Društvo i politika

Talibanske priče(drugi dio):Rođeni smo ovdje i umrijećemo ovdje…i nikud ne idemo

484views

Preveo: Denis Rizvić

Minber.ba- Ne tako davno, kada se jedan od moje mlađe braće oženio, majka me upitala:“ Dječače, kada ćeš se oženiti?“ Rekao sam joj da će dan kada se talibani vrate u Kabul i obnove Islamski emirat biti i dan moje ženidbe. Taj dan je možda daleko, ali znam da će doći...

Treće poglavlje: Povratak talibana


YOUNAS:
Jedne noći u aprilu 2003.godine prešli smo granicu u pet kamioneta i jednom velikom kamionu. Kada smo sigurno prešli preko, poslali smo vozila nazad da nas čekaju na pakistanskoj strani. Naša meta je bila američka baza odmah preko granice u Machadi, provincija Paktika. Napali smo u zoru. Mislim da smo ih strašno iznenadili. Raketirali smo ih raketama 122mmm i minobacačima, preko 30 minuta. Ali nismo se približili dovoljno blizu da upotrijebimo kalašnjikove; ubrzo su došli američki helikopteri, ispaljujući rakete i metke na nas. Sakrio sam se. U buci helikoptera i eksplozija, prašine i dima, sjećam se da sam vidio šestoricu naših kako su poginula: dvojica Arapa, trojica pripadnika plemena i jedan Afganistanac. Ali bez obzira na to bio sam čudno veseo. Pokazali smo svoju odlučnost za borbu, držeći položaje. Znali smo da ćemo se vratiti. Odnijeli smo okrvaljena tijela naših šehida u Wanu. Hiljada lokalnih stanovnika prisistvovalo je njihovom ukopu, govoreći da je čast biti svjedok ukopa ovih šehida. Narod je donosio cvijeće, vrpce i zastave da ukrasi njihova mezarja.I dok su se vijesti o tome širile veliki broj nekadašnjih talibana počeo je dolaziti u Wanu da bi nam se pridružio.


KHAN: Sredinom 2004.godine čuli smo glasine da talibani izvode operacije ponovo u Gazniju. Prijatelji i rođaci u drugim seoskim distriktima počeli su govoriti da se naoružani muškarci počinju pojavljivati u selima, noću, na svojim motorima. Za nekoliko mjeseci, počeli su se pojavljivati svugdje. Isprva smo vidjeli „shabname“ (noćna pisma) koje su talibani ostavljali u prodavnicama, džamijama i drugim mjestima gdje se upozorava narod da ne sarađuje sa Karzaijem i Amerikancima. Početkom 2005.godine talibani su počeli planski ubijati policijske oficire, vladine dužnosnike, špijune i starješine koje su sarađivale sa Amerikancima. Jedne noći, oko ponoći, neko je pokucao na vrata moje kuće. Bili smo prestrašeni, bojeći se da je policija ponovo došla da uhapsi mene ili moga brata. Ali kad smo otvorili vrata vidjeli smo da je to jedan od bivših studenata moga oca. Nosio je kalašnjikov na svom ramenu i već je bio talibanski komandir. Dvojica talibana sa njim su također nosili kalašnjikove, i imali su ručne bombe oko svojih pojasa. To je bio moj prvi susret sa talibanima nakon pada. Pozvali smo ih da prespavaju kod nas. Ujutro sam ih otpratio do džamije moga oca. Bivši student moga oca pročitao je imena onih koje je optužio da su izdali islam, slijedeći Karzaija i nevjernike. Upozorio ih je da prekinu sve kontakte sa njima, i da napuste svaki posao koji imaju u vladi ili sa Amerikancima. Završio je rekavši da će se vratiti iduće sedmice.

MOHAMMAD: Prve grupe koje su prelazile granicu su skoro u potpunosti sponzorirane, organizirane i vođene od strane arapskih mudžahida. Afganistanski talibani u to vrijeme su bili slabo organizirani. Ali polako se situacija počela mijenjati. Američke akcije u kojima su se uznemirivali seljani, bombardovanja u kojima su ubijani civili i Karzaijeva korumpirana policija i dužnosnici su okretali seljane i narod na našu stranu. Nismo se više morali kriti u našim pohodima. Dolazili smo otvoreno.Kada bi nas vidjeli, seljani i stanovnici su počeli pripremati čaj i hranu za nas. Situacija se okretala u našu korist. Karzaijeva policija i dužnosnici sada su se krili u svojim zgradama, kao zatvorenici.

