Američki državni sekretar Rex Tillerson u posjeti je Turskoj, bez sumnje sa aktovkom punom debelih fascikli o glavnim pitanjima koje SAD i Turska mukotrpno pokušavaju riješiti.
Tillersonova posjeta je susret na najvišem nivou turskih i američkih zvaničnika otkako se predsjednik Donald Trump uselio u Bijelu kuću u januaru i sasvim sigurno susretom dominiraju tri glavna pitanja koja trenutno oblikuju političku dinamiku na Bliskom istoku.
Prije svega, iako borba protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) ulazi u konačnu fazu, kraj joj se ni ne nazire, i svi globalni, regionalni pa čak i lokalni akteri u širem području Bliskog istoka sada zauzimaju revizionistički stav i jasno daju do znanja da se ne žele vratiti na status quo koji je vladao prije ISIL-a.
Osim tog, Iran postaje veoma sposoban igrač na Bliskom istoku popunjavajući praznine u svojim konvencionalnim odbrambenim vojnim kapacitetima na nekonvencionalne načine, kao što su podržavanje šiitskih milicija u Iraku, Siriji i Jemenu i održavanje ambicioznih programa naoružanja.
I konačno, SAD se postepeno povlači sa Bliskog istoka – posebno u oblasti sigurnosti i odbrane – a ovo povlačenje omogućava Rusiji da postane dominantnija u regiji.
Možemo pouzdano pretpostaviti da će sva tri ova pitanja biti prodiskutovana tokom Tillersonove posjete Turskoj. Ali, ishod ove značajne posjete bit će oblikovan glavnim prioritetima Washingtona.
Dakle, zaronimo u tu torbu koju je Tillerson pripremio za svoju posjetu Turskoj i pokušajmo razumjeti koje će od ova tri pitanja biti u debljoj fascikli – odnosno imati prioritet u američkom planu.
Biranje primarnog neprijatelja u regiji
Prvo i osnovno, Turska želi znati da li će se Tillerson fokusirati na borbu protiv ISIL-a ili SAD planira suzbiti regionalni utjecaj Irana.
Ovo pitanje je iznimno važno za Ankaru jer ako Trumpova administracija odluči dati prioritet suzbijanju uspona Irana u regiji – vojnom silom ako je neophodno – Turska će bez sumnje biti jedan od glavnih saveznika u ovoj borbi, pa će se shodno tome popraviti tursko-američki odnosi.
Ali ako SAD odluči staviti borbu protiv ISIL-a na prvo mjesto na Bliskom istoku i Tillerson se pojavi u Ankari sa torbom punom planova „da se istrijebi radikalni islam“ bez obzira na cijenu, odnosi između Turske i SAD-a mogli bi se dodatno pogoršati.
Problem s grupom YPG
Nedavno se između SAD-a i Turske formirao vidljiv rascjep kao rezultat očigledne podrške Washingtona Jedinicama narodne zaštite (YPG) u borbi protiv ISIL-a.
YPG je kurdska oružana grupa koja dominira koalicijom Sirijske demokratske snage (SDF), glavnim lokalnim partnerom SAD-a u borbi protiv ISIL-a.
Turska želi da SAD potpuno prekine veze sa YPG-om, jer je YPG povezan sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK), koja je na američkoj listi terorističkih organizacija i predvodi krvavu pobunu unutar Turske već četiri decenije.
Turska je po ko zna koji put jasno istakla kako neće dozvoliti da YPG predvodi ofanzivu protiv ISIL-a u Raqqi.
Svi pokazatelji na terenu, međutim, ukazuju na to da Ankara nije bila u stanju dati Washingtonu izvodiv plan kojim se isključuje YPG iz predstojeće bitke za Raqqu.
Tillersonova posjeta će stoga biti Ankarina posljednja šansa da ubijedi SAD da zaboravi na YPG i fokusira se na izradu alternativnog plana da se porazi ISIL – koji uključuje različite sagovornike i lokalne saveznike – a s kojima je Turska zadovoljna.
Neočekivani savez Turske sa Rusijom
Očekuje se da će se u Tillersonovj aktovci naći još jedan dokument koji zabrinjava Ankaru – dokument o Rusiji. Hoće li Trumpova administracija mirno poželjeti dobrodošlicu ruskom usponu u regiji ili je konfrontacija između ove dvije sile neizbježna?
Zbog sve većeg nepovjerenja u svoje tradicionalne saveznike na Zapadu, Ankara traži načine da institucionalizira svoj „neočekivani savez“ sa Rusijom. Ali Moskva, kako bi ojačala svoj novoformirani i krhki savez, može tražiti od Turske da promijeni svoju tradicionalnu geopolitičku (NATO) i geoekonomsku (EU) orijentaciju. Takva drastična promjena u međuanrodnom statusu Turske gurnula bi Evropsku uniju i NATO u krizu obilježenu nesigurnošću i Washington je svjestan ovog rizika.
Važno pitanje je koliko dugo će Turska biti u stanju balansirati između suprotstavljenih interesa SAD-a i Rusije? Da li će se Turska odlučiti za blisku saradnju sa Rusijom ili SAD-om u sjevernoj Siriji nije rutinska vanjskopolitička odluka već velika odluka koja će nedvojbeno odrediti put koji će Turska slijediti u narednim godinama.
Težak kompromis
Sve u svemu, izgleda da se i Ankara i Washington fokusiraju samo na vlastite neposredne interese i donekle gube iz vida ogromne promjene koje se trenutno dešavaju na Bliskom istoku.
Koliko nam je vidljivo, oni ne rade na formiranju zajedničkog mehanizma koji će upravljati i koordinirati novu realnost u regiji zasnovanu na stanju na terenu, a ne na riječima.
Ova zaboravnost će prirodno izazvati dodatne krize, dodatnu konfuziju i možda nešto gore – potpuni gubitak povjerenja u odnosima između SAD-a i Turske.
Paradigma na širem području Bliskog istoka trenutno je komplikovanija nego ikad ranije, sa različitim akterima koji djeluju na više nivoa, na osnovu vlastitih sukobljenih interesa. Ovo dovodi do konfuzije i problema – i za SAD i za Tursku – kada je u pitanju identificiranje odgovarajućih sagovornika.
Mislim da ni Tillerson ni njegov turski kolega nisu pripremili dokument s naslovom „Kako identificirati odgovarajućeg sagovornika?“ za svoj sastanak i izgleda da obje strane polako gube apetit za radom na kompromisu koji bi mogao zadovoljiti i američke i turske interese u regiji.
Ostaje nam samo da se nadamo da se Tillerson sjetio da prije polaska u Tursku, spakuje nekoliko tableta za poboljšanje apetita pored debelih – i veoma problematičnih – fascikli o ISIL-u, Iranu i Rusiji. Na Tillersonu je da probudi apetit svog saveznika za saradnju jer prilično sam siguran da Ankara nema više tableta za poboljšanje apetita koje bi ponudila SAD-u.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
(AJB)
