rekla u članak pod nazivom: „Šta je to što su Talibani uništili?“ – ozbiljno će gospodin Pjer. Dopalo mu se ono što je upravo čuo, zaista navodi na razmišljanje i na istraživanje sopstvene historije.

Oboje ustadoše, rukovaše se i oprostiše za jedan duži period.

II

Odmah prvog dana po dolasku u Afganistan naišla je na probleme. Američki vojnici su joj oduzeli svu opremu: kamere, foto-aparate, prijenosni računar i mobilni telefon. Tresla se od srdžbe kada su joj iz torbe izvadili još i bilježnicu i olovku.

– Šta vam je ljudi?! Niste normalni! Ja sam novinarka, evo vam iskaznica. Kako mislite da radim bez svega toga? Još mi izvadite oči, zapušite uši i usta, pa ću valjda moći da kročim na ovo „oslobođeno“ tlo.

Privučen njenom galamom priđe im jedan viši oficir smješeći se.

– Molim vas gospođice, nemojte prenagljivati. Pa to je samo rutina, predostrožnost… Vidjet ću šta mogu uraditi za vas, a sada sačekajte napolju.

I nakon pola sata čekanja priđe im neki smušeni Afganac sa zlatnim zubom pa pruži Mišel samo njenu bilježnicu. Ona raširi oči od iznenađenja i taman što naumi da saspe rafal primjedbi na ovog kurira on već otrča klaparajući papučama dižući iza sebe prašinu.

Žak, njen snimatelj, nasmija se želeći da razbije ovu neugodnu šutnju.

– Pravi potrčko, zar ne. Nego, evo sazivam za svjedoka svo svoje pamćenje da je ovo prvi puta kako vidim žitelja ove zemlje bez brade.

Mišel klonulo sjede na veliki kamen pokraj puta, nije vjerovala da je to onaj Afganistan u kojem je boravila dvije godine. Istina, tada je ušla tajno, prikrivajući da je novinarka. Sa velikim prekrivačem preko cijelog tijela, dugom suknjom preko pantalona i lažnom dokumentacijom koja je slovila na ime njene afganistanske prijateljice Melihe, koja je bila izbjeglica u Francuskoj. Ali i tada u tim teškim okolnostima niko joj nije otuđivao njenu imovinu, a ovi ovdje to sada rade na legalan način. “Šta li to oni ne žele da ostane zabilježeno na video vrpcama moje kamere?” – pomisli u sebi, a glasom punim zebnje odgovori Žaku na njegovo čuđenje spram obrijanog Afganca:

– Da. I mislim da to nije posljednje iznenađenje koje nas ovdje očekuje.

U tom trenutku zaustavi se bijelo terensko vozilo koje je imalo da ih odveze do hotela u kojem su smješteni svi strani izvjestitelji.

Udobno zavaljena na prednjem sjedištu komfornog i klimatiziranog kamioneta Mišel se polagano smirivala. Vazduh iznad prašnjavog druma je treperio od vrućine. Sunce kao za inat nije željelo da zađe za te nepristupačne afganistanske planine. Nije željelo da klone na njihove oštre vrhove. Suton bi označio i kraj njegove moći kao i prestanak njegovog sjaja. Sramni pad je bio neizbježan, i upravo zbog toga sada se trudilo da tako jako prži. Nije štedilo bosonogu djecu, kao ni iznemogle starce. Najdraže mu je bilo da otežava posao ionako već preforsiranim ženama čiji su se ljudi i stariji sinovi krili baš negdje među tim nemilosrdnim šiljcima ponosnih planina. Međutim, niko nije mogao strpljivije čekati ni mirnije podnositi iživljavanja kao narod koji čeka pad silnika.

Vozač nenadano zakoči zbog neočekivanog iskakanja koze na put kojim je vozio.

– Vjerovatno se izgubila i izdvojila iz svoga stada tražeći vodu. Stradat će – prenu je Žak iz razmišljanja.

