Aktuelno

Tekfir, načela i upozorenja

2.6kviews
Preveo: Smail Handžić
Neka je potpuna zahvala Allahu Uzvišenom, a salavati i selami Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem…Tekfirenje, donošenje suda o nevjerstvu neke osobe, spada u područje izdavanja šerijatskog propisa, jer Uzvišeni je rekao: ”On vas stvara, pa ste ili nevjernici ili vjernici. Sve što vi radite, Allah dobro vidi.“ (Prijevod značenja Et-Tegabun, 2) Shodno ruzumijevanju ovog propisa, ljudi odlaze u oprečne krajnosti i velika pretjerivanja. Neki pretjeruju samim tim što proširuju šerijatske norme tekfira, proglašavajući ljude nevjernicima samo zbog toga što su učinili neki od velikih grijeha, a neki ih u tolikoj mjeri sužavaju, da se suzdržavaju od tekfirenja čak i onih o kojima su Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekli sud o nevjerstvu. Između ovih krajnosti postoje mnogobrojne različitosti u ljudskim promišljanjima.

Islamski učenjaci saglasni su o postojanju obaveznog tekfira (ar. važib) bez kojeg čovjekovo vjerovanje neće biti ispravno. Primjer ovoj vrsti je stav o tekfirenju židova i kršćana (nemuslimana), ali i drugih originalnih nevjernika koji ne ispoljavaju autentičnu vjeru, niti se deklariraju kao njeni pripadnici. Njihov propis identičan je propisu murtata, otpadnika iz islama koji su javno obznanili svoje otpadništvo, a protiv kojih je prethodno uspostavljena pravična šerijatska argumentacija.

Po mišljenju dijela islamskih učenjaka, osim ovog postoji i zabranjeni tekfir (ar. haram) koji njegovog počinitelja odvodi u nevjerstvo i zbog kojeg izlazi iz okrilja milleta. Primjer ovoj vrsti je tekfirenje ashaba, ili onih o čijem značaju i vrijednosti su prenesene kategorički vjerodostojne predaje, poput tekfirenja Alije ibn Ebi Taliba, radijallahu anhu, ili njegovih sinova koji su također bili ashabi, ili prije navedenih tekfirenje Ebu Bekra, Omera i Osmana, radijallahu anhum.

U ovom vremenu pokudno se tretira termin tekfira. Govoreći pokudno, islamski učenjaci prvenstveno misle na ono tekfirenje koja nema svoje valjano šerijatsko uporište, baš kao što je i njihova pogrda, recimo, racionalističkog pristupa shvatanja islamske dogme ili nedolične i besplodne rasprave, ili kao što je njihova zabrana i pokudan govor o tome da se izriče sud da je neko novotar ili veliki grješnik. To je zbog toga što je autentični tekfir i ovaj neutemeljeni tekfir koji se javlja iz sjenke prethodno navedenih termina svojstven zabludjelim vjerskim grupacijama. Shodno rečenom, neki pozni islamski učenjaci nazivali su jednu haridžijsku grupaciju imenom el-muhakkime. Ovaj termin koristili su zbog toga što su stavovi el-muhakkima bili oprečni nekim odredbama Kur’ana i sunneta, iako je suđenje po načelima Kur’ana (ar. et-tahkim) nesumnjivi farz oko kojeg ne postoji rasprava. Osim navedenih, islamski učenjaci su i grupaciju kaderijja nazvali tim terminom zbog njihovog pretjerivanja i krajnosti u pogledu priznavanja ili negiranja Allahovog kadera. Iako nijedan vjernik ne poriče Allahov kader, učenjaci su pokudnim smatrali njihov neprimjeren govor, podrazumijevajući time ove dvije prisutne krajnosti u vezi s mišljenjem o kaderu.

Ovim želim ukazati na činjenicu da se pokudnim tretiranjem termina tekfir ne želi nametnuti pokudno mišljenje o njemu kao šerijatskom propisu, već kao pogrešnoj praksi njegovog počinitelja. Ukoliko se tim terminom želi naznačiti općenito tekfir kao propis, što vodi ka poricanju utemeljenog šerijatskog propisa, ili se želi potvrditi mišljenje da tekfir kao propis predstavlja pretjerivanje u vjeri – sa ovim se ne slažemo! Naprotiv, ukoliko osoba poriče propise koji su utemeljeni u šerijatu, poput tekfirenja onoga ko to istinski i zaslužuje, ona je u velikoj opasnosti! Međutim, onda kada se ne zna šta se sa pogrdom tekfira podrazumijeva, tada će se zatražiti pojašnjenje i ljudima se objasniti.

