Aktuelno

Što je patrijarhu u srcu, to je i na jeziku

329views
Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allah, dž.š., objavio je u Kur’anu: ”O vjernici, ne prijateljujte sa onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i  Allaha se bojte ako ste vjernici.” (El-Maide, 57.) Nedavni izbor novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve izazvao je veliku medijsku pozornost, kako u Srbiji i njenom okruženju, tako i u cijelom svijetu. Između ostalog i zbog navodnog postojanja dviju struja u SPC-u, one tvrdolinijaške i konzervativne utjelovljene u likovima sveštenika Amfilohija, Kačavende, Grigorija i drugih, i umjerene struje sklone toleranciji, dijalogu i pluralizmu. Što će reći da izbor tvrdolinijaša ili pak umjerenog patrijarha umnogome određuje i kompletnu politiku i kurs SPC-a, ali isto tako, zbog snažnog utjecaja zvanične Crkve na političke tokove, i politički diskurs Srbije kao države. Na iznenađenje kompletne javnosti, patrijarha Pavla, koji je na onaj svijet otišao sa teretom genocida na svojoj duši, naslijedio je malo poznati i vremešni patrijarh Irinej, alijas Miroslav Gavrilović. I dok su ga mnogi srpski intelektualci na sva usta najavljivali i predstavljali kao oličenje umjerene struje, čovjeka širokih pogleda, intelektualca par exellence, dobrostivog, naivnog, izuzetno tolerantnog, sklonog dijalogu sa drugim vjerskim zajednicama, mudrog  i vrlo skromnog sveštenika, on je svojom besjedom prilikom inauguracije i prvim javnim nastupom u medijima, demantirao sve glasine o sebi kao paradigmi umjerene struje u SPC-u.