– Zašto mora stradati? Moguće je da ona jedina nađe vodu i tako preživi. Nije lijepo pognuti glavu prepuštajući se vodstvu gorih od sebe. Šta misliš ko je sposobniji naći vodu u ovom kamenjaru? Onaj goluždravi dječak od šest godina koji je slučajno njen čoban, željan igre kao ona vode. Ili ona kojoj život visi o tih par dobrih gutljaja? Ko će naći vodu? On vođen nestašlukom ili ona vođena instiktom? – zapita Mišel ne očekujući odgovor.

Međutim Žak je pogleda:

– Na šta ciljaš?

– Ne znam Žak, zaista ne znam. Ali ovo sunce što nemilice prži, i ove jadne koze raštrkane po onim usijanim stijenama… Sve ovo me neodoljivo podsjeća na priču zbog koje smo ovdje i došli.

– Dobro, samo mi još reci ko je od njih Amerika, a ko su Talibani? – pokuša Žak da okrene na šalu, ali njen osmijeh ovaj puta izosta.

– Nešto se stvarno dešava u njenoj glavi – pomisli Mišelin prijatelj.

Sjećao se sa koliko je pažnje ona pratila rad Talibana. Sa koliko se ambicije bacila na istraživanje podataka o njima. Ko su oni? Kada su nastali? Ko su im vođe? Koji motivi? Gdje sve to vodi? Imala je milion pitanja na koje je tražila odgovor. Prije pet godina je dobrovoljno prihvatila rizik da pređe granicu i izvještava o njihovim reformama nakon što su uzeli vlast nad skoro cijelim Afganistanom. Svijet ih je mrzio, a ona ih je gotovo simpatisala. Napisala je mnoštvo članaka  o njihovoj vjeri, običajima, o ideji oko koje su se okupili. Pisala je o njihovim ženama među kojima je živjela punih osamnaest mjeseci. Članci naoko nisu imali uticaj na opće mišljenje masa, jer javnosti je godila slika koju su mediji već bili izgradili. Divljaci i fanatici. Sudbina im je bila zapečaćena, ne zbog njihovih ideja već zbog prirodnog bogatstva koje je Ameriku mamilo već dugi niz godina. I eto, upravo sada, zbog tih naizgled neuspjelih članaka ona je ostala zabilježena na nekim “nevidljivim” spiskovima. Sama, bez svoje opreme, utonula u neke teške misli. Žak ju je žalio znajući da nju sve ovo, na neki način, jako pogađa.

III

Terensko vozilo je usporilo kada su stigli na neku improvizovanu benzinsku pumpu. Kada je vozač otvorio prozor, radi plaćanja natočenog goriva, sa vana ih zapahnu oduran miris.

– Šta je ovo? – upita radnika sa benzinske na puštu jeziku koji je naučila u toku svog skoro dvogodišnjeg boravka u ovoj zemlji.

Čovijek, ne skidajući maramu koju je obmotao oko nosa i usta reče:

– Mrtvi – i pokaza prema gužvi koja se napravila podalje od puta.

Ona se okrenu u pravcu njegove ruke i ugleda niz američkih vojnika kako odguravaju znatiželjne. Iza njihovih leđa bio je veliki kontejner i dva vojna transportna vozila.

– Nema mrtvih. Gdje su? – upita ona opet.

– Tamo su. Zatvoreni u onom kontejneru – odgovori joj radnik već odlazeći u hladovinu da nastavi kunjati.

Mišel izađe iz auta, a za njom pođe i Žak. Prestravljeni ih vozač pođe odgovarati na slabom engleskom jeziku.

No njih dvoje se nisu ni obazirali. U njima se probudila njihova profesija. Želja da istinu vide istinom ih je dovela pravo u zagrljaj naoružanih vojnika.

– Šta?! Zar još i novinari? Sklonite se! Odbijte! – vikao je jedan od njih unoseći se Mišel u lice.

