Aktuelno

Teologija američkog carstva

168pregledi
Piše: Ira Chernus
 
Prijevod: crnileptir
 
Američka vanjska politika je izgraðena na dubokim temeljima kršćanske teologije. Neki od ljudi koji vode našu vanjsku politiku mogu  razumijeti te temelje. Najvjerovatnije je da ih većina nije ni svjesna. Možete stajati iznad njih, pa čak se i snažno zalagati za njih, ne znajući da su to oni. Kada se radi o vanjskoj politici, svi mi smo pod velikim uticajem teoloških osnova što vrlo rijetko prrimjećujemo. Npr, vrlo malo Amerikanaca je čitalo djela Reinholda Niebuhra, jednog od najuticajnijih američkih teologa XX.stoljeća. Većina  nije ni čula za ovo ime. Meðutim njegova misao utiče na sviju nas. U 30-tim godinama prošlog stoljeća, on je lansirao napad na liberalno kršćanstvo „socijalnog evanðelja“, pokret koji je snažno uticao na američku vanjsku politiku u prvoj trećina XX.stoljeća. Liberali su bili glupani sa puno mašte, optužio je Niebuhr, zbog toga što su vjerovali da će ljudi biti toliko razumni da riješavaju meðunarodne konflikte miroljubivo. Oni su bili zaboravili nesmiljenu realnost „prvog grijeha“.

Niebuhr je upakovao tradicionalno shvatanje grijeha u novi intelektualni paket i prodao ga vrlo uspješno, ne samo teolozima nego i vanjskopolitičkoj eliti. Od 40-tih godina vanjska politika je umnogome reducirana na beskonačni broj debata o tome kako da se primjeni Niebuhrov „realizam“. Oni političari koji su još uvijek pokušavali da prate politiku „socijalnog evanðelja“bili su marginalizirani i stigmatizirani sa najžešćim epitetom koji su Niebuhrianci mogli baciti na njih:“nerealistični.“

Vani je džungla

Mnogi od onih koji stvaraju politiku, kao i većina javnosti, našli su čudan komfor u svijetu kako ga Niebuhr opisuje. Oni ga vide kao džunglu gdje oni koji čine zlo, a koji se nalaze svuda oko nas, moraju biti lovljeni i uništavani. Kroz zastrašivanje, ovaj svijet može lahko postati scena za pojednostavljenu dramu borbe dobra protiv zla. I moralna nesumnjivost u to da se bude na strani dobra – na strani Boga-  može obezbjediti osjećaj sigurnosti…To nije ono što je Niebuhr imao na umu. Ali, kao što je on to bolno saznao, jednom kada pustiš svoje ideje u svijet, više ne možeš kontrolirati šta drugi rade sa njima.

Niebuhr bi bio zabrinut da vidi šta su neokonzervativci uradili sa njegovim idejama. Njihove teorije počinju od njegovih premisa: svi ljudi su roðeni prirodno sebični i impulzivni. „Kum neokonzervatizma“, Irving Kristol,  bio je (kao i većina ranih neokonzervativaca) učitelj, pisac i uredni i (kao i većina ranih neokonzervativaca) – bio je Židov. Ali on se okrenuo prema kršćanskoj teologiji da opiše svoj Niebuhrianski pogled na ljudsku priordu: „Prvi grijeh je bio jedan od način da se kaže ( i objasni) ovo, i ja nemam problema sa tom doktrinom“
Sebični impulsi, kada izmaknu kontroli mogu pocijepati i rasturiti društvo, upozorio je on. Da bi sačuvali socijalni red mi trebamo „popravljeni i ispravljeni“ moralni red. Zbog toga mi moramo očistiti osjećaj o apsolutnoj razlici izmeðu dobra i zla, trebamo jasna pravila koja će nam govoriti šta je dobro i moćne institucije koje mogu najtjerati ljude da poštuju ta pravila.
Prema ovome shvatanju svijeta, organizirana religija je najefektivnija institucija koja može promovirati moralne kategorije i samokontrolu.Religija sada mora biti ojačana da bi se zaustavila rastuća plima moralnog relativizma koji, zajedno sa sekularnim humanizmom, slama predziða socijalnog reda i prijeti da pusti poplavu sebičnih impulsa – i tako nas potopi sveopći kaos.
Omiljeni neokonzervativni kolumnista, Charles Krauthammer, žali se da je američka masovna kultura, kojom dominiraju skepticizam i strasti, „motor socijalnog sloma“. Najbolji protulijek može biti „ samonegirajuće religijsko obnavljanje“. Pošto će do toga teško doći, on priznaje, najbolje mjesto da se oporavi moralna disciplina i snaga volje jeste vanjska politika: Amerika mora naći volju da uvježba svoju snagu i postane „ dovoljno sigurna da definira meðunarodni moral po svojim, američkim uslovima.“

