Uz početak suđenja Ratku Mladiću njemački mediji podsjećaju na početak rata u BiH i proces etničkog čišćenja. Ukazuju da je bilo puno “malih Srebrenica”.
Prvi mjeseci rata u BiH bili su posebno krvavi, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung. Ali i tamo gdje nije bilo masakara, bilo je protjerivanja Bošnjaka i Hrvata, piše ovaj list u članku pod nazivom “Etničko čišćenje na srpski način”.
“Samo u gradovima i selima duž Drine od maja do juna 1992. ubijeno je više od 7.000 ljudi. 95 odsto svih žrtava su bili Bošnjaci. U prvoj godini rata bilo je mnogo “malih Srebrenica”. U Bijeljini 1.000 mrtvih, u Bratuncu 3.600, u Foči 2.800, u Goraždu 1.600, Rogatici 2.000, Višegradu 1.700, Vlasenici 2.900, u Zvorniku 4.100 mrtvih. Vlasti grada Banjaluke danas rado ističu kako u tom gradu nije bilo masakara. Ono što prešućuju iznijela je u svojoj knjizi istoričarka Armina Galijaš, i sama porijeklom iz Banjaluke. Na primjeru grada na Vrbasu je jasno kako se i tamo gdje nije bilo masakra vodio užasan rat čiji cilj je bilo protjerivanje. U tom gradu je sve počelo tako što su svi “Nesrbi” dobili otkaz. Prije rata je 32.000 Bošnjaka i Hrvata imalo posao u gradu, dvije godine kasnije samo 400. Za otpuštene je uvedena radna obaveza, čiji glavni cilj je bilo ponižavanje. Firma “Čistoća” se tako tokom rata mogla pohvaliti najobrazovanijim smećarima. Inžinjeri, advokati i profesori su se mogli vidjeti na ulici sa metlama. Neki prolaznici ili bivši saradnici su ih vrijeđali, neki su pokazivali saosjećanje, ali rijetki su bili oni koji su se usudili da se tome usprotive.
Radoslav Brđanin, šef Kriznog štaba Banjaluke, govorio je o metodi prema kojoj se otkriva da li neko dijete iz miješanog braka ima “dovoljno srpske krvi”. “Bacite ga u Vrbas, ako ispliva, onda je Srbin, ako ne – onda nije”, govorio je Brđanin. Brđanin je osnovao “Agenciju za preseljenje” čiji cilj je, kako je rekao “očistiti Srbe i zemlju od prljavštine koju su izazvali ljudi paraziti”. Za razliku od istoka BiH, ovdje nisu primjenjivani masakri, nego teror birokratije. Galijaš tako piše kako su ljudi izgubili pravo na stan, državljanstvo, radno mjesto, zdravstveno osiguranje, penziju. Njihova imovina pripala je Republici Srpskoj. Zakonom je propisano kako oni, koji žive na previše kvadratnih metara, moraju da pređu u manje stanove. Ovaj zakon primjenjivan je samo u slučajevima Bošnjaka i Hrvata. Direktor klinike, poznati ginekolog, na jednom javnom skupu je obećao kako će se pobrinuti da se u Banjaluci više ne rodi ni jedno bošnjačko ili hrvatsko dijete.
Istovremeno su pljačkani stanovi i kuće koje su pripadale Bošnjacima i Hrvatima. Da se opljačkani poslije toga još i ubiju nije bilo pravilo, ali se dešavalo dovoljno često kako bi se stvorio utisak kako to svakome može da se desi. Policija žrtvama nije pomagala. Onaj ko je nosio uniformu, imao je odriješene ruke da čini zločin. Neki Srbi, koji su činili zločine su i sami bili izbjeglice iz drugih krajeva BiH ili Hrvatske. Onaj ko je u trenutku odlaska iz Banjaluke nešto posjedovao, morao je, prije nego što mu “Agencija” izda dozvolu za izlazak, da potpiše kako se “dobrovoljno” odriče svoje imovine u korist Republike Srpske. Jedan od izbjeglica je godinama kasnije rekao: “Na kraju si znao – ili ćeš pobjeći glavom bez obzira, ostavivši sve što imaš, ili ćeš ostati u gradu – ali bez glave.” Radoslav Brđanin je aprila 2007. u Haškom tribunalu osuđen na 30 godina zatvora”, piše list Süddeutsche Zeitung.
(DW)