Bilo je nemoguće da se probije do tog kontejnera. Ali sa ove blizine je mogla da vidi potočiće krvi kako iz njega probijaju. Šta su im radili? Odkud da ih zatvore u tu željeznu katakombu? Od čega su to izbušeni zidovi ove strašne mrtvačnice? Rafalima?! Ko ih je ispalio? Obrazi su joj se žarili dok je u sebi postavljala ova pitanja. Najednom dobi snagu i poče još više da se probija.

– Tražim vašeg pretpostavljenog. Gdje je on? Hoću sa njim da razgovaram – bila je uporna.

Međutim zvuk njenog glasa zaglušio je dolazak vojnog helikoptera. Dodatna grupa vojnika je iskočila iz njega pojačavajući tako obruč oko kontejnera. Trojica od njih se izdvojiše i ogradiše teren žutom fluorescentnom trakom na kojoj je pisalo: „Oprez! Ne približavaj se!“ Neko iz grupe ispali rafal u zrak, nakon čega okupljenoj masi bi dovoljno da se razbije i vrati u uobičajenu životnu kolotečinu.

– Zar je to sve? Zarće se sve ovako završiti? Ko će biti pozvan na odgovornost? – Mišel je glasno zapitkivala u nevjerici da se ovo doista dešava.

I sam Žak je bio zaprepašten. Samo što su htjeli da se vrate i sjednu na svoja mjesta u vozilu, Mišel opazi kako je radnik posmatra iz hladovine. Nešto joj sinu u glavi i ona mu priđe brzim korakom.

– Ti si ovdje svo vrijeme, zar ne?

Međutim on se ni ne pomače, nego okrenu pogled prema onoj tajni što se zapečati žutom trakom.

Primjetivši dvoumljenje na njegovom licu radoznala novinarka gonjena strašnom sumnjom izvuće iz džepa dvije novčanice od po sto dolara i mahnu njima ispred sugovornika.

– Niko neće saznati da si me ti o tome obavijestio – obeća mu sa zebnjom očekujući njegov odgovor.

Žak koji je sve to posmatrao iz prikrajka opazi kako čovjek ustupi mjesto na stolici mladoj ženi, a on sam sjede na kanister pokraj nje. Pođe nešto da joj objašnjava živo mašući svojim velikim umašćenim rukama, a onda ih naglo opusti niz koljena. Na trenutak mu se učiniše te njegove ruke kao dvije crne ptice koje je neko ustrijelio baš u njihovom najljepšem letu pa se tako ranjene strovališe pravo na njegovo krilo. Ležale su tako beživotno te njegove ptice, a i Mišelino lice je bilo bez kapi krvi. Čovijek je prestao da priča, a ona se krutim koracima uputi prema džipu. Tek kada se dovoljno približila opazi Žak na njenom licu tragove suza koji su još uvijek svjetlucali ukazujući tako na težinu onoga što je upravo čula. Ponovo su sjeli na svoja mjesta i šutke, svako zadubljen u svoje misli, nastavili vožnju ka gradu.

IV

Noć je već uveliko zavila grad svojim tamnim ogrtačem. Sjedila je pokraj otvorenog prozora u svojoj hotelskoj sobi i razmišljala. „Koliko li će nevinih ugušiti ova noć, koliko će se zločina sakriti pod njenim ruhom i koliko li će ovakvih noći morati da prođe da bi se rodila zora istine?“ Bilo joj je tegobno oko srca. Već duže vrijeme osjećala je nepravdu ovog napada na napaćeni Afganistan. Kao da mu nisu bile dovoljne desetine proteklih godina ratovanja? Kao da mu nije bilo dovoljno nepravde i nesigurnosti? Zar baš sada kada su bili na domaku svoga cilja, i uspostave pravne vlasti, kada im je još malo ostalo da se oporave od rušenja, da obnove svoju privredu, da ožive ovu bogatu zemlju i stanu na svoje noge.

