Aktuelno

U svijetu elektronike, špijuna i uhoda

259pregledi
Piše: Amir Durmić

Mobiteli su nam definitivno promijenili život i radikalno utjecali na mnoge navike koje su se održavale stoljećima. Pisanje pisama, slanje čestitki uz praznike ili telegrama u nekim hitnim situacijama, više ne zahtijeva papir i olovku, kupovinu markica i odlazak u poštu, već nekoliko sekundi tipkanja po mobitelu. Samo se još rijetki sjetni tradicionalisti late pera i hartije i napišu čestitku ili pismo, više iz ćeifa nego zbog stvarne potrebe.

Računari su onda posebna priča. Do prije samo dvadesetak godina, te čarobne spravice uglavnom su bile nešto što smo gledali na TV-u, a tek poneka elitnija srednja škola imala je neki računar, danas već muzejski primjerak, čije su mogućnosti bile mnogo manje nego što danas ima odavno prevaziđeni mobitel. Donedavno, u privatnom vlasništvu ”kompjutere” su posjedovali rijetki sretnici, većinom djeca tadašnje aristokratske elite ili djeca radnika iz dijaspore, a uglavnom su korišteni za igrice čija bi grafika danas bila smiješna i maloj djeci. Tako je bilo i sa većinom drugih elektronskih ureðaja. Bili su skupi, teško dostupni, i uglavnom privilegija bogatih. Naravno, danas je stanje potpuno drugačije. Kao i telefoni, i solidni računari mogu se nabaviti jeftino, tako da su skoro postali obavezni prateći detalj čak i u dječijim sobama. Većina djece koja ne idu ni u školu sa lahkoćom pale računare, igraju igrice, sa interneta skidaju materijal ili ga postavljaju, ”podižu” sisteme ili ih pak ”ruše”, instaliraju i formatiraju, i još štošta, kao da su odmah po rođenju završili kurs informatike. Sva ta elektronska mašinerija koja je preko noći postala vrlo bitan element u našim životima, kojeg bi se vrlo teško odrekli, nedvojbeno nam je olakšala život i toliko pojednostavila nekad vrlo komplicirane stvari i postupke, uštedivši nam vrijeme, trud i novac.

Nevolje koje nanosi savremena tehnologija

Pored toga, ova tehnologija nam je donijela i mnoge nevolje o kojima se često govori i piše. Ovisnost o računarima, mobitelima, internetu te svega onoga što oni nose sa sobom, paranoični strah od nestanka struje jer će igrica biti prekinuta, krivljenje kičme i pretilost zbog pretjeranog sjedenja i manjka fizičke aktivnosti, slabljenje vida i začetak nekih bolesti uzrokovanih različitim vidova zračenja, zanemarivanje vjerskih, bračnih, porodičnih i mnogih drugih vrsta obaveza zbog opsesivne vezanosti za proizvode visoke tehnologije, samo su neki od problema koje nam je donijela ova elektronska revolucija. Pored ovih i drugih problema, izdvajamo jedan koji je evidentan. U svojoj računarsko-mobitelskoj revoluciji, koja se svakim danom sve više razvija i prelazi očekivanja i najambicioznijeg vizionara, izgubili smo u velikoj mjeri privatnost i intimu koji su kod svih naroda svijeta generalno bili prihvaćeni kao  vrijednosti koje su ljubomorno čuvane. Pored javnog života i izlazaka među svijet, većina ljudi voljela je svoj privatni kutak, daleko od očiju javnosti i znatiželjnih pogleda, u kome će se u samoći ili u društvu porodice i prijatelja izolirati od svega što je vanjsko. Islam kao vjera posebno naglašava i potencira pravo na privatnost i intimu, što se jasno zaključuje iz njegovih mnogih općih i pojedinačnih načela. Naprimjer, šerijatski propisana odjeća za žene i muškarce jedan je od prepoznatljivih obilježja vjere islama koji su nareðeni, izmeðu ostalog i u cilju čuvanja intime, odnosno privatnosti pojedinca.