YOUNAS: Naš pravi džihad je počeo početkom 2005.godine. Borci Jalaluddina Haqqanija aktivno su nam se pridružili, zbog toga što su Amerikanci i Pakistanci uhapsili njegovog brata i njegove rođake. On je imenovao svoga sina Sirajuddina da vodi otpor. To je bila prava prekretnica. Sve do tada seljani u Paktiji, Paktiki i Khostu su mislili da su talibani poraženi i dokrajčeni. Počeli su se pridruživati milicijama koje su stvorili Amerikanci i lokalni kriminalci i moćnici, te su davali informacije protiv nas i radili protiv nas. Ali uz pomoć Haqqanijevih ljudi počeli smo zarobljavati, suditi i eliminirati neke od Afganistanaca koji su radili za Amerikance i Karzaija. Ponovo smo počeli uspostavljati kontrolu.

KHAN: Bivši student moga oca se vratio iduće sedmice kao što je i obećao. Odlučio sam da mu se pridružim. Pomogao sam u eliminiranju onih ljudi koji su nastavili raditi i pomagati vladu i Amerikance. Nisam želio da ubijam, ali sam bio odlučan da vratim našu islamsku vlast nazad, i da se riješimo Amerikanaca i izdajnika koji su im pomagali. Do kraja 2005.godine talibanski uticaj u Gaznom se povećao. Dolazili su novi regruti poput mene, a vraćali su se i stari talibani iz Pakistana. U isto vrijeme počeli smo dobijati pošiljke RPG-ova, raketa, mini i bombi, od kojih su mnoge bile stare. Moja grupa je imala samo tri RPG-a i samo jedan minobacač, te nešto malo municije za njih. Imali smo nekoliko starih ruskih mina koje su bile ispravne u samo oko 30% slučajeva. Zbog toga mogli smo izvoditi samo brze i ograničene napade na konvoje, inžinjerske jedinice i zgrade. Isprva nismo imali puno uspjeha. Ali smo učili. Samo da ispalimo minobacačku granatu, čak i ako ne pogodi metu, bila je velika stvar: dokazivala je svima okolo da smo tu i da smo sila koja se mora poštovati.

 

AKHUNDZADA: Postoji poznata talibanska pjesma o mudžahidu koji je pošao da oslobodi sela od okupatora samo sa bajonetom. Počeo sam da živim tu pjesmu. Moje tijelo i um su postali jači i moji problemi su nestali. I dok se priča o našim uspjesima širila ubrzo sam mogao organizirati još jednu grupu novih, mladih regruta. Oni su bili pametniji, sa još više duha i morala, još motiviraniji od starih talibanskih boraca.Međutim, još uvijek nam je nedostajalo oružja i novca. Zbog toga sam posjetio mulla Dadullaha.On je otišao u Helmand početkom 2006.godine sa 30 ljudi.Kada se vratio mjesec dan kasnije imao je organiziranih 300 potčinjenih komandanira, od kojih je svaki imao svoje borce pod komandom. Njegov povratak je bio poput dolaska kiše nakon pet godina suše. Dao sam mu listu sa svim potrepštinama koje su nam bile neophodne. I prije nego što je pročitao listu, on se nasmješio i rekao:“ Bilo da sam ja živ ili mrtav zapamti ovo: otpor će postati veći i od naših najvećih očekivanja. Mi ćemo vratiti Afganistan pod našu kontrolu.“ Pozvao me idući dan, istrgnuo papir iz svoga notesa, napisao nešto na njega i dao mi ga.Tu je pisalo ime čovjeka kojeg sam trebao posjetiti u Pakistanu.U Pakistanu sam našao našeg čovjeka. On je uzeo mulla Dadullahovo pismo i poljubio ga. Nakon dvije sedmice ovaj čovjem nam je obezbjedio svo oružje i opremu koju sam zahtijevao. Mulla Dadullah je dao takva pisma mnogim ljudima.


MOHAMMAD: Jednom smo poslali pošiljku materijala za pravljenje improviziranih eksplozivnih naprava našim snagama u provinciji Zabul. Iz nekog razloga zaboravili smo staviti uređaje za  daljinsko upravljanje. Dobio sam hitan poziv od komandanta na terenu da pošaljem uređaje koji nedostaju. Sakrio sam ih među knjige i odjeću,te ih rasporedio po više putničkih torbi. U Torkhamu (prolaz Khyber) policija je tražila od mene da otvorim torbe. Isprva sam pomislio da pokušam pobjeći. Ali gdje? Počeo sam tražiti ključ da otvorim torbe. Iza mene je bila kolona i veliki red. Nestrpljivi policajac je na kraju rekao:“ Predugo to traje. Bježi odavde.“ Druge noći ja sam bio u hotelu u Kabulu, na misiji krijumčarenja eksploziva i detonatora. Afganistanska policija i obavještajci su provjeravali sve putnike koji su odsjeli u hotelu. Moji suborci mudžahidi i ja sakrili smo torbe sa materijalom u kupaonicu. Policija je provjerila našu prtljagu i naše džepove. Ali Allah ih je zaslijepio pa nisu ušli u kupaonicu. Da su našli taj materijal završio bih doživotno u zatvoru. Sve te opasne situacije pojačale su moju vjeru i moju predanost džihadu.


