ISTAKNUTORekaik

U potrazi za izgubljenim vrijednostima (2. dio)

384pregledi

Piše: Amela Halilović

Gluhost

Na oporuci znanja
Uzrok smrti napisan
“Dozivao sam djela
kao pratnju,
da se uskladimo.
Nisu se odazvala.”

Ograničiti svoje sposobnosti samo na puku akumulaciju podataka znači nanijeti nepravdu samom sebi. Pripadnik vjere za razumom obdarene ima mnogo više kapaciceta za ostvarivanje nego što je to iskorišteno i realizirano u ovom razdoblju. Jedan od razloga te pojave jeste skretanje pažnje sa onoga što je nama potrebno za napredovanje na ono što mi procjenjujemo da drugima treba kako bi oni bili bolji. U takvom usmjerenju izgubi se vrijeme, a niti mi rastemo niti drugi prihvataju da budu bolji po našim parametrima, pa ni po načelima islama, jer u nama se ne primjećuju uzoriti muslimani.

Prepoznati, priznati nečije dobro djelo i zbog istog se obradovati a ne uzeti iz toga primjer za sopstveno djelovanje, makar i na drugom planu, pokazatelj je nemara u samousavršavanju. Spremni smo darovati aplauz, lajk, riječi pohvale svom uzoru u dobrom djelu, a s druge strane treba analizirati koliko činimo dobra djela na koja nas podstiče uzor, pa da mu se time i zahvalimo i pribavimo obostranu korist. Da li dijelimo linkove njihovih predavanja, citiramo izjave, nabrajamo njihova dostignuća, prije nego što se uopšte okoristimo time?

Dokazivanje akrobatskih sposobnosti u preskakanju ljestvica znanja, gdje sa nivoa “Primljene informacije” skače se na razinu “Širenja poruke”, kao posljedicu najčešće ima sakatost, jer vjernik se najviše odgaja i odrasta upravo u toj često preskakanoj ljestvici “Rad po naučenom”. Da bi djelo bilo primljeno mora biti učinjeno iskreno i u skladu sa Sunnetom. Isfiltrirati svoju namjeru tako da se svaka primjesa neiskrenosti ukloni sa nje i ispravno realizirati dobro djelo zahtijeva mnogo više energije nego podsticanje drugog na činjene istog djela.

Nakon što smo spoznali svoj položaj učenika, uvidjeli ljepotu tog zvanja i nužnost poštovanja znanja i učitelja, otkud pomanjkanje ambicija da ono naučeno pretočimo u djela? Ko će raditi po islamskim načelima ako nećemo mi? Otkud garancija da će neko prepoznati vrijednost onoga u šta pozivamo ako smo svojim djelima obezvrijedili svoje uvjerenje?

Pokažimo sebi da možemo uspješno realizirati ono čemu nas uči islam, prije nego što pozovemo okolinu da praktikuje isto. Takvim primjerom istovremeno pružamo drugima ono što će ih ozdraviti, vratiti vjeru da još postoje oni kojima je srce nekoliko koraka ispred koristoljublja, taman toliko da ga nikad ne sustigne. Islam nas uči od Koga očekujemo nagradu, a kome i kako dobročinstvo činimo. Zaista je kontradiktorno to da neko hoće da se islam kao sistem najvećih vrijednosti proširi, pa pokazuje “žaljenje” zbog trenutnog stanja, a venama mu teče tvrdičluk bilo u lijepim riječima ili djelima, ćak nudi drugima neki svoj islam prema kome mrzi drugog vjernika koji djelima pokazuje veću angažiranost na vjerskom polju. Islam je tu da nas ozdravi. Prihvatimo lijek jer samo zdravi možemo biti primjer njegove djelotvornosti. Želim nam uspjeh!

(Nastavit će se, inšallah)

X