Zar su se baš sada morali ušetati ti oklopljeni vojnici bez ideala i morala. Njihov motiv je njihov dobro plaćen posao i ustvari uopšte im nije bilo bitno zašto su ovdje. Dužnost im je bila jednostavna; žvakati žvaku i povući obarač na sve, pa i na nenaoružane zarobljenike, kao što su to uradili na onoj benziskoj pumpi. Još uvijek nije mogla da dođe sebi zbog strašne istine koju joj je otkrio onaj radnik. Odzvanjale su joj u ušima njegove riječi:

– Da bio sam ovdje kada je kamion dovezao ovaj kontejner prepun zarobljenih Talibana. Kamiondžija je stao da natoči gorivo, a zatvorenici su osjetivši da su se zaustavili zavapili kako im nedostaje vazduha. Takvo nešto se moglo i očekivati jer nije bilo niti jednog prozora, a njih ko zna koliko unutra. Vozač otrča do transpotera i nekome unutra povika da se vrata na kontejneru moraju otvoriti kako bi se vazduh u njima promijenio. Umjesto odobrenja on dobi naređenje da ga odveze tamo na ono mjesto gdje si ga i vidjela, malo dalje od puta. Tu ga je otkačio i vratio se na benzisku bez prikolice. Vojnici su izašli iz vozila i počeli da pucaju po kontejneru dovikujući: „Sada ćete imati dovoljno vazduha!“ Pucali su nekontrolisano dok su se vrisci stapali u jedan veliki užas. Bilo je sablasno, kao da se stotinu vragova okupilo te noći. Jadni vozač se prestravio, rekli su mu da ih vozi u neki zatvor, logor, šta li. Bez daha je odjurio u kamion i ponovo se odvezao u grad. A ja sam se pravio kao da ništa nije bilo. Pa šta sam mogao? Jesam li im ja, jedan, išta značio kada su upravo završili posao sa desetinama? Ne, ja nisam mogao ništa. Zahvaljujem samo Bogu što su me ostavili u životu. Ko zna, možda me se sjete i ponovo se vrate. Ali zato ja već večeras odlazim odavdje, i tražim sebi posao na nekom drugom mjestu. Zato ću uzeti od tebe ovaj novac, a priču bih ti ispričao i bez toga. Nisam ništa uradio da pomognem svojim sunarodnjacima, pa neka ovo bude neka vrsta moga otkupa. Idi i ispričaj ovu priču koju nisi čula od mene. Zapamti, nisi je čula od mene.

– Ah, kako da je ispričam? – razmišljala je Mišel u pomrčini svoje sobe – Kako da je odašiljem u javnost? Žak mora odmah da otputuje nazad u Francusku, svakako nema posla jer su nam oduzeli sve kamere. On mora da objasni gospodinu Pijeru cijelu situaciju. Ja bez nove opreme  i posebne iskaznice ovdje ništa neću moći uraditi. Moraju mi odvezati ruke ako žele da im se poveća prodajni tiraž. Njima će to biti dovoljan razlog da mi pomognu. Da, tako ću nastupiti. Žak još sutra mora da putuje…

Nakon što donese odluku leže u postelju i čvrsto zaspa iscrpljena onim što je toga dana doživjela. Probudilo je peckanje sunca u očima i nemilosrdno zujanje muha oko njene glave. Ustade kako bi navukla zastore na prozor, ali ih ne napipa rukama. Otvori pospane oči i pogleda na mjesto gdje bi se trebali nalaziti, međutim ne nađe ništa osim dvije velike rupe izrovanog zida koje su tupo zjapile. Ah bila je upozorena na ovo još sinoć od strane vlasnika hotela. Izvinjavao joj se rekavši da će možda neke stvari nedostajati. I ne dočekavši da ga upita zbog čega, on je već sam nastavio da joj se žali. Nakon ovog posljednjeg rata  kada su zbacili sa vlasti Talibane, i kada je zemlja ostala bez upravljača pojavile su se mnoge pljačke. I sam je bio iznenađen tolikim pokvarenjacima, koji kao da su nicali iz zemlje. Ohrabrila ih je ova nova ideologija koja je zagospodarila područem, a glasila je: „Talibani su uspostavili prestroge zakone svome narodu.“ Kada je oslabljen taj talibanski stisak i kada se nisu više nadali kazni, bar ne onoj po brzom postupku, nego onako “pravedno” i sa sudjenjem, nisu poštedili ni ovaj skromni hotel od nasilnog otuđivanja.