HAQQANI: 2007.godine ponovo sam se vratio u Afganistan. Posjetio sam jug i razgovarao sa talibanskim jedinicama, plemenskim starješinama i seljanima, te sam prikupljao nove regrute. Mulla Omar mi je povjerio zadatak da posjećujem gradove i sela, sa obje strane granice, i ohrabrujem ljude na pomoć i podršku, te da se pridruže džihadu. Između 2006 i 2009.godine lično sam doveo stotine novih regurta i nagovorio ih da se pridruže džihadu. U augustu sam za 20 dana obišao 8 afganistanskih provincija. Nepopularnost Karzaijevog režima nam mnogo pomaže.2005.godine neki Afganistanci su mislili da će im Karzai donijeti pozitivnu promjenu. Ali sada većina Afganistanaca vjeruje da su talibani budućnost. Otpor je svakim danom sve jači i jači.


Četvrto poglavlje: Svakim danom smo sve jači


MASIHUDDIN:
Baza na vrhu planine u Barga Matalu je morala da bude uništena. Amerikanci koji su bili gore su nadzirali naše telefonske pozive i naše komunikacije, te su prikupljali obavještajne podatke od afganistanskih špijuna. Tako smo (u junu) počeli da planiramo naš napad. Jedan od ljudi je rekao da će misija biti teška, jer da se Amerikanci mogu braniti samo bacanjem kamenja, a mi smo morali da idemo uzbrdo, na planinu. Svi smo se nasmijali, ali smo znali da ima istine u onome što on kaže.Zatražio sam dobrovoljce i svi su se javili. Kao i obično pripremili smo medicinski tim, uključujući i magarce za evakuaciju i nosila za ranjene. Ali kad sam podijelio oružje, municiju, eksploziv i opremu za komunikaciju počelo je da pada obilna kiša. Amerikanci su imali čizme i drugu planinsku opremu koja im je omogućavala da se bolje kreću ovim terenom. Naši ljudi su nosili većinom kožne sandale, koje nisu bile za kišnog vremena. Zbog toga smo odgodili napad.

KHAN: Borba protiv Amerikanaca nije lahka.Jedne noći, u ljeto 2007.godine, moj komandir, mulla Nurla, ubijen je u američkom prepadu na njegovu kuću. Drugi Amerikanci su ubili 12 naših komandira. Svi ti prepadi dešavali su se između ponoći i zore. Saznali smo da su nas Amerikanci pronalazili prateći naše telefonske pozive, i pomoću podataka dobijenih od špijuna koji su odavali naše lokacije. Zbog toga smo prisilili sve operatere da prekinu rad od 18 h do 7 ujutro. Još uvijek smo bili zabrinuti zbog helikoptera i bombardera, ali sada manje stradamo u američkim noćnim prepadima. Mislim da više nemaju obavještajnih podataka kao prije. Sve manje ljudi je voljno da sarađuje sa njima i da nas izda. Za razilku od njih, naši ljudi paze američke baze 24 sata na dan. Oni nas informiraju o svim američkim pokretima. Nekada smo američke vojnike napadali bombama na putevima, a onda bi se povukli. Sada, kada eksplodira IED, mi ostajemo i napadamo kalašnjikovima i ručnim bacačima. Imamo sve ubitačnije IED-ove, većinom smjesu amonijum-nitrata, punjenu aluminijskim komadima i smjesama. Imamo redovnu dostavu tih materijala, eksploziva,detonatora i sprava za daljinsko upravljanje. Jedna velika pošiljka je upravo na putu. Mislim da sada bolje pravimo IED od Arapa koji su nas tome učili.

HAQQANI: Priznajem da talibanske komandira zarobljavaju i ubijaju, ali to nas nije zaustavilo niti će nas zaustaviti. Naš džihad je čvršći i dublji od individualnih komandira i boraca- nismo ovisni od stranaca, pakistanske obavještajne službe niti od Al Kaide. Lično mislim da je sva ova priča oko Al Kaide američka propaganda.Ono što ja znam jeste da Al Kaida nije toliko jaka, i nije brojčano velika. Sad kada kontroliramo veliku teritoriju, mi imamo pravila ponašanja za strance koji ratuju uz nas. Nikome nećemo dozvoliti da radi stvari van svake kontrole i mimo pravila.