Prvotni grijeh ide globalno

Kada su neokonzervativci primjenili svoja gledišta na meðunarodne odnose, oni su odstupili od Niebuhrobih učenja. Svi ljudi mogu biti griješnici, stavljaju do znanja oni, ali ne i sve nacije. Oni pretpostavljaju (često nejasno definirajući) hijerarhiju nacija. Na dnu se nalaze neprijatelji Amerike, konzistentno opisivani kao kaotična, iracionalna čudovišta koja su nesposobna da se samokontroliraju i teže ka izazivanju nestabilnosti i zla radi svojih ciljeva. Iznad njih su neutralne nacije, a poslije njih američki saveznici koji su blizu vrha piramide. Na vrhu je SAD, klasa po sebi, jer su njihovi nacionalni motivi dobri i čisti, na neki način „neuprljani prvotnim grijehom“.

Neokonzervativci insistiraju na ovoj hijerarhiji, sa njenim dramatičnim kontrastom izmeðu dobre SAD i njenih zlih neprijatelja, jer im daje osjećaj moralne jasnoće i sigurnosti na koje se mogu osloniti da će zaustaviti relativizam kojeg se tako boje. Oni utvrðuju svoj osjećaj „nesumnjanja“ svodeći meðunarodna dogaðanja na jednostavne mitove: crnobijele priče o apsolutnom dobru protiv apsolutnog zla. (Ovdje upotrebljavam riječ „mit“ u njegovom religijskom smislu narativne priče koja izražava stav zajednice i osnovne vrijednosti).
George W. Bush je to iskoristio u svom mitskom svijetu kada je izjavio da je rat protiv terorizma „monumentalna borba izmeðu dobra i zla. Ali dobro će prevladati.“ Ishod je siguran, prema Bushovim tvrdnjama, zbog toga što „ mi svi znamo da je ovo jedna nacija, pod jednim Bogom.“ Ali Amerikanci moraju raditi svoj posao ureðenja svijeta sami, pošto druge nacije i meðunarodne institucije su previše sebične da bi im se moglo vjerovati. SAD se moraju osloniti primarno na vojnu snagu, jer je jedini jezik koji griješni vršitelji zla razumije je sila.
Neokonzervativci nisu izmislili ovaj mit. On ide daleko unazad do puritanskog vjerovanja o „novom Izraelu“ i Amerikancima kao od Boga izabranom narodu, sa specijalnim privilegijama i odgovornošću za donošenjem reda u griješni, kaotični svijet. Većina Amerikanaca još uvijek vidi svoju naciju kao globalnog heroja koji ispunjava sveti zadatak. Samo SAD pokreće, vjeruju oni u velikom zamahu vjere, nesebična želja da služe dobru cijelog čovječanstva šireći slobodu i red.

Kroz cijeli Hladni rat, kroz politički spektar, nije bilo sumnje u ime prijetećeg zla- komunizam. Nakon decenije nesigurnosti u devedesetima, napadi 11.septembra, uprkos svoje užasnosti, dozvolili su naciji da lakše diše, makar u području teologije vanjske politike. Još jednom, ponovo, činilo se da su se svi složili oko imena monstruoznih griješnika, izvoru nestabilnosti. Rudolph Giuliani je pričao ispred većine Amerikanaca kada je objašnjavao da je kulturna isplata rata protiv terorizma moralna stabilnost: „ Era moralnog relativizma…mora završiti. Moralni relativizam nema mjesta u ovoj diskusiji.“ Ovaj križarski ton o moralnoj nesumnjivosti dao je Bushu i neokonzervativcima slobodne ruke u danima poslije 11.septembra, kada su pokrenuli invaziju na Afganistan.Administracija je onda izvršila invaziju na Irak , sa odobravanjem 75% američke javnosti i skoro cijele vanjskopolitičke elite.