Vjerovatno se razlozi pogrdnog tretiranja termina tekfir, što je primjetno u načinu izražavanja mnogih autoritativnih islamskih učenjaka, vežu za iste one razloge zbog kojih vreba opasnost u slučaju pretjerivanja u tekfiru, a naročito kada se zna da se sud o nevjerstvu neminovno vraća i izriče osobi koja ga je nespretno izrekla za osobu kod koje je ustanovljeno prisustvo islama. Ne smatra se pretjerivanjem tekfiru ukoliko se izriče sud osobi kod koje nije ustanovljen islam. Čak štaviše, tada tekfir postaje obaveznim. Pretjerivanje u tekfiru neminovno narušava druge šerijatske propise, a može navesti i na ubijanje nevinih osoba sa kojima je uspostavljen određeni ugovor.

Zbog veličine opasnosti koja slijedi neoprezni sud o tekfiru, objavljeni su mnogi upozoravajući šerijatski tekstovi. Autentično se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Koji god čovjek svome bratu kaže: ‘Nevjerniče!’, te riječi će se neminovno obistiniti nad jednim od njih dvojice!“ (Muteffekun alejhi)

Zbog toga, normalno je da se upozori na zabranjenost izricanja ovog opasnog suda za osobe koje nisu propisno ovladale šerijatskim znanjem. Dakle, ne priliči prosječnim stjecateljima šerijatskog znanja (ar. tulabu-l-‘ilmi), a kamoli onima koji su tek početnici i koji još nisu ni savladali ono znanje koje naučava o obaveznim propisima ove vjere (ar. vadžib), da se izlažu eventualnim greškama propisa tekfira.

Izricanje propisa tekfira za osobe koje se dovode u kontekst sa islamom – bilo da su rođeni kao muslimani od svojih roditelja, ili su posvjedočili šehadet, ili ako praktikuju određene postupke koji su svojstveni pripadnicima islama i dovode se u vezu sa islamom – stjecatelje šerijatskog znanja izlaže velikoj opasnosti, ali ne zbog toga što tekfir, dakle, ne spada u šerijatske propise, već zbog toga što je to težak propis koji zahtijeva detaljno i studiozno razmatranje od strane autoritativnih islamskih učenjaka koji posjeduju duboko šerijatsko znanje. Takvi učenjaci razlikuju se od drugih po tome što, prije svega, dobro znaju razlučiti koja su djela koja odvode u nevjerstvo od onih koja to nisu, zatim, precizno razgraničavaju ono što je o nekome rečeno od onoga što je od toga autentično dokazano i utemeljeno. Potom prave analizu vezanu za šerijatske isprike (opravdanja) i individualne smetnje za izricanje tekfira osobi, precizno sagledavajući sve isprike i vršeći detaljnu analizu riječi ili djela osobe i pravosnažni sud da li se te isprike mogu na nju primijeniti ili ne. Upuštanje u ovakve opsežne šerijatske analize ne preporučuje se onim ljudima koji nisu još ispunili osnovne uvjete za bavljenje ovim pitanjima, ni onima koji nisu dovoljno spoznali obavezno znanje za svakog muslimana. Ovo je savjet koji upućujemo svima, a pored toga treba znati da su neka šerijatska pitanja jasnija od drugih.

Svim stjecateljima šerijatskog znanja obaveza je da se prvenstveno zanimaju za znanje koje im je obaveza da nauče, te da ostave ono što im nije obavezno. Oni koji smatraju da je zanimanje sa ovim pitanjima njihova obligatna obaveza, argumentujući svoje tvrdnje pravilom koje kaže da osoba koja ne tekfiri nevjernika nije vjernik – uveliko griješe! Ovo pravilo isključivo se odnosi na osobe kojima je njihovo nevjerstvo utemeljeno njihovim originalnim porijeklom nevjerstva, poput pravih nevjernika ili murtata za koje je, od strane autoritativnih islamskih učenjaka, izrečen validan sud o otpadništvu iz islama. Ukoliko se ustanovi da je osoba originalno bila muslimanom, osnova od koje se polazi jeste da je ona i dalje musliman, a istraživanje da li se na nju odnose propisi nevjerstva ili ne, neobavezno je za početnike u šerijatskom znanju. Naprotiv, mnogobrojni šerijatski tekstovi upozoravaju na požurivanje u izricanju suda o nevjerstvu, a većina nagovještava veliku opasnost. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preduhitrio je neke prvake među ashabima, poput Omera, Usame i drugih, upozorivši ih na ovu opasnost, a i sami ashabi su se međusobno savjetovali i upozoravali jedni druge na ovu opasnost, čak i od izricanja suda o nečijem licemjerstvu. Umalo da je među njima nastala i smutnja (ar. fitna) povodom toga! Šta tek reći za osobu koja kao početnik pristupa ovim pitanjima, a sama priznaje da nije dostojna da se bavi manjim pitanjima od toga, poput pitanja vezanih za razvod braka (ar. talak) ili pitanja o menstrualnom ciklusu žene (ar. hajd)?! Neki imami među islamskim učenjacima ustezali su se od bavljenja manje opasnijim pitanjima od ovog pitanja, poput pitanja o razvodu braka, a neki i od pitanja u pogledu menstrualnog ciklusa! U tom smislu prenosi se od imama Ibn Ujejne, Allah mu se smilovao, da se nije upuštao u izdavanje šerijatsko-pravnih rješenja (ar. fetva) vezanih za razvod braka, te da je govorio: ”Ko je to još u stanju!?“

