Vaša pisma

Tragovi u nama

442views
Svima nedostaje dio snova, zlatni papir ili ukrasne svezice. Nekima nedostaje tišina upakovana u najljepši sklad, a nekima nedostaje buka, koja umorne oči budi. Ispunjena prsa naša, ispunjeni  horizonti morem, žedne ruke hvataju hladnu vodu, koja začas iscuri .

Ponekad su oči željne boja i sjaja, sreće  i milosti, a ponekad dobiju samo mrvice toga, sakupljaš ih , pa stišćeš  u rukama, stavljaš na topla prsa.
Praznina u nama, nikad nam se ne čini velika, sve dok je bol ne ispuni, pa prsa postaju teška, i za nevidljive čujne uzdahe koji u sebi nose samo vjetrove bola  i tuge.
Svi oni ljudi koji o lažnoj sreću slatkorječivo pričaju ili pokazuju osmijeh iza kojeg se kriju brda nemara i licemjerstva.
Bože, utječem Ti se od njih!

Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove, međutim, o¬ni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. O¬ni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću?! (El-Munafikun, 4)
Ponekad čovjek nema na što da nasloni svoj bijeli papir, a kamoli svoju slabašnu dušu. Na trenutke ponovo dozivam Njegova imena, samo imena koja me tješe: Milostivi, Samilosni… Uzvišeni.
“Reci: Zovite: ‘Allah’ ili zovite: ‘Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša…” (El-Isra, 110)
Nema  ni glasa sada da prekine ovaj pohod na hartiji. Samo hladna kiša sipi oko mene, eh, to je Njegova milost, možda u fizičkom smislu najbliža koju vidim i čujem.

Pa vidiš, i ove riječi  se spuštaju iz visina zatrpane stanjem jedne duše, jedne duše, a koliko ih je samo…
Koliko ih je samo sada što dižu ruke svoje, smijući se kiši od koje mnogi bježe.
Koliko ih je samo  čije se oči smire na plavom nebu ili sretne sklope od gledanja u sunce.
Od svega ostane trag u nama, mrlja sjaja ili crnila.
Crnom tintom pišu se  riječi, i loša djela, a sjajnom se pišu snovi, i dobra djela.
Sjajni su oni snovi koji lete i žive u našim mislima, obavijeni povojima u ime Allaha, rođeni ili trebaju da se rode, amin ja Rabbi!
Sjajno je i srce moje  jer je jednim dijelom ispisano tintom sjaja, tintom mojih snova, iz  Njegove Uzvišene milosti, elhamdulillah.

 
Drugi dio je prazan ili možda crn, ne daj Bože, ali sigurno zbog nečeg  ovako boli.
Neka boli  ako snovi lažnog sjaja žele niknuti po plodnoj zemlji srca,  možda nisam ni svjesna da prima usjeve samo u ime Allaha, inšallah.
“Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekare, 216)
Prekinuše se misli, tanki konac je pukao, zasjalo je  svjetlo neko, ne dovoljno jako da zavlada cijelom tamom, ali dovoljno veliko da ga moje oči vide… Usne su kazale elhamdulillahi, i ezan se začu sa munare:

‘’Pođite na namaz, pođite na spas!’’

Vahida Junuzović