U tom trenutku Mišel se sjeti svih sinošnjih dešavanja i sada je stajala pokraj otvorenog prozora potpuno razbuđena. Na brzinu se istuširala i obukla te ushićeno strčala niz stepenice u prizemlje do hotelske sale za objedovanje. Žak je već sjedio za jednim stolom u začelju. Ustade pozdravljajući je.

– Dobro jutro, Mišel, kako si spavala? Nadam se da ti ništa nije nedostajalo – reče Žak, stavljajući poseban akcenat na zadnju rečenicu.

– Ja sam čitavo jutro obilazio hotel sa električnim brijačem u rukama. I za divno čudo, ne nađoh niti jednu jedinu utičnicu kako bih ga upalio. Razmišljao sam da se malo pozabavim sa žicama, ali odustadoh, jer se u te stvari baš i ne razumijem. Ako nešto pogrešno spojim čitav život će se pričati poginuo u pokušavanju da se obrije, aaa ne… prvo ti moram oporučiti da mi napišeš poginuo tokom izvještavanja sa ratnog područja, pa tek onda sutra mogu ponovo pokušati da prispojim svoju mašinicu – šalio se Žak veseo što je ipak uspio pronaći utičnicu u obližnjoj prodavnici audio i video kaseta.

– Znaš, primjetio sam nešto dok sam u toj prodavnici punio baterije svoga brijača. Ništa im ne nedostaje. Ne znam ko to sponzoriše vlasnike video-klubova, i ko ih štiti, ali u ovako siromašnom gradu kod njih je sve moderno, novo i prvoklasno. Zvučni teatri, televizijski ekrani i video-rikorderi. Ljudi zađu kod njih samo da se čuda nagledaju. A ovi im onda tutnu neku kasetu, očaraju ih „vanjskim svijetom“ u tim filmovima, i eto ti: stalna mušterija – iznese on svoja zapažanja koja su mu bila takoreći profesionalna mana.

Mišel se na ovu njegovu jutarnju jadikovku samo osmjehivala.

– Nemoj samo reći da su to Talibani zašli po cijelom gradu i istrgali sve utičnice kako se muškarci ne bi brijali. Ne, dragi moj. Dok su Talibani bili sve je to bilo na svome mjestu. Te pljačke su uslijedile nakon njih. Tako mi je rekao vlasnik ovog hotela. Ne znam zašto samo nova vlada na sve to gleda kroz prste? – nastavi Mišel  razgovor u njegovom stilu.

– A ne. Nisu Talibani iskopčali utičnice. Nikako. Ovdje narod ne koristi električne brijače. Talibani su zašli i otuđili žilete, britve, makaze i sve čime bi neko bradu mogao kultivisati. Kao u priči o Trnoružici. Nigdje vretena u cijeloj bajci – zadirkivao ju je, ne mogavši do kraja da održi ozbiljan izraz lica – dobro, de, šalio sam se. Ne strijeljaj me očima. Znam šta ćeš reći. Talibani su propovjedali samo svoja vjerska ubjeđenja u kojima ni njihov Poslanik nije kratio bradu, a pošto su svi oni muslimani moraju da ga slijede do u najmanje sitnice. Još kažu da se brijanjem brade muškarci poistovjećuju sa ženama. Je li tako? – uozbilji se Žak.

– Pa zar nije? Pogledaj se u ogledalo. Još samo malo duža kosa, par blagih pokreta šminkom i… postaješ Žaklina – ovaj put Mišel je bila ta koja je zadirkivala.

– A da je probam malo pustiti da izraste? – pogladi se njen prijatelj zabrinuto po bradi.

– Kako želiš. To je tvoje lično ubjeđenje. Nego, slušaj me. Imam nešto drugo da ti kažem – započe Mišel da mu izlaže svoju sinošnju odluku.

