Vjera i život

U nuždi biva dozvoljeno ono što je u osnovi zabranjeno

293pregledi
Preveo: Adnan Maglić

U općeprihvaćena načela meðu muslimanima spada činjenica da islam, u postavljanju vjerskih propisa, nastoji ljudima pribaviti i donijeti korist, a sačuvati ih od štete i nedaća. Svako ko razmišlja o Kur’anu i sunnetu osjeća prisutnost ovog principa u vjerskim propisima, u svakom segmentu ljudskog života koje islam regulira.

Nije čudno što je islam ovako tolerantan i što su njegovi propisi plemeniti kad znamo da ga je ljudima objavio njihov Stvoritelj, Mudri, Onaj Koji najbolje poznaje ljudsku prirodu.

Iz ovog razloga dolazi do podjele riječi, djela, ugovora i meðuljudskih ophoðenja na nareðene, zbog koristi koju sa sobom nose, i zabranjene koji mogu biti kobni za onoga ko ih radi ili eventualno za neku drugu osobu. Meðutim, uzimajući u obzir da se normalni životni uvjeti i prilike ponekad mijenjaju, čovjek je nekada izložen odreðenoj opasnosti, a nekada u velikim tjeskobama zbog kojih strahuje za sebe, svoje zdravlje, čast, razum, imetak i slično. Ovdje se postavlja pitanje kako islam gleda na ovakve vanredne situacije? Da li se prema njima odnosi kao prema drugim normalnim životnim okolnostima, te npr. zabranjuje strvinu iako čovjek nema šta drugo jesti? Možda islam nije kompetentan da iznalazi rješenja za ovakve situacije ili i u ovakvoj situaciji dolazi do izražaja saosjećajnost, dobročinstvo, širokogrudnost i tolerancija koje islam zagovara?

Posmatrajući šerijatske tekstove uviðamo da islam vodi računa o svim životnim situacijama i za svaku je odredio njoj prikladne propise. Vodio je računa i o nuždi u kojoj je dozvolio ono što je bilo zabranjeno u onolikoj mjeri koliko je potrebno da se ona prebrodi ne prelazeći šerijatske granice koje važe za dotičnu situaciju.

Ovo pravilo je kod islamskih pravnika poznato kao ”ED-DARURATU TUBIHU EL-MAHZURAT”, odnosno ”U nuždi biva dozvoljeno ono što je inače zabranjeno.” Prema tome, svaka zabranjena stvar, u normalnim životnim okolnostima, u nuždi postaje dozvoljena, a možda, zavisno od situacije, nareðena i obavezna.

Kur’an i sunnet potvrðuju i odobravaju ovo pravilo pod odreðenim uvjetima koji se moraju ispuniti. Kaže Allah, dž.š.: ”Reci: ‘Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa – to je doista pogano – ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.’ A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti.” (El-En’am, 145.)

U drugom ajetu Uzvišeni kaže: ”A onome ko bude primoran – kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i samilostan biti.” (El-Maide, 3.)

Ibn Madže sa svojim lancem prenosilaca bilježi hadis od Ebu Bišra Džafera ibn Ijasa da je rekao: ”čuo sam ‘Abbada ibn Šurehbila da kaže: ‘Jedne godine nas je zadesila glad. Došao sam u Medinu i sišao do jednog vrta. Tu sam ubrao nešto žita i trljajući ga okrunio. Jeo sam ga i ponio dio u svojoj odjeći. Zatim je došao vlasnik tog vrta, namlatio me i uzeo moju odjeću. Potom sam otišao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o tome pa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče ovom čovjeku: ‘Zašto ga nisi nahranio ako je bio gladan? Zašto ga nisi podučio ako već ne zna?’  Zatim mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da mu vrati odjeću i da mu se udijeli jedan ili pola tovara hrane.”’

Bilježi imam Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., da je neki čovjek došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ”O Allahov Poslaniče! Šta ću uraditi ako mi neko pokuša oduzeti imetak?” ”Ne daj mu!”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. ”A ako me napadne?”, upita čovjek. ”Bori se protiv njega”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. ”A šta ako me ubije?”, upita on. ”Ti si šehid”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. ”Ako ja njega ubijem?”, upita ponovo čovjek. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: ”On je u Vatri.”

Iz spomenutog možemo uočiti univerzalnost islama koji nije izostavio ni jednu životnu situaciju a da joj nije dodijelio odreðeni propis i kodeks ponašanja. Uočavamo njegovu fleksibilnost u propisivanju za svaku situaciju onoga što joj odgovara, te njegovu toleranciju i sklonost olakšavanju jer dozvoljava u nuždi ono što je inače zabranjeno.
Istini za volju ovo vjersko pravilo koje islam smatra svojim načelom je najveći dokaz njegove lahkoće i plemenitosti koja odbacuje svako otežavanje i pričinjavanje tjeskobe. Sada smo svjesni kakva se sramota nadvila nad osobom koja islam predstavlja kao manjkavu, krutu i zaostalu vjeru.

Prvi put objavljeno: petak, 11 Travanj 2008 08:50