Portretiranje muslimana kao fanatika i defektnih bića

Naime, njegov intervju jednom srbijanskom listu u kojem je posebnu pažnju posvetio psihološkom profilu muslimana, izjavivši da ”oni kada su u manjem broju umiju da se ponašaju i da budu korektni. Kada postanu ravni po broju, onda oni već dižu glavu, a kada postanu nadmoćni i superiorni, čine pritisak ili da se isele, ili da se priđe njima”,  pokazao je da će i sa novim patrijarhom u SPC-u biti sve po starom, tj. da Srpska pravoslavna crkva ostaje na starom kursu i na stazi koju su davno prije njega utabali mnogobrojni patrijarsi i ostalo pravoslavno sveštenstvo.  Znači li to da se muslimanima u Srbiji i BiH ne piše dobro i da bi im se lahko mogli desiti novi progoni i pogromi, pa i nove Srebrenice?! Jer, kako reče američki znanstvenik Norman Cigar: ”Srpska pravoslavna crkva jačala je privid da su muslimani defektna ljudska bića, a posebno Srbi koji su izdali svoje korijene. Zajedno sa srpskim političarima, intelektualcima i medijima, oni su uvijek uz muslimane vezivali izraze kao što su ‘fanatici’, ‘teroristi’, ‘ekstremisti’, ‘fundamentalisti’ i sl.” A to negativno portretiranje muslimana kao opasnih i drugačijih trebalo je obezbijediti moralnu saglasnost za etničko čišćenje i genocid koji su kasnije i počinile srbo-četničke falange. Govoreći o opasnosti takvog portretiranja i satanizacije jednog naroda, sociolog Thompson kazao je: ”Element dehumanizacije je ocrnjivanje drugih grupa, bilo kao podljudskih vrsta, bilo putem metafora o bolesti. Postoji konsenzus da ovaj tip klevetanja obezbjeđuje moralnu saglasnost za opće uništenje oklevetanih.” Prisjetimo se ovom prilikom srpskog intelektualca Vojislava Lubarde i njegovih riječi koje su imale krvave posljedice po Bošnjake. On je 1993. godine, podstičući četnike na ubijanje muslimana, o muslimanima ovako zborio: ”Dozvolite mi da spomenem samo dvije lične karakteristike većine muslimana: Kada su suočeni sa nečim što je jače (kao što je jača osoba ili jača sila), oni postaju tako krotki kao jagnjad i neopisivo poslušni. Međutim, njihova priroda se mijenja čim osjete da su jači, i kada je sila u njihovim rukama, oni postaju beskrajno okrutni.” (”Ljudi i vreme”, 1993. god., str. 57.) Nebitno je ko je od koga prepisao ove blasfemične misli i šovinističko portretiranje, Irinej od Lubarde ili Lubarda od Irineja, bitno je kakav efekat te riječi ostavljaju na one kojima su upućene, a to je u ovom slučaju Irinejeva pastva. On dobro zna da je njegova pastva tada poslušala Lubardu i ostale srpske klero-nacionaliste i šoviniste i dozavrat okrvavila ruke, a nema sumnje da patrijarh Irinej ima mnogo veći autoritet u srpskom narodu od nesretnika Lubarde. Zbog toga su muslimani i svi drugi dobronamjerni ljudi konsternirani tom patrijarhovom izjavom i s pravom se pitaju, kako je moguće da vođa Pravoslavne crkve tako uvredljivo govori o islamu i muslimanima, i da li zaista te riječi odražavaju njegov lični stav o islamu, te hoće li i koliko taj stav utjecati na opće stavove i odnos Pravoslavne crkve prema muslimanima u Srbiji i okruženju?! Patrijarhovo portretiranje muslimana zabrinjava tim više što on, kako smo kazali, slovi kao umjeren i vrlo tolerantan sveštenik, jer, šta bismo tek mogli očekivati da je na čelo Crkve došao prononsirani četnik i ekstremista Kačavenda?! Zatim, on je to izjavio za jedne novine, a možemo samo pretpostavljati šta tajno govori unutar crkvenih krugova, i koliko još takvih izjava ima koje nisu objavljene. Da ne spominjemo da je krajnje nemoralno i bogohulno, ma od koga to dolazilo, a posebno od vođe jedne Crkve, izvrtati historijske činjenice i fakta koja su nepobitna, a koja u potpunosti demantiraju Irinejev profil islama i muslimana i raskrinkavaju njegove podle namjere. Patrijarh Irinej dobro zna da su muslimani  500 godina vladali na ovim prostorima, i da su bili onakvi kakvim ih on predstavlja, vjerovatno nijedan Srbin danas ne bi hodao po zemlji. Upravo obrnuto, za pet vijekova svoje vladavine, kada su bili jaki i moćni, muslimani su pokazali pravu filozofiju islama koja je, između ostaloga, učinila da od tada pa do danas na prostoru Srbije i BiH živi mnogo više Srba nego Bošnjaka i općenito muslimana. Kao što zna da su Osmanlije, tj. muslimani, 1557. godine, obezbijedili Srbima autonomiju crkve kojom danas upravlja patrijarh Irinej. Ne daj Bože da je bilo obrnuto…. Za četiri godine agresije, Srbi su klali i ubijali muslimane koliko su mogli, srušili su i spalili skoro sve džamije u BiH, pa šta bi tek radili da su vladali 500 godina. Ono što je posebno ostalo zapaženo u njegovom inauguracijskom govoru, a što ga itekako diskreditira kao čovjeka i sveštenika i opravdava sumnje u njegove dobre namjere, jesu njegove riječi: ”Obično kada se patrijarh bira i uvodi u sveti tron, patrijarh izlaže i svoj program. Ja nemam svoj program, moj program je program Crkve, a on je u jevanđelju….” Da bi odmah nakon toga, u miloševićevskom stilu sa Gazimestana, poručio kako je program i zadaća Crkve ”da pomognemo našoj državi koja čini sve da brani Kosovo od onih koji hoće da ga prigrabe i Crkva mora tu pomoći. Kosovo je naša sveta zemlja, naš ‘Jerusalim’. Ako mi zaboravimo Kosovo, zaboravit će i nas Kosovo. Srbija bez tih svetinja i bez Kosova nije Srbija.” Nije nam jasno, pošto je sam kazao da je njegov program isključivo slijeđenje jevanđelja, u kojem jevanđelju je našao mit o Kosovu, osim ako Garašaninovo Načartanije ne ubraja u kanonska jevanđelja.