Abdullah ibn El-Mubarek rekao je: Pričao nam je Sufjan predaju od Atta’a ibn Es-Sa’iba, a on od Abdu-r-Rahmana ibn Ebi Lejle da je kazao: ”Doživio sam više od stotinu i dvadeset ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – mislim da je kazao: ‘u ovom mesdžidu’ – među njima nije bilo muhaddisa (osobe koja je dobro poznavala hadis) a da nije žarko volio da njegov brat umjesto njega pripovijeda hadis, a također ni muftije a da nije volio da njegov brat umjesto njega izda fetvu!“

Da li dolikuje stjecatelju šerijatskog znanja, nadasve početniku, da nepromišljeno srlja i upušta se u sve opasnosti tekfira, znajući da će se propis o nevjerstvu preslikati na njega ako se ne bude podrobno raspitao na koji način se tumače određene riječi govornika, ili ako toj osobi ne bude jasno objašnjen propis, ili ako ne bude poznavao smetnje i zapreke koje se mogu na njoj primijeniti, ili ako ta osoba bude posjedovala moguće opravdanje za svoj sumnjivi postupak!?

Kada se radi o muftiji i kadiji, ili nekom ko ima odgovornost poput njihove, u smislu brige i upućivanja savjeta ummetu a čije mišljenje se izuzetno respektuje i cijeni, njihov status u vezi s ovim pitanjem je drugačiji. Stjecatelji šerijatskog znanja trebaju da se, shodno svojim mogućnostima, zanimaju podsticanjem ljudi na dobra i sprečavanjem od činjenja loših djela, pozivanjem (ar. da’va) ka Uputi i sl. Pored toga što šerijatski tekstovi podstiču stjecatelja šerijatskog znanja na bavljenje ovim aktivnostima, podsticaj na to pronalazimo i razumom, jer se bavljenjem njima postiže veliko dobro, a  i zaslužuje velika nagrada.

Međutim, tekfirenje muslimana od strane osoba koje nisu dorasle ovom pitanju i koje u društvu ne uživaju respektabilan ugled, pa čak ako bi bio i potpuno ispravan njihov sud o nečijem otpadništvu iz vjere, neće polučiti nikakvim rezultatom jer njihovo mišljenje kod običnih ljudi nije respektabilno. Štaviše, vjerovatno bi prouzrokovali smutnju i izložili se bespotrebnim iskušenjima! Kada bi upozorio onoga ko je siguran u tvoje znanje, tek bi takvo upozorenje imalo pozitivan efekat, pa i u manjim pitanjima od izricanja ovog teškog propisa. Isto tako treba kazati da će se upozorenje na određena djela prije prihvatiti od upozorenja na određenu osobu, jer se djela ne odnose na svakog, pa šta tek reći ako upozorenje obuhvati teške i opasne propise!?

Imam Malik rekao je: „Kada neko bude upitan o nekom pitanju, prije negoli na njega odgovori treba da sam sebe izloži Džennetu i Vatri i tome kako će izgledati njegova konačna završnica, pa tek onda neka odgovori!“

Atta’ ibn Ebi Rebbah rekao je: „Doživio sam takve ljude koji su odgovarali tek onda kada bi bili upitani o nečemu, u protivnom bi šutjeli!“

Danas je takvo vrijeme kao što je rekao Ebu el-Husejn el-Ezdi: „Neki od njih izdaju takve fetve o pitanjima u vezi kojih bi Omer ibn El-Hattab (radi konsultacije) okupio učesnike Bitke na Bedru!“

Allahu naš, popravi nam naše stanje…

 
Autor: prof. dr. Nasir ibn Sulejman el-Umer