Bila je ubjedljiva u iznošenju činjenica i kao uvijek sugovornik bi se složio sa njenim zapažanjima. Žak je pristao i još iste noći odlučio otputovao nazad u Francusku. U iščekivanju odgovora Mišel je planirala da se malo prošeta poznatim predjelima te da te dane iskoristi za posjetu svojim starim afganskim poznanicama.

V

Vratila se u sobu kako bi iz kofera izvukla prikladnu odjeću za takvu vrstu posjete. Nakon što je obukla prišla je ogledalu kako bi se uvjerila da je sve na svome mjestu. U stvari nije tu bilo nekog posebnog namještanja. Veliki komad plavog platna koji je prekrivao od glave do pete sa mrežastim prorezom na očima, to je bila sva mudrost ove tradicionalne ženske odjeće. Naizgled bespotrebno pretjerivanje u takvom načinu odjevanja za Mišel je dobio potpuno novu dimenziju od kako ga je počela praktično primjenjivati za vrijeme svoga prošlog boravka u Afganistanu. Tada i nije bilo moguće da se ženska osoba kreće po ulicama bez takve vrste prekrivača. Kada ga je prvi puta uzela u ruke i raširila svom dužinom po krevetu pomislila je sa žaljenjem na osobe koje to moraju nositi tokom cijelog svog života. Nije mogla, a da ne misli o tim ženama kao o bićima koja su lišena svojih osjećanja i osobenosti.

„Zar je moguće da razmišljam, osjećam i egzistiram pod takvim oklopom?“ – ovo su bile prve riječi njenog reagovanja. Međutim, stvari se drastično mijenjaju nakon što prvi puta zakoraci na ulicu u takvom izdanju. Ta promjena u njenom biću bila je tako temeljita da čak i sada kada je u mogućnosti da se prošeta u svom stvarnom izdanju ona odabire onu vrstu odjeće zbog koje se žaljenja diljem svijeta slivaju na žene ovog podneblja. U čemu je tajna?

„Šta mogu kada u njoj osjećam slobodu kao nikada do sada. Nije to samo sloboda tijela, nego i ona druga vrijednija sloboda duha. Nisam više bila opterećena svojim pokretima, svojim izrazom lica, a sve sam to nesvjesno mijenjala kada se u mom društvu pojave muškarci. Niko me više nije odmjeravao od glave do pete prije nego što započne razgovor sa mnom. Nije bilo bitno da li sam lijepa ili ne, mršavna ili popunjena, mlada ili stara… Ljudi su neopterećeni tim vizuelnim efektima obraćali pažnju samo na ono što imam da im kažem. A to je ono što sam oduvijek i željela.“ – ovako je odgovarala znatiželjnim kolegama kada bi je upitali za razlog tog njenog, pomalo, čudnog ponašanja.

(…)

Najviše je voljela kada dobije priliku da obuče tu odjeću, a da pri tome ne izgleda napadna, kao jedne godine u Rijadu.

Tada je dobila zadatak da prisustvuje press-konferenciji gdje su prinčevi različitih odgovornosti davali svoje izjave povodom zadnjeg zaljevskog rata. Poštovanje i uvažavanje kojim su je obasipali stanovnici toga grada bilo je zapanjujuće. U gradskom saobraćaju, marketu, restoranu, bolnici… na svim mjestima koje je namjerno obilazila želeći da osjeti pravo stanje tamnošnje žene. I bila je uvažena i poštovana kao što nije bila nikada na nekom drugom mjestu. Duge kolone automobila su stajale čekajući da ona polagano pređe na drugu stranu ulice. Nezamislivo.

No njena radoznalost nije imala kraja, po uzoru na holandskog orjentalistu, koji je uspio da boravi u Mekki punih pet mjeseci, nazivajući sebe Abdul-Gaffarom. On je kasnije napisao dvije knjige: „Hadždž u Mekku“ i „Mekka i njena geografija“. O njima su se čak i muslimani pozitivno izrazili tvrdeći da je objektivno i nepristrasno pisao o stvarnosti Mekke.