Od pape Benedikta XVI do patrijarha Irineja
Nakon što je o islamu i muslimanima izustio krupnu laž i podlost i ostao živ, patrijarh Irinej požurio je da se izvini i da nam objasni kako je to ipak bio samo lapsus linguae i ništa više. No, i pored toga što je izvinjenje naizgled bilo vrlo ubjedljivo i odmjereno, mora se imati na umu da je ono došlo nakon žestokih reakcija predstavnika Islamske zajednice iz Srbije, prije svega Mešihata u Novom Pazaru, i da ga je na to izvinjenje vjerovatno podstakao neko ko je mnogo iskusniji i mudriji, da ne kažemo, lukaviji od njega, kako bi barem malo ublažio posljedice te izjave. Mi ovim ne želimo komentirati njegove namjere ni u jednom ni u drugom slučaju. To da li je Irinej bio iskren prilikom izvinjenja potvrdit će njegova djela u budućnosti i njegov odnos prema muslimanima u Srbiji i okruženju. Međutim, ne možemo se oteti dojmu da je muftija Zukorlić ipak bio u pravu kada je rekao da je patrijarh Irinej zbog svog neiskustva zapravo nespretno izgovorio samo ono što misli. I za razliku od onih koji su ga opisivali kao umjerenog i tolerantnog, čini nam se vrlo ubjedljivim i znakovitim, groteskni opis crkvenog jastreba Kačavende, koji je za patrijarha Irineja, između ostalog, rekao da je ”mudar k’o zmija”. Osim toga, patrijarhovo izvinjenje nimalo ne umanjuje njegovu odgovornost, jer suština je u tome da je poruka otišla njegovoj pastvi, koja iz nje iščitava kurs koji treba slijediti kada je u pitanju odnos prema muslimanima, tako da njih izvinjenje puno ne zanima. To potvrđuju i komentari na različitim internetskim forumima iz kojih bi se mogao izvesti jedinstven zaključak da većina Irinejevih pravoslavaca njegovu poruku razumije i tumači (pošto se on preziva Gavrilović), u duhu one reklame za istoimenu mesnu industriju: ”Odlično je, od Gavrilovića je!” Asocijacija je potpuno jasna i ne treba je posebno objašnjavati.  I na kraju, želimo kazati da slučaj patrijarha Irineja neodoljivo podsjeća na slučaj pape Benedikta XVI. Naime, i jedan i drugi su se ”proslavili” po svojim napadima na islam i muslimane čim su preuzeli crkvene palice u ruke. Držimo da ta sličnost nikako nije slučajna, posebno ako se ima u vidu činjenica da je patrijarh Irinej poslije inauguracije, a nakon što je bezočno napao islam i muslimane, izjavio kako silno želi uspostaviti ekumenske odnose sa Katoličkom crkvom. Nije li to možda najava formiranja nekog novog saveza istočne i zapadne crkve sličnog onim savezima iz davnina pod čijim patronatom su vođeni krvavi krstaški ratovi i počinjeni stravični zločini nad muslimanima?  Pošto u to još uvijek ne želimo povjerovati, skloniji smo mišljenju da je ipak razlog sve učestalijih napada na islam od strane crkvenih velikodostojnika, njihova očigledna zabrinutost jačanjem islamskog utjecaja i sve masovnija  islamizacija Evrope, koja se dešava, za kršćanske vođe, na najgori način i time demantira sve klevete i potvore na račun širenja islama. Dakle, ta islamizacija dešava se potpuno slobodnim izborom ljudi različitih nacija u Evropi, što samo po sebi govori o univerzalnom autoritetu islama kao vjere koju je Bog odabrao za ljude. Da bi minimizirali njegov univerzalni autoritet, kršćanski crkveni autoriteti koriste najprizemnija sredstva propagande protiv islama nastojeći zasjeniti svjetlo Istine i spriječiti njeno dopiranje do ljudi. Posebno ih iritira to što se moraju boriti protiv islama koji je unaprijed najavio svoju pobjedu i što su svjesni, samo neće da priznaju, da je to istina, pa ustrajavaju u sprečavanju ili barem odgađanju te pobjede. Zato ove riječi nisu ni upućene patrijarhu Irineju, jer je iluzorno očekivati da se on promijeni nakon iznošenja jasnih činjenica, već Bošnjacima muslimanima s ciljem upozorenja da ne hodaju slijepi kod očiju i da uvijek imaju na umu kur’ansku istinu: ”O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele; jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze ako pameti imate.”

 
Saff br. 261