Narušavanje intime

Takav slučaj je i kod poznate kur’anske naredbe obaranja pogleda i izričite zabrane ulaženja u tuđe kuće bez dozvole vlasnika. Rekao je Uzvišeni u prijevodu značenja: ”O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite; to vam je bolje, poučite se!” (An-Nur, 27.) Ne samo da je zabranjeno ulaženje u tuđe kuće bez dozvole vlasnika, već je isto tako strogo zabranjeno na bilo koji način špijunirati ukućane ili zavirivati u unutrašnjost kuće. O ovom propisu govore mnogi hadisi. Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko zaviri u tuðu kuću bez dozvole ukućana, dozvoljeno im je da mu izbiju oko” (Buhari, br. 6888, i Muslim, br. 2158), a u jednom dodatku koji bilježi imam Nesai u svome Sunenu stoji: ”…i nisu dužni platiti krvarinu niti u takvom slučaju ima kisasa (odmazde)” (Sunenu Nesai, 8/61. Ovaj dodatak vjerodostojnim je ocijenio šejh Albani u Sahihu Tergib, br. 2727). U islamskom pravu vrlo su rijetke i iznimne situacije u kojima se opravdava ulazak u nečiju kuću bez dozvole vlasnika, pa čak ako bi i sam islamski vladar bio taj koji želi ući. Poput gledanja, isto tako je zabranjeno namjerno osluškivati nečiji govor osim ako smo sigurni da oni koji razgovaraju ne bi imali ništa protiv toga. Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Ko bude osluškivao razgovor nekih ljudi, a oni s time ne budu zadovoljni, na Sudnjem danu će mu u uši biti sipano vrelo olovo.” (Buhari, br. 7042, od Ibn Abbasa, r.a.) Ovim vjerodostojnim hadisima prvenstveno se želi naglasiti pravo pojedinca na privatnost i intimu, a u isto vrijeme pokazati koliki je grijeh na bilo koji način špijunirati i uhoditi nekoga. 

                                                                      
Globalno špijuniranje

Ekspanzijom prilično jeftinih i vrlo lahko dostupnih elektronskih ureðaja, poput mobitela ili digitalnih kamera koje će za koju godinu vjerovatno biti sićušni onoliko koliko to budu željeli kupci, pomoću kojih se jednostavno i indiskretno mogu praviti fotografije, bilježiti zvuk ili video snimci, slobodno možemo reći da je nastupilo zlatno doba globalnog špijuniranja i razvijanja nastranosti poznate kao voajerizam. Nekad su se tim prljavim poslom uglavnom bavile obavještajne službe, dok je danas, makar djelimično, to omogućeno svakom pojedincu koji za tim ima želju. Bolesni umovi ustrajno vrebaju kako bi napravili ”dobru” fotografiju ili snimili, po njima zanimljiv video u kojem je pojedinac ”uhvaćen” u neprimjerenom položaju u kojem ne bi volio da ga iko vidi, kako bi isti postavili na internet i tako zaradili novac ili jednostavno iz zabave ismijali tu osobu i trajno je osramotili. Teško je i u vlastitom domu ostati siguran od bolesno znatiželjnih očiju koje kroz objektive fotoaparata sa sigurne distance nastoje doprijeti do zanimljivih fotografija. Iako su meta takvih lovaca uglavnom poznate osobe i medijske ličnosti, ni obični ljudi više nisu sigurni, jer i oni mogu biti zanimljivi, ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog činjenice da bi se neko mogao dobro nasmijati njihovoj nezgodi. Doduše, nekima više do privatnosti nije ni stalo. U krizi morala i porastu trenda razgolićavanja, mnogi se više ne bi ni osvrnuli na činjenicu da ih neko promatra ili slika dok se presvlače ili tuširaju, jer se svakako skoro isto (ne)obučeni šeću po ulicama pogotovo u ovim ljetnim danima. Već odavno se na TV-u sezonski emitiraju razne reality show emisije, u kojima učesnici borave u odreðenom zatvorenom prostoru gdje ih kamere u uglavnom direktnom prijenosu prate 24 sata na dan, a ne gase se čak ni kada učesnici odu u WC. Sve je to kroz medije tako lijepo upakovano i popraćeno dobrom reklamom da se desetine hiljada ljudi, većinom omladine, prijavljuje u šou, a samo rijetki ”sretnici” budu odabrani. To što će ih kamere pratiti čak i kada budu obavljali nuždu, čega bi se vjerovatno grozio i sam Iblis, manje je bitno, jer producenti i publika to traže. Čudno je do kojih granica može ići ljudska pohlepa za novcem i komadićem medijske slave koja će se ugasiti onog trenutka kada se ugase kamere, i kada producenti prebroje novac koji su zaradili na ekipi naivnih klovnova.