MASIHUDDIN:
Jednog petka poslije podne, nakon džumme, krenuli smo. Lagano smo slali svoje ljude u planinu, dok je sumrak polako padao. Mudžahidi su se polako i strpljivo uspinjali uz planinu. Čekali smo na prvim linijama, bez vatre. Naučili smo da Amerikanci uvijek paze i na najmanji šum. Dao sam signal za početak napada malo prije izlaska sunca. Naši minobacački i raketni timovi su počeli granatirati bazu sa okolnih položaja.Ubrzo su naši borci bili uz vanjske zidove američke baze. Ubili smo veliki broj pripadnika„afganistanske vojske“ i jednog Amerikanca na stražarskom tornju. Dok smo se borili naš video tim je snimao cijelu akciju. Naši minobacači, rakete i RPG-ovi uništili su većinu vanjskog odbrambenog zida.Vikali smo onima unutra da iziđu i da se predaju.Niko nije izišao. Zbog toga smo zapalili vatru sa jedne strane baze i premjestili se na drugi kraj čekajući njihove vojnike. Dim je natjerao neke od njih, ako ne i sve, da napuste bazu. Za vrijeme napada nismo izgubili nijednog borca. A onda su stigli američki helikopteri, ispaljujući rakete i metke. Borili smo se do zalaska sunca. Izgubili smo 12 boraca, koji su preselili kao šehidi, većinom od vatre iz helikoptera. Ne možemo uporediti našu vojnu snagu sa američkom tehnologijom. Ali smo naučili kako da se zaštitimo, među stijenama i kamenjem. Čak i uz njihovu naprednu tehnologiju prisilili smo ih na povlačenje i zarobili smo bazu. ( prema američkim podacima,Amerikanci su se ponovo vratili u bazu tri dana kasnije, da bi je onda ponovo napustili).

YOUNAS: Ne tako davno, kada se jedan od moje mlađe braće oženio, majka me upitala:“ Dječače, kada ćeš se oženiti?“ Rekao sam joj da će dan kada se talibani vrate u Kabul i obnove Islamski emirat biti i dan moje ženidbe. Taj dan je možda daleko, ali znam da će doći.


KHAN: Amerikanci govore o tome da će kupiti talibane svojim dolarima da bi napustili džihad. To je smješno. Prije godinu dana sam se želio oženiti, ali nisam imao 1500$ za vjenčani poklon niti 500$ za svadbu.Da sam imao novac, ne bih odlagao ženidbu.Koja bi se udala za mene? Bili bi iznenađeni. Ljudi nisu nimalo zabrinuti da daju svoje kćerke ili sestre za talibana, koji može biti ubijen možda sedmicu poslije vjenčanja. Oni su sretni što mogu da budu dio džihada. Nije lahko biti taliban. To je kao da nosite prsluk od vatre. Moraš da ostaviš svoju familiju i živiš sa saznanjem da možeš biti ubijen svakog trenutka. Amerikanci vas mogu zarobiti i staviti vas u kaveze za pse u Bagramu ili Guantanamu. Ne možeš očekivati brzi medicinski tretman ako si ranjen. Nemaš novca. Ali ipak, kada kažem novim regrutima o tome šta ih čeka, oni još uvijek dobrovoljno stavljaju taj „vatreni prsluk“. Sve ovo pojačava moje ubijeđenje da nikada nećemo izgubiti ovaj rat.

MOHAMMAD: Nismo zabrinuti za vrijeme. Borićemo se do pobjede bez obzira koliko to trajalo. Amerika ima oružje, ali mi smo spremni za dugi i neumorni džihad. Rođeni smo ovdje i umrijećemo ovdje…i nikud ne idemo.


MASIHUDDIN:
Na jugu mudžahidi su se prilagodili novom Obaminom križarskom pohodu, sa malim strateškim povlačenjima i preraspoređivanjem, te boreći se većinom IED-ovima. Ali mudžahidi u provincijama Kunar i Nuristan su sretniji. Ove planine i šume su naši saveznici. Drveće i pećine su svuda oko nas. Ovdje se Amerikanci ne mogu boriti sa nama. Prije dvije ili tri godine američki vojnicu regiji su se ponašali kao da su na odmoru. Snimali su videoe i fotografije, kako šetaju planinom, za zabavu. Igrali su svoje igre na otvorenom. Ali ti dani su gotovi. Sad su prisiljeni da drže prste na obaraču 24 sata na dan.

AKHUNDZADA: Ponekad mislim da je sve ovo što se desilo poput sna. Mislio sam da će mi brada posjediti prije nego što ovo vrijeme dođe. Ali brada mi je još uvijek crna, a mi smo svakim danom sve jači i jači.

Pišu: Sami Yousafzai i Ron Moreau
Izvor: NEWSWEEK