Irački rat

Mit o američkoj moralnoj i globalnoj supremaciji – Amerikanci kao svjetski izabrani narod – prošao je bez ozbiljnog izazova sve dok SAD nije došla u Irak. Mit govori da dobri momci pobujeðuju svaki puta, zbog toga što su dobri. Kada se mit ne ostvari u realnosti, ljudi počinju da se žale. Ako pogledate trenutne debate o Iraku sa stajališta mita i teologije, oni koji se žale mogu se svrstati u tri grupe.

Prvi od njih su mainstream od vanjskopolitičke elite, sastavljeni od demokrata i umjerenijih republikanaca. Oni se žale da Bushova administracija radi za pravi cilj, ali koristi pogrešnu taktiku. To je zbog toga što se elita još uvijek drži nekih ostataka pogleda „socijalnog evanðelja“. Oni daju većini svijeta malo više zasluga za racionalnost; manje se boje utjecaja prvotnog grijeha. Zbog toga oni vide vojnu snagu kao jedan od nekoliko načina da se osigura američka globalna hegemonija. Oni su više spremni da zauzmu multikulturalni pristup i da koriste „mrkvu“ isto kao i „štap“ – da povuku diplomatske i ekonomske poteze prije nego što pozovu vojnike.
Ali ove razlike, koje i ne moraju biti vrlo važne, su najviše oko taktike.Preko odbora, članovi vanjskopolitičkog establishmenta, čak i liberalni demokrati, još uvijek daju puna poštovanja (ponekad servilna) preslušavanja velikog teologa Niebuhra. Ali oni primjenjuju njegov „realistički“ pogled prvotnog grijeha samo na druge nacije. Liberali meðu elitom, takoðe,žele svoj osjećaj moralne čistoće i sigurnosti  koji se može obezbijediti učestvovanjem u globalnoj drami borbe izmeðu dobra i zla. Zbog toga oni prave velike iznimke zbog navodnih čistih i nevinih motiva sopstvene nacije, izabranog naroda. Oni vjeruju da SAD ima viša moralna stajališta, koja nam daju pravo i dužnost da vladamo. To je način na koji mogu opravdati najbrutalniju politiku protiv svakog onoga ko im stane na put.
Bipartisanka elita možda ne cijeni pokazivanje američke snage kao kraj sam po sebi, na način kako to neokonzervativci rade. Oni su voljni da rizikuju kratkotrajno pokazivanje slabosti na jednom jestu u cilju da ojačaju dugotrajnu američku snažnu pristunost na drugom jestu. Ali dugotrajna snaga (uključujući i dugotrajno američko prisustvo u Iraku) je još uvijek krucijalno, zbog toga što oni osjećaju sveto pozivanje da se nametne „stabilnost“ – njihova omiljena kodna riječ za jednostrano nametanje reda zbog američkih interesa – svugdje i zauvijek.

Druga grupa kritičara rata su desničari. Rastući broj tradicionalnih konzervativaca kritiziraju administraciju i bipartisanski establishment zbog izdaje originalnog Niebuhrionovog „realizma“. Ovi tvrdi „realisti“ žele da i SAD prizna da je grješna, ograničena u svojoj dobroti kao i u resursima, što će je vjerovatno uništiti ako se ne odrekne svoga sna o vječnom carstvu.
Ovi desničarski „realisti“ postali su čudni „suspavači“ sa trećom grupom ratnih kritičara, ljevičara, koji, krećući od puno drugačijih principa, dolaze do istih antiimperijalističkih zaključaka. Iako mnogi od njih to ne znaju, ono što čini ljevičare ljevičarima jeste da se oni zauzimaju za mnoge osnovne vrijednosti pokreta „socijalnog evanðelja“. Oni ne prihvataju doktrinu prvotnog grijeha; oni ne misle da su ljudi nepovratno osuðeni da budu sebični i nerazumni. Oni pretpostavljaju da velika većina ljudi, ako ih se tretira pristojno i ako im se daju pristojni uslovi za život, odgovoriće tako što će postati pristojni ljudi. Za ljevicu, red i stabilnost nije toliko važan kao što je ljudski rast, kreativnost i transformacija. Ključ za bolji svijet nije snaga niti dominacija, nego dijeljenje i kooperacija. I ljevičari često pretpostavljaju – ili se nadaju – da je dugotrajni trend historije kretanje prema boljem svijetu, pogled koji ima svoje korijene u biblijskoj nadi o iskupljenju.