Zaštititi se od uhoda

Pored toga što obavještajne službe pod izgovorom borbe protiv terorizma i očuvanja nacionalne sigurnosti, bez ikakvog valjanog razloga nastoje da prate i špijuniraju što veći broj ljudi na svijetu (uglavnom muslimana), narušavajući tako njihovu intimu i pravo na privatnost, zbog čega žestoko reagiraju predstavnici mnogih udruženja za ljudska prava, i usprkos činjenici da mnogi nastrani pojedinci iz svojih imbecilnih pobuda pokušavaju da prodru u intimni svijet ljudi kojima je još uvijek do intime stalo, ipak ni jednima ni drugima ne ide uvijek sve po planu. Prvi troše milone, a možda i milijarde eura, da bi na kraju shvatili da su pratili apsolutno bezazlene osobe dok su istinski opasni tipovi nažalost obavili ono što su naumili. Drugi često budu premlaćeni, raskrinkani i kažnjeni zatvorom ili novčanim kaznama, a samim time i osramoćeni, pod uvjetom da im sram još uvijek nije postao apstraktni pojam. Muslimani se i od jednih i od drugih trebaju zaštititi. Od prvih, besprijekornim moralom i ponašanjem, kloneći se svakog oblika nasilja i nepravde, upravo onako kako to naučava vjera islam, tako da će se eventualni špijuni i uhode uvjeriti da muslimani u suštini nemaju ama baš ništa sa nasiljem ili terorizmom koji im se danas nepravedno žele pripisati.

Ako se radi o izlasku na ulicu ili javna mjesta, od ovih drugih se najbolje zaštititi prakticirajući islamom propisanu odjeću kao i maksimalno pristojnim ponašanjem, tako da će objektivi njihovih fotoaparata ostati bez zanimljivog sadržaja. Što se tiče kuća ili objekata u kojima borave, muslimani svoju intimu trebaju štititi klasično, zavjesama i paravanima na prozorima, kao i visokim ogradama koje će po mogućnosti podići oko svojih kuća, bez obzira što to neki smatraju ”zaostalošću i začahurivanjem”. U suprotnom, sami će snositi odgovornost za eventualne poglede stranaca koji bi vidjeli nešto neprilično. Od Ebu Zerra, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”…ukoliko bi čovjek prošao pored vrata na kojima nema zastora, pa vidio nešto neprilično kod ukućana, on ne snosi grijeh, već grijeh snose ukućani.” (Ahmed, 5/181, Tirmizi, br. 2707. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Tergib, br. 2728.) Pored nastojanja mnogih da iz različitih pobuda prate, nadgledaju i kontroliraju naše živote, čuvati se od njihovih pogleda je koliko-toliko moguće. Međutim, iskreni vjernici čvrsto vjeruju da se ništa ne može sakriti od pogleda Onoga Koji sve vidi, sve čuje i sve zna. Zato se maksimalno trude da njihove riječi i djela uvijek budu u skladu s onim čime je zadovoljan njihov Gospodar, pa makar bili i sami, daleko od očiju stvorenja. To i jeste najveći stepen vjerovanja – el-ihsan, kako je to potvrdio Muhammed, s.a.v.s., kada je na Džibrilovo pitanje o ihsanu rekao: ”Ihsan je da Allaha obožavaš kao da ga vidiš. Iako ti ne vidiš Njega, da znaš da On vidi tebe.” (Buhari, br. 50, Muslim, br. 10) Uistinu su sretni oni koji se ovom stepenu makar i približe. Allaha molimo da i mi budemo od njih.

 
Prvi put objavljeno: Nedjelja, 10 Kolovoz 2008 05:33
X