Rekaik

Tada sam zamrzio ”savremeni” zapad…

396views

Preveo: Smail L. Handžić

(1) Bio je vikend… Vrijeme je bilo tmurno a Sunce se skoro nije ni vidjelo. Toga dana su dvojica studenata, dvojica prisnih prijatelja, Sami i Halid, koji, inače, studiraju na jednom od britanskih univerziteta, izašli u šetnju, ne bi li se malo opustili u atmosferi jedne prelijepe bašče.

I dok su šetali, sjetiše se svoga prijatelja Mustafe koga nisu vidjeli, evo već ima i dvije hefte. Oh… Zauzetost na univerzitetu i preokupiranost koju diktira zapadni život ne dozvoljavaju čovjeku da se, uopće, i sjeti svoje braće i prijatelja. Odlučili su da ga zijarete, da ga vide i uvjere se da je on dobro i zdravo.

Tako je i bilo! Uputili su se ka Mustafinoj kući… Međutim, na tom istom putu, malo prije Mustafine kuće se nalazila kuća njihovog, također, prijatelja Abdullaha. I on bijaše jedan arapski mladić koji je u Britaniju došao radi studija. Nažalost, on se nije dobro snašao u ovom zapadnom društvu. Izgleda da je se bio previše opustio, tako da je utonuo u zablude koje nudi zapadno društvo, pa je, čak, postao jedan od vatrenih zagovarača zapadne kulture i rob Evrope. Bio je od onih koje je zapadna civilizacija potpuno zaslijepila!

Dvojica prijatelja su se mnogo iznenadili kada su naišli blizu Abdullahove kuće. Ustvari, nije to bila prava kuća, on je stanovao u jednoj maloj sobici koja je bila u sklopu jedne stambene zgrade sačinjene od mnoštva garsonijera za iznajmljivanje. Ugledali su kola hitne pomoći kako stoje parkirana pored vrata haustora zgrade i još više od četiri policijska auta koja su nadzirala čitavo dvorište sa svojim plavima treptećim svjetlima. Također, vidjelo je se i nekoliko civilnih automobila koja su bila parkirana na istom mjestu, tako da je se moglo lahko primijetiti da i ona imaju neke veze sa slučajem iz zgrade. Na vratima zgrade su stajala dvojica engleskih policajaca koji su svakog prolaznika sprječavali da uđe.

Dvojica prijatelja su mnogo bili iznenađeni. Šta li se to dogodilo? Da se, ne daj Bože, nešto nije dogodilo Abdullahu? Da nije nešto u vezi njega? Jedan od njih je bio hrabriji, pa je smogao snage i prišao policajcu upitavši ga: Nas dvojica smo prijatelji jedne osobe koja stanuje u ovoj zgradi. On je Arap, iz naše je države! Ime mu je Abdullah… Da li nam dozvoljavaš da ga zijaretimo? Policajac je otresito odgovorio: Žao mi je, svaka posjeta je zabranjena, i nije mi dozvoljeno da vam pružim bilo kakvu drugu informaciju! Naređenje je došlo da ne puštam nikoga u zgradu, a također da ne dozvolim nikome da iz nje izađe! Svi treba da ostanu u zgradi dok se istraga u potpunosti ne završi!!!

Bili su zbunjeni, šta da rade? Ovaj rigorozni policajac je stajao na vratima ne dozvoljavavši nikome da uđe, niti želi da išta priča! Sjeli su na trotoar i razmišljali o onome što je se moglo dogoditi. Odjedanput jedan od njih reče: Pa, da nije Abdullah, možda, organizovao neku igranku, pa da policija nije pratila nekog hašišara? Ni to nije isključeno?! Abdullah se utopio u zapadnu civilizaciju, i sve mimo nje je podrugljivo posmatrao, smatrajući to zaostalim, potlačenim… Drugi reče: Da Abdullah nije, možda, izvršio samoubistvo, ili da nije u svom pijanstvu nekoga drugog ubio a da to nije ni osjetio? Možda je baš to?!
Uzalud su pokušavali naći razlog. Na kraju su odlučili da ponovo pokušaju nešto saznati od policajca sa vrata ne bi li im dozvolio da uđu, ili im otkrio šta je se to zbilo u unutrašnjosti zgrade. Jedan od njih je prišao policajcu i rekao: Da li bi nam pomogao, mi smo mnogo zabrinuti zbog našeg prijatelja koji se zove Abdullah. On stanuje u sobi broj četiri. Molim te, da li bi se mogao raspitati da li je on u redu, i da ga samo obavjestiš da smo mi u Mustafinoj kući, da ga čekamo da dođe… U tom trenutku je prišao jedan oficir. Ugledao ih je kako razgovaraju sa policajcem! Prišao im je sa osmjehom na licu, govoreći: Ja sam Džordž Tomson, da li vam mogu nekako pomoći? Ispričali su mu čitavu priču, pa kada su završili, on im uljudno reče: Žao mi je što vam moram ovo kazati, ali, u ovom trenutku je sasvim nemoguće da posjetite vašega kolegu! Međutim, istraga će biti završena u roku od dva sata, a ja mogu vašem kolegi prenijeti poruku!!! Srdačno su mu se zahvalili na ukazanoj pomoći, a zatim su se uputili ka kući njihovog prijatelja Mustafe.