 Ali to je bilo krajem devetnaestog vijeka. Sada nije baš tako lako ušetati se u neki od dva muslimanska sveta grada, a da nisi iste vjere kao i njeni stanovnici. Mekku i Medinu. To joj je bila jedna od njenih velikih želja; da temeljito upozna život ljudi oko kojih se diže tolika prašina provokacija i osuđivanja.

(…)

Toga trenuka ona se zakašlja od stvarne prašine koja je obavi zbog naglog zaokreta nekog suludog vozača. Sačekala je malo da se vidljivost vrati na normalu i onda polako krenu dalje prašnjavim ulicama Afganistana. Taj dio grada je zaista jadno izgledao. Kažu da su ga najviše granatirali zbog informacija da su tu stanovale porodice odbjeglih Talibana. Nije bila sigurna kolika je tačnost toga podatka, ali je bila istina da su muževi njenih poznanica, koje je sada kanila da obiđe, mnogo vremena provodili u brdima. U početku je bila jako sretna što je mogla da uđe u taj uski krug žena zbog informativnog materijala kojeg su joj pružale o svojim životima, nakon čega bi ga Mišel vješto prelivala u uske stupce novinskih izvještaja.

Njeni članci su se čitali još od ranog jutra kada bi prve trafike bivale otvorene. Užurbani, radni ljudi uzimali bi po primjerak tog poznatog francuskog žurnala. Kasnije, u popodnevnoj pauzi bi ga na miru iščitavali na tarasi nekog bifea u blizini svojih radnih mjesta. Život tih dalekih žena bio je tako neuklopiv u to otmjeno zveckanje keramičkih šoljica, ali niko nije mario. Ponekad bi zbog toga osjećala i grižu savjesti. Na neki način je iskorištavala svoje prijateljice radi novinskih senzacija, a da one toga nisu bile svjesne. Međutim, u nekim drugim trenucima bi se prala od tog ružnog osjećaja, povlačeći činjenicu da nikada nije napisala laž koje bi se one zastidile.

Naprotiv, u njihovim jednostavnim životima nije bilo ničega sramnog. U neku ruku se divila tim ženama, hrabrim i strpljivim. Davale su svoje muževe i sinove za ideje koje Mišel nije u potpunosti shvatala. Znala je da su ideali, općenito, i žrtve koje nerazdvojivo idu uz njih, poznati čovječanstvu od samog njegovog postanka. Međutim, ono što je takođe nezaobilazno je i to da su mnogi od tih ideala bivali uzurpirani, pogrešno shvaćani, a njihovi zagovarači linčovani. Pitala se ko je to dovoljno kompetentan da nas uputi na prave i lažne ideale? Ko to ima hrabrosti da kaže da pojedini ideali zbog kojih se neko žrtvuje nisu dostojni?

Bilo je primjetno da je ideal koji je snažio ove žene i koji je njihove muževe odvodio u brda po mnogo čemu drugačiji od ostalih utopija poznatih našoj historiji. U stvari, da li tu njihovu utopiju  možemo nazvati utopijom? Koliko se dugo ona zadržala u praksi, koliko vremena je prošlo a da se njihova ideja nije „utopila“? Jako dugo. Sotine godina je ovakav način vjerskog izražavanja vodio svoje sljedbenike ka samom vrhu društvenog, umjetničkog, vojnog, trgovačkog, medicinskog… uspjeha. Otišli su daleko naprijed od naroda koji je svoje predjele nazivao kolijevkom civilizacije. A zar je doista Evropa i njena rimska pretača mjesto gdje se rodila civilizacija? Zar prije njih nisu bili Feničani na primjer, ili Babilonci ili Faraoni, Maje, Inke… i niko od njih nije kolijevka civilizacije?