Srednja Amerika

Ljevičari koji su dosljedni šire svoj pogled „socijalnog evanðelja“ do njegovog logičkog zaključka: ne postoje čudovišta – nema po prirodi loših ljudi – postoje samo loši uslovi. Tako mit „dobri momci protiv loših“ uvijek iskrivljuje realnost. Ali iznenaðujući broj ljevičara žrtvuje logičku dosljednost zbog emocionalnog zadovoljstva tradicionalnog mita. Za njih, naravno, čudovišta su Bushova administracija, neokonzervativci, ponekad i mainstream demokrati i uvijek, iznad svih, korporativna elita čije su ruke iza svakog pokreta američkog imperijalizma.
Ova ljevičarska verzija mita nije dobro prošla u srednjoj Americi, ili čak ni na obalama, ako se izuzme par ultraliberalnih enklava. Tvrdi „realistički“ pogled može imati malo bolji prolazak – ali ne puno. Većina Amerikanaca još uvijek zahtijeva tešku dozu moralnog idealizma u njihovoj vanjskoj politici. Oni žele da nastave vjerovati u mit o američkoj nevinosti.Oni se neće predati u potpuni Niebuhrianski pesimizam o ljudskoj prirodi – makar kad se radi o američkim ljudima. I oni ne žele da vjeruju da su ekonomski i politički lideri njihove nacije potpuno cinični realisti, lišeni ideala, i da brinu samo o novcu i vlasti.

Zbog toga većina graðanstva, bolesna i umorna zbog gubljenja u Iraku, stavlja se u liniji iza jedinog kritičkog glasa kojega mogu podržati: vanjskopolitičku elitu. Javnost kritizira administraciju zbog njenih kilavih i nedovoljnih napora u Iraku. Ali većina graðanstva ne podiže nikakva pitanja o dugoročnim ciljevima niti ideološkim premisama koji leže ispod njih.
Samo kada se nešto čini slomljenim, ljudi to pokušavaju popraviti. Zadnji put kada se američki vanjskopolitički sistem slomio bilo je kada su SAD pretrpjele poraz u Vijetnamu.Meðutim, nakon kratkog perioda radikalnog preispitivanja, moćna reakcija se nametnula, napajajući se sa dubokom i široko raširenom potrebom za idealizmom i moralnom sigurnosti. Neokonzervativci su zadobili kontrolu u javnim razgovorima u kasnim 70-tim, zbog toga što su prepoznali tu potrebu i ponudili mit o Hladnom ratu koji je zadovoljio tu potrebu.

Ista potreba za moralnom jasnoćom pojavila se nakon 11.septembra, ali ona je gorko izdana neuspjehom u Iraku. Kako mi možemo izbjeći slične neokonzervativne reakcije, dok ispitujemo podlogu američke vanjske politike u godinama koje dolaze?  I ako irački debakl ostavi neokonzervativce bez vlasti, kako možemo iskoristiti prozor mogućnosti da se izazove najmoćniji alternativni pogled – koncenzus bipartisanskog establishmenta?
Na početku treba reći da to neće narušiti idealistički pogled prema Americi koji gaji njen prosječan graðanin…Tvrdeći da je ovaj pogled  nerealističan značilo bi zapasti u pojednostavljeni Niebuhrioanov „realizam“. Napokon, mi ljevičari vjerujemo u naš sopstveni idealizam. Mi smo sretni što možemo čuti desničarske „realiste“ kako tvrde da Amerikanci nisu više idealisti od nekoga drugog. Ali mi zaboravljamo da Amerikanci nisu ni manji idealisti od nekoga drugog. To uključuje i najmoćnije voðe nacije. Prije nego što ih demoniziramoi odbacimo njihove tvrdnje o dobrim namjerama, bolje bi bilo da pogledamo i pronaðemo zajedničke vrijednosti

Različita shvatanja „moralne jasnoće“

Svi Amerikanci, od Busha, Cheneya, Exxona, Lockheed-Martina i niže – žele da nacija bude sigurnija. Sve dok je naše osjećanje sigurnosti izgraðeno na mitu o Amerikancima koji drugima misle dobro i koji su protiv uvijek prijetećih tvoraca zla koji utjelovljuju prvotni grijeh – mi se nikad ne možemo odvojiti od ovih tvoraca zla. Oni su neophodni za američku vanjsku politiku, kao što je prvotni grijeh potreban za Niebuhrovu teologiju. Oni uvijek moraju postojati, negdje tamo, prijeteći nam, makar u našim maštanjima, da bi se radilo na nacionalnoj sigurnosti i tako davao smisao svemu ovome.
Bipartisanski koncenzus o američkoj vanjskoj politici zove nas da budemo dovoljno snažni da dominiramo sa njima. Ali svaki korak prema dominaciji samo nam suprostavlja veći broj ljudi i pravi od njih nekoga ko nam stvarno želi nauditi. Sve dok se mi zadržimo na ovom samoporažavajućem putu ni nismo sigurna država. Mi smo nesigurna država.