(2)

Kada su stigli kod Mustafe, odmah su mu ispričali šta su vidjeli te su tako i njega mnogo zabrinuli. Sve trojica su sjela razmišljajući, koje opcije su se mogle desiti. Svako malo bi se okretali prema satu gledajući da li je prošlo onih obećanih dva sata koliko im je oficir kazao da će istraga potrajati. Međutim, vrijeme kao da se nije uopće micalo.

Bilo ih je trojica, ali zabrinutost je bila četvrta! Stalno su posmatrali sat i gledali kroz prozor. Nakon što je prošlo već nekoliko sati, ugledaše Abdullaha kako se kreće ka Mustafinoj kući. Brzo su mu otvorili vrata i dočekali ga ljubeći i grleći. Još se nije bio ni spustio na fotelju da sjedne kad je počeo da ponavlja: Zamrzio sam zapad! Zamrzio sam zapad! Da Allah dadne prokletstvo nad zapadnom civilizacijom!

Reče mu Mustafa: Hej brate, de se okani te svoje mržnje prema zapadu i njegovoj civilizaciji, nego, obavijesti nas šta je se to desilo? Šta je se dogodilo? Abdullah je nastavio putem svojih emocija: To je civilizacija koja tjera insana da konstantno živi u mukama i nesreći! Baš su nas prevarili dok smo bili u našoj zemlji! O njoj su nam samo bajke pričali! Opisivali su je kao da je ona vrhunac u svemu, tako da smo se uvijek čudili. Bila nam je u svemu primjer… Mrzim zapad! Oh kako ga sada mrzim!

Jedan od prisutnih reče: Abdullah, de nas obavijesti šta je to bilo? Mi smo se mnogo bili zabrinuli! Kasnije nam o tome pričaj!

Međutim, Abdullah nije prestajao da drobi i da gunđa! Stalno je izjavljivao da mrzi zapad. Prekinuo ga je Sami kada je kazao: Jeste, u pravu si Abdullah! Sada mrziš zapad, i mnogo nam je čudno da tako nešto izgovara neko poput tebe! Čovjek koji živi na istoku nije u stanju da kritikuje zapad, niti njihovu civilizaciju. Oni su danas predvodnici! Mi ih u svemu slijepo slijedimo! Zar i ti nekada nisi ovako isto razmišljao? Tako si, barem, govorio prije jednu sedmicu… Pa, šta te je natjeralo da se promijeniš i da zauzmeš drugi stav?!

Abdullah je promijenio svoj sjedeći položaj, a zatim kazao: Jeste, imao sam tako mišljenje! Čak sam vjerovao i bio sam u to ubjeđen sve do prije par sati! Tek tada sam se promijenio i zamrzio ga! Događaj koji se desio u našoj zgradi bio je glavni razlog moje promjene.
Zamislite samo, čovjek koji je živio u istoj zgradi sa nama i čija je soba bila odmah pored moje, bio je skriven od naših očiju pune dvije sedmice i niko ga od stvorenja nije vidio. Već vam je dobro poznato da ova zapadna civilizacija zabranjuje da se neko upliće u život drugog. To smatraju slobodom! Helem, taj čovjek je bio odsutan i pomislili smo da je otišao na neko putovanje te da nikoga o tome nije Obavijestio. Kucao sam mu na vrata, međutim, niko se nije čuo. Tada sam pomislio da je na nekom prelijepom ljetovalištu, pored mora gdje se naslađuje toplim sunčevim zrakama i ljepotom ljetne atmosfere.

Kao što znate, danas je nedjelja i jutros je gazda zgrade dolazio da naplati kiriju od odsutnog Rodžersa koji je tu obavezu trebao izmiriti prije dvije sedmice. Na početku je se raspitivao o Rodžersu, ali kada smo mu rekli da ga nismo vidjeli već dvije sedmice, začudio se i rekao: Ovo mi je stvarno čudno! Već druga sedmica je prošla od kako mi je trebao da isplati stanarinu. Zakucao je na njegova vrata, pa pošto mu se niko nije javio, zamolio nas je da budemo pored njega, jer je odlučio da nasilno provali vrata sobe. Htio je da provjeri da li je Rodžers ostavio ikakvo pismo koje će objasniti njegovu odsutnost, te da se uvjeri da li je njegova odjeća i ostali njegov imetak u sobi, ili je pobjegao želeći da izbjegne plaćanje.

Provalili smo vrata, i odmah se osjetio neki neprijatan miris koji je dolazio iz unutrašnjosti sobe. Kada je gazda ušao ugledao je Rodžersa kako leži na svojoj postelji. Prodrmao ga je i zovnuo, međutim, on nije odgovarao. Njegovo tijelo je bila obična lešina koja se nije micala i u kojoj nije bilo znakova života. Rodžers je ležao mrtav.

Odmah smo pozvali policiju. Za vrlo kratko vrijeme je stigla. Među njima je bio i doktor specijalista za analizu leševa. Mi smo bili pritvoreni u zgradi sve dok se istraga ne završi.

Abdullah je za kratko ušutio, a onda je nastavio govoreći: Moram priznati, ja sam se strašno prepao od prizora kojeg sam vidio. Drhtao sam! Nakon što je Rodžersov leš pregledan, prva izjava doktora je bila da je leš star dvije sedmice te da nema znakova prisilnog ubistva. On je umro prirodnom smrću. Poslije toga je policija počela ispitivati stanare zgrade. Došao je red i na mene. Oficir me je pitao kakva je bila moja veza sa Rodžersom? Obavijestio sam ga da smo nekoliko puta zajedno popili kahvu, te da je se on mnogo čudio mojoj zadivljenosti zapadnoj civilizaciji. Uvijek mi je to poricao. Rekao mi je da ću se uvjeriti u suprotno tome nakon što spoznam stvarno stanje te civilizacije, te da me pri tome neće niko natjerati niti će me trebati u to ubjeđivati!

Rodžers mi je stalno govorio o sreći. Govorio mi je i to da naše arapsko društvo nudi veću sreću od njihovog. Sjećam se da mi je tada kazao da boluje od neke bolesti na srcu.

Nakon toga mi je oficir zahvalio na izjavi i rekao da sam im otkrio tajnu Rodžersove smrti. Pitao me je da li znam od kada on boluje tu bolest? Nisam znao odgovor. Primijetio je na meni neku uznemirenost i strah, pa me je pitao zbog čega se plašim. Rekao sam mu: Pravo da vam kažem, ja još nikada nisam čuo za ovakvo nešto. Nikada nisam čuo da je neko umro a da za njegovu smrt niko ne zna pune dvije sedmice. Da niko za njega nije osjećao! To niko od nas ne bi ni otkrio da nije bilo gazde koji je trebao da naplati stanarinu od Rodžersa. Tada je se oficir zasmijao i kazao: Naša zemlja se razlikuje od drugih po mnogo čemu! Ti si momak koji je nedavno došao na zapad. Nemoj se čuditi ovakvim slučajevima! Lično sam doživio još odvratniju stvar nego što je to ovaj slučaj sa Rodžersom. Bilo je to na jugu Britanije! Radilo se o jednoj ženi koja je umrla, a čiji se leš nije otkrio pune tri godine od njene smrti. Niko o njoj nije ništa znao sve dok joj nije stigao telegram od njene kćerke iz Amerike koja je obavještava da će je posjetiti sa svojom djecom. Starica je sama živjela u svojoj kući.  Poštar je bio uporan da joj lično uruči tu poštu. Mnogo puta joj je pozvonio i kucao, međutim, niko nije odgovarao. Osjetio je neprijatan miris što je bilo dovoljno da zovne policiju. U toj patroli sam bio ja, i prvi sam otkrio lešinu. To je bilo nakon što smo silom razvalili vrata i ušli u kuću. Zamisli, njena djeca i rođaci joj tri godine nisu dolazili u posjetu. U protivnom, prije bi se saznalo za njenu smrt. Općenito, ovi slučajevi su svakodnevnica kod nas. Čudno je kako ovi slučajevi često budu sa momcima i starcima.

Kada je završio sa svojim detaljnim kazivanjem svojim prijateljima, Abdullah je glasno uzviknuo: Da li se ovo naziva civilizacijom? Da li je to onaj isti zapad? Je li se ovo može nazvati naprednim? Daleko da živim od svoje porodice te da umrem u tuđini kao pseto o kojem će se saznati tek nakon nekoliko dana! Ili nekoliko sedmica! Ili nekoliko mjeseci, pa i godina! Zbog čega treba da se ovo dešava?

Mi muslimani, a naročito mi Arapi, smo prevareni njihovim sjajem! Tako mi Allaha, veliku ulogu u svemu ovome su imali njihovi filmovi i lažne priče o demokratiji. Ne vjerujem da ću moći da završim svoje studije ovdje među njima! Vratit ću se u svoju domovinu. Tu njihovu civilizaciju i njihov zapad sam mnogo zamrzio! Nakon svega sam postao ubjeđen da je istinski prosperitet i civilizacija samo u sklopu islama, onda kada se ljudi pridržavaju njegovih načela u svakoj pori njihovog ovosvjetskog života: u politici, u ekonomiji, u kulturi… Islamska civilizacija je civilizacija najodabranijih stvorenja. To je civilizacija visokih ideja, prosperiteta i napretka. Dalje, to je civilizacija koja je sazdana na milosti, suosjećanju i povezanosti među svim pripadnicima ummeta. Na kraju, to je civilizacija koja je nastala na temeljima potpunog disciplinovanja i odgoja koji je, u stvari, Božija objava! Ona se konstantno razvija i napreduje. Ne ruši se! Ona se uzdiže zbog duševnog zadovoljenja prije tjelesnog! Ta civilizacija te navodi da se stalno približuješ Uzvišenom Allahu!

Sljedećeg jutra su Abdullahovi koferi već bili spremni za put. Napustio je Britaniju. Otišao je svojoj voljenoj domovini. Kip zapada koji je prije bio u njegovoj glavi sada je slomljen. Slomljene su i sve njegove iluzije o zapadnoj civilizaciji! Vratio je se kao drugi čovjek, čovjek koji je imao veliko samopouzdanje i oslonac na svoga Gospodara. Ponosio je se svojom vjerom i bio je dosljedan Allahovom Šerijatu. Mnogo je cijenio moralne uzvišene osobine…

Vratio je se svojoj domovini kao čovjek koji će uvijek gajiti veličinu islama i njegove slavne civilizacije. Vratio je se pod ubjeđenjem da je jedini način i jedini put koji nudi izbavljenje od ljudskih boleščurina, nesretnosti i bolova, islam, nakon čega nema druge alternative!

Najvažnije pouke iz priče

•Spoznaja dokle čak može doći raspad i pocijepanost rodbinskih veza, odnosno jednog zapadnog društva.
•Upozorenje od putovanja u kafirske zemlje iz bojazni da čovjek ne padne pod utjecaj tamošnjeg društva, njihovih ubjeđenja, morala i njihovog zabludjelog i pogrešnog pravca.
•Prava civilizacija i prava sreća se ne ogledaju u materijalnom i tjelesnom zadovoljenju, već u zadovoljenju duše i srca. Tek tada se postižu visoki stepeni ljudskog morala i plemenitih osobina koje navode na samilost, na suosjećanje, ljubav i pomaganje među pripadnicima jednog društva.
•Zapadna civilizacija se kreće putem sopstvene propasti i nestanka. Ovu stvar su priznali i veliki zapadni mislioci i filozofi, jer je ona udaljena od smjernica koje gaje društveni odgoj i Božiju želju. Budućnost pripada islamu bez ikakve sumnje!
•Čovjek treba da se raspituje i da održava vezu sa svojom braćom i prijateljima. Treba da osjeća njihove potrebe i njihove bolove kao što i oni osjećaju, jer će sutra i oni biti u pomoći njemu.
•Upozorenje na posljedice lažnih reklama i parola o sjaju zapadne civilizacije a koje plasiraju mnogi zapadnjaci varljivo se ponoseći pred očima muslimana. Oni kažu da je to jedini put ka postizanju uspjeha, sreće i slobode. Kažu da je to napredna civilizacija koja nudi prosperitet i sreću za svakoga.