I što je još neobičnije, ideja koju je nekada davno plasirao neuki Arap plemenitog porijekla živi do dana današnjeg, to je ideja mojih prijateljica, ideja koja gori u prsima pojedinaca, u njihovim porodicama, u uskim zajednicama ali i u cijelim zemljama koje uporno pokušavaju da je proglase svojim zakonikom. Zašto? I zašto je današnji prvaci vide prijetnjom po čovječanstvo? Sa jedne strane pojavljuje se neograničeno povjerenje muslimana u prepuštanju tom, kako kažu, božijem zakoniku, a sa druge strane opet hroničan strah neislamskog svijeta od takvog „boga“.

Mišel nije bila sigurna koliko će dugo narod Afganistana biti u stanju održati žar takve ideje u svojim rukama. No, primjetno je da ipak postoji nešto što im svu tu agoniju čini podnošljivom. Samo šta? Šta ih je činilo tako mirnim i sigurnim u pobjedu?

Iz misli je, ovaj puta, prenu napadno i izvještačeno žensko kikotanje. Instiktivno se okrenu u pravcu toga smijeha. Bila je to jedna mlada afganka bez njihove tradicionalne burke. Njena gužvava i nevješto ukomponovana odjeća bila je sačinjena od tkanina jarkih boja. Jednom je rukom uvrtala pramen svoje ionako zamršene kose, dok se zmijskim pokretima kretala pored jednog američkog vojnika. Odmah na prvi pogled mogla se definisati takva osoba. Bilo ih je, kao i na svakom ćošku zloglasnih kvartova “civilizovanih” gradova, gdje su policijske racije bile svakodnevnica, tako isto i u otmjenim hotelima gdje policajci svjesno nisu dolazili.  

Svako društvo je imalo takve žene, ali ih niko nikada nije obilježavao kao predstavnice njihove nacije, pa čak ni one njihove otmjenije verzije. Samo ovdje u ovom napaćenom Afganistanu takve žene su fotografisane, intervjuisane i predstavljane javnosti kao velika većina ugnjetavanih žena koje su jedva dočekale pad Talibana kako bi napokon njihova ženstvenost ugledala svjetlo dana.

A niko nije pitao žene poput onih njenih poznanica: Safije, Merjem i Madžide, niko njih nije upitao za mišljenje. Bila je ubjeđena da one nikada ne bi prošetale ulicom u izdanju ovakve žene. Čistota njihova duha se ogledala i u čistoti njihovih tijela. Fascinirana je bila Mišel neporočnom atmosferom koja je obavijala ove žene. Još odavno je ova mlada Francuskinja zaključila kako su čednost i nenametljivost istrgani iz srca današnjih žena, te da su te osobine okarakterisane manjkavim i nazadnim ubjeđenjima. Međutim, ovo se nije moglo reći za sredine u kojima je muslimansko stanovništvo bilo većina. Jer evo, upravo sada čovjek, običan čovjek, ne Taliban, prolazeći na biciklu pokraj ove zmijolike žene i njenog američkog prijatelja, pljunu u prašinu pokraj njih dvoje i smrsi neke riječi osude. Ali ne, niko nije pitao ovog čovjeka za mišljenje. I tu završava sva priča o demokratiji koja je uvezena u ove predjele putem puščanih metaka i dalekometnih, navodećih projektila.

Završava ta priča, a počinje druga o nepravdi koja se spustila kao lešinar na umiruću žrtvu. Obogaljena djeca, jecaji unesrećenih žena, muževi koji se nikada neće ni vratiti, ružne ruševine nekada nećijih domova sve to vrlo jasno govori o nepravdi u Afganistanu.

Dopustila je Mišel svojim mislima da vriju i prestižu jedna drugu, jer njeni su je koraci gotovo mehanički vodili kroz ulice ka željenom odredištu. Nije morala da razmišlja gdje treba da skrene i kojom ulicom da se zaputi, vrlo dobro je poznavala put do svojih starih poznanica, ali…

Sve što je zatekla bila je jedna siva rugoba, porušena građevina, gomila cigli, hrpa razvaljenog pokućstva i mnoštvo uspomena koje su je vezale za taj dio grada.

– Bože! Pa tu je bila kuća mojih prijateljica. Safije, Merjem i Madžide… – šaputala je.