Zbog toga mi trebamo redefinirati nacionalnu sigurnost na način da iziðemo u susret ljudskim potrebama i drugim vrijednostima, koji mnogi od nas dijele…Ovo uključuje vjerovanje u čvrstu i iskrenu dobrotu u svijetu, u koju mnogi Amerikanci vjeruju…
To je specijalna vrsta dobrote, koja ima korijene u posebnoj vrsti teologije, koja ima svoj stari dom ovdje – vjerovanje u dobrotu nenasilja. Ovdje je uvijek bilo kršćana koji su bili sigurni da jedini moralni način sa kojim se treba odnositi prema drugima, jeste putem ljubavi, a ne preko nasilja. Oni to znaju jer im je to Isus rekao u Bibliji. U Americi 19. stoljeća, abolicionisti i Thoreu pretvorili su teologiju nenasilja u domaću strategiju za političke promjene.
Martin Luther King odveo je ovu strategiju korak dalje. On je propovijedao da je vladina uloga u tome, da sve ljude skupi u nešto što je nazvao „voljenom zajednicom“….u kojoj će svaki čovjek moći iskazati svoj potencijal.
Prema njegovim riječima, bez obzira na to kako osoba ima loše ponašanje on je ipak Božije stvorenje. Zbog toga vlada mora služiti sve, svugdje. Niko ne smije biti otpisan kao čudovišni zločinac, toliko griješan da se ne može iskupiti. Ovo je bila moralna jasnost za Kinga, osnova i suština njegove vjere. On je znao sve o moralnoj jasnosti i sigurnosti. Bio je spremen da umre za istinu u koju je tako čvrsto vjerovao. Ali nije bio spreman da –ubije.
Sa Kingom, kao našim vodičom, mi bi imali drugačiju američku vanjsku politiku koja se bazira na osnovama „socijalnog evanðelja“ i nenasilnih tradicija…
Mi nikada ne možemo stajati izvan mreže uzajamnosti, kao da smo neki Usamljeni rendžer koji dolazi na scenu da uništi zlo u čijem kreiranju nismo učestvovali. Kao što je Bush povezan sa Osamom, tako je svako od nas povezan sa onima koji čine stvari koje nas čine bjesnim. Ne možemo ih jednostavno uništiti i misliti da će nasilje i strahote biti izbrisane. Da bi ispravili one pogrešno u svijetu, mi moramo početi sa priznavanjem naše sopstvene odgovornosti u stvaranju toga pogrešnog. Zaista, ispravljanje onoga pogrešnog što smo stvorili u cijelom svijetu može biti i jedino što možemo.
Ali u slučaju Amerike u 2007.godini, samo to bi bilo i previše posla za našu vanjskopolitičku elitu. Mi bi mogli, izmeðu ostalog
– prekinuti okupacije koje stvaraju plodno tlo za nasilne džihadiste u Iraku i Afganistanu
– promijeniti politiku podržavanja autoritativnih i diktatorskih režima na Bliskom istoku
– prestati učestvovati u trci za vlašću i resursima u Africi, što stvara katastrofe kao one u Ruandi i Darfuru
– povući podršku za korporacije i finansijere koji dave rastuće i popularne demokracije u Latinskoj Americi
– i prestati prijetiti svima i svakome
Ukratko, mi bi morali stvoriti novi osjećaj i viðenje „nacionalnih interesa“ baziranih na moralnoj jasnosti i pretpostavci da smo svi povezani u mrežu uzajamnosti koja je osnova našeg nacionalnog i individualnog života….A ako to nije nešto sa čim bi se svi Amerikanci složili, neka se makar raspravlja o tome. To je demokracija. Ako narod želi religijom prožetu vanjsku politiku, koja se bazira na doktrini prvotnog grijeha i mitu borbe dobra protiv zla- onda to treba imati…ali makar bi trebali pričati o tome, zajedno i iskreno.

(commondreams.org)

Prvi put objavljeno: Ponedjeljak, 12 Studeni 